Osim po tome što voli gurati nos tamo gdje mu nije mjesto (»Da sam Srbin, glasao bih za Srpsku naprednu stranku«, Beograd, travanj 2016.), mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó pridružio se nedavno armiji političara koji kao pogonsko gorivo za svoju megalomaniju koriste najčistiju glupost. Ako se pitate kako mu je to uspjelo, prethodno je potrebno da sebe zamislite kao političara, jer – kao što je opće poznato – političarima to uspijeva s nezamislivom lakoćom.
Potaknut nedavnim posjetom kineskog predsjednika Xi Jinpinga Mađarskoj mađarski šef diplomacije izjavio je prije oko tjedan dana – a prenijeli su to i svi ovdašnji mediji – kako Mađarska i Srbija grade »najmoderniji, najveći, najsigurniji i najbrži granični prijelaz u Europi«! Nije se Szijjártó tom prilikom sjetio reći i neke osnovne sitnice poput, recimo, kada su radovi počeli, koliko će stajati i do kada će trajati, ali to su i tako stvari koje javnost s obje strane granice u načelu i ne zanimaju (jer ima tko je zadužen razmišljati o tome). Važnije od toga je što je i Szijjártó konačno primijetio ono što građane već godinama unazad žulja i zanima: nesnosne gužve na graničnim prijelazima između Mađarske i Srbije, napose na prijelazu Horgoš – Röszke, gdje se i, kako je izjavio, gradi naj-naj prijelaz.
»Cestovni prijelaz Röszke je izuzetno prometan. Svi smo upoznati sa slikama dugih kolona kamiona i automobila. Ne želimo da to bude slučaj u budućnosti«, šokirao je Szijjártó javnost svojim nevjerojatnim otkrićem o svakodnevnoj slici na državnom mrginju.
Na žalost, kako to često biva kod političara koji bombastičnim izjavama žele zamesti vlastitu odgovornost, Szijjártó se u ovom slučaju bavio isključivo posljedicama, odnosno dugogodišnjim faktičkim stanjem na terenu, ali ne i njihovim posljedicama, odnosno pokušajem da se pronađe odgovor na pitanje zašto je to tako. Možda je, naime, i do njega stigla jeka jedne od milijun dnevno izrečenih psovki vozača na račun mađarske granične policije i carinika zbog sporog obavljanja posla što u konačnici stvara kilometarske kolone, bilo ljeti bilo zimi. A možda mu je – mada je u to najteže povjerovati – pozornost na problem koji svakodnevno iritira putnike sa svih strana svijeta skrenuo i netko iz Saveza vojvođanskih Mađara, recimo njegov predsjednik Bálint Pásztor u svojoj skromnoj, a misionarskoj ulozi janjeta s dvije majke.
Što god bilo u pitanju, Szijjártó je ili prešutio ili »ne zna« ono o čemu vozači razmišljaju ili pak o čemu u koloni u višesatnoj dokolici nagađaju: mađarski carinici već odavno su u »tihom štrajku«, kako sami za polovično obavljanje posla vole reći, zbog niskih plaća, a da pri tomu – tko zna zašto – ne smiju poput svojih kolega sa Zapada to javno reći ili još gore, i-juuuuu, stupiti u otvoreni štrajk do ispunjenja zahtjeva. Rezultat svega toga su, ono što je i Szijjártó kao povremeni iznervirani putnik u Srbiju primijetio, »slike dugih kolona i automobila«.
Svakako da će svakog normalnog čovjeka buduća slika »najmodernijeg, najvećeg, najsigurnijeg i najbržeg« graničnog prijelaza obradovati, jer nitko ne voli prelaziti najzaostaliji i najsporiji granični prijelaz kakav Horgoš – Röszke sada de facto jest. Svakako da će se svatko normalan obradovati već pri samoj pomisli da ne mora slušati vijesti, gledati internet ili se kod poznanika raspitivati o tome kakvo je trenutačno stanje »na Horgošu« i treba li zbog istog mijenjati trasu prema Bajmaku, Kelebiji, Bačkim Vinogradima ili čak i Đali, jer – spomenimo samo Subotičane koji u velikom broju svakodnevno putuju u Mađarsku – zbog tih stvari gube i vrijeme i novce i živce, a nerijetko i zacrtani plan.
Ali, sada dolazimo do ključnih stvari, zašto iza megalomanije obavezno na površinu isplivava glupost? Kako Szijjártó, prije no što je u javnost izletio s ovom bombastičnom izjavom, nije promislio bar o dvije stvari? Prva je tako jednostavna, očita i na milijun primjera u praksi dokazana: za dobar posao trebaju i dobri radnici. Drugim riječima, uzalud najsuvremenija bolnica ako u njoj rade šinteri; uzalud najbrža zračna luka ako zrakoplove voze šoferi; uzalud svemirski brod od redakcije ako se u njoj proizvodi propaganda... I drugo, e to je već malo sofisticiranije: čemu uopće gradnja takvog graničnog prijelaza kada je Srbija i tako već odavno na putu priključenja Europskoj uniji, a Mađarska joj na tome putu, također odavno, svesrdno pomaže?
Odgovora su dva. Zato što je Szijjártó političar, i to mu je i u opisu posla i u naravi. Ili: možda i Mađarska uskoro sebe vidi izvan Europske unije. U čemu joj Srbija svesrdno pomaže.
Z. R.
