Zanimljivu priču o tri generacije Kaplarovih i njihovom životnom putu od Plavne, do Sombora i Monoštora ispričala nam je Marija Kaplar, rođena Patarić, supruga pokojnog Stipana Kaplara. Kako kaže, prezime Kaplar nije monoštorsko prezime, već potječe iz Plavne, no potomci Stipana i Eve zapravo nose majčino prezime, a ne očevo.

»Djed mog pokojnog supruga Stipana zvao se Stipan Petrović. Kada su počeli zajednički život, Stipan Petrović i Eva Kaplar bili su siromašni, ali ne mogu sigurno kazati da je to bio razlog što se nisu vjenčali iako su kasnije dobili troje djece: Anu, Ivana i Antuna. Svu djecu je majka Eva nakon rađanja prijavljivala na svoje prezime Kaplar«, kaže Marija Kaplar.

Objašnjava da su Eva i Stipan u braku koji je trajao šezdeset godina živjeli sigurno pedeset godina nevjenčano, a kako zna vjenčali su se da bi Eva naslijedila mirovinu od supruga nakon njegove smrti. Nakon vjenčanja djeci nisu mijenjali prezimena te je majčino prezime Kaplar ostalo kao začetak loze Kaplarovih što je u to vrijeme bila rijetkost u ovim krajevima. Podsjeća da je, kao u svakom mjestu gdje žive Šokci pa tako i u Plavni, najlakše bilo naći nekoga po nadimku (ruganom imenu) te da je ova obitelj poznata kao Kalalini ispod Bare.

Otac i sin u istom poslu

U Plavni se Stipan bavio lovstvom. Sin Ivan već kao dječak pomagao mu je i tako učio zanat kojim će se i on baviti. Stipan je bio uposlen u lovištu kod Puce Karakaševića no ubrzo se sele u Sombor gdje mu Puca Karakašević, bogati veleposjednik (družio se s obitelji Dunđerski i Vamošer koji su slovili za veće veleposjednike u tadašnjoj Vojvodini) daje odgovoran posao. Karakašević, koji je bio između ostalog i koncesionar mnogih lovišta pa tako i ovog u Somboru, daje mu, kao povjerljivoj osobi i iskusnom lovcu s poznavanjem svih tajni lova i svega onoga što ide uz lov, da se brine za sektor lovstva, o nekretninama vezanim za lov, osoblju koje za njega radi (kočijaši....) te konjima i prijevoznim sredstvima koja se koriste u lovu (zaprežna kola i saonice).

»Stipan i Eva u Somboru žive do kraja Drugog svjetskog rata kada se Puca Karakašević kao veleposjednik gubi u novonastalim poslijeratnim promjenama. Ubrzo Stipan odlazi u mirovinu te se sa suprugom Evom vraća u Plavnu gdje je i preminuo 1967. godine«, priča Marija Kaplar o obitelji svog pokojnog supruga Stipana.

Stipanov sin Ivan, rođen 1910. godine, već u mladosti je u Plavni učio od oca o lovu. Selidbom s obitelji u Sombor Ivan nalazi drugi posao no i tu je pri pomoći ocu. Između Prvog i Drugog svjetskog rata uposlen je u konjičkoj policiji Sombora. Nakon završetka Drugog svjetskog rata otac Stipan se vraća u Plavnu, a Ivan napušta posao u policiji i preko Ministarstva šumarstva dobija posao u Lovnoj upravi Kozara. Ubrzo se iz Sombora seli u Monoštor gdje radi do odlaska u mirovinu.

Stručnjak za ritskog jelena

»Ivanov sin, a moj supug Stipan Kaplar (rođen. 1941.) nastavlja njegovim putem. Većinu djetinjstva provodi u Somboru i Monoštoru gdje se i upoznajemo. Volio je pričati o svojim posjetima za vrijeme raspusta djedu Stipanu i baki Evi u Plavnu. Pričao je da je do uposlenja pomagao ocu u poslu u Lovnoj upravi Kozara, a u slobodno vrijeme odlazio u lov s ocem kada bi u lovište dolazili gosti; nerijetko bio je i njihov vodič u lovu. Stečeno obrazovanje nije mu bilo uopće strukovno vezano za područje lovstva no doškolovanjem u Karlovcu stječe stručno zvanje viši lovni tehničar. Posao je dobio u Lovnoj upravi Kozara u Monoštoru 1966. godine. Na terenima monoštorskog rita ili, kako sada kažu Gornjeg Podunavlja, gdje je svjedočio svim statusnim promjenama poduzeća, proveo je cijeli radni vijek od četrdeset dvije godine«, priča Marija o svom pokojnom suprugu.

S ponosom ističe da je za svog radnog vijeka Stipan u lov vodio većinu visokih dužnosnika poslijeratne Jugoslavije, te mnoge visoke ličnosti iz politike i i gospodarstva novije povjesti. Tri puta je vodio u lov Josipa Broza Tita, predsjednika Istočne Njemačke Ericha Honekera, te Hortena, vlasnika jednog od najvećih lanaca robnih kuća u Njemačkoj.

»Moj Stipan se smatrao za vrhunskog, jednog od najboljih poznavatelja – stručnjaka za ritskog jelena u staroj Jugoslaviji. Bio je tražen i kao voditelj u lovu i kao turistički vodič u ovom području«, s ponosom priča Marija.

Kaže da je volio ići u lov i izvan lovišta gdje je radio, a naročito u Gorski kotar. Velika neostvarena želja mu je bila odstrijeliti medvjeda no i bez toga, kako kaže Marija, kao malo tko je sebe našao u poslu, jer je volio lov, šumu i prirodu.

Željko Šeremešić