Širom Vojvodine

»Zorkaši« ponosni i dalje na svoju tvornicu

Ovdje je ujutru u 6 sati dolazilo dvije kompozicije vlaka sa sirovinama, a u 18 sati je dvije kompozicije izlazilo s gotovim proizvodima. Tu je godišnje bila proizvodnja 500.000 tona. Ovdje je u najboljim godinama bilo uposleno 1.700 radnika i 500 pripravnika plus radnici u Azotari i Slavici

Kemijska industrija Zorka Holding u Subotici bila je jedna od najstarijih kemijskih tvornica ne samo u Jugoslaviji već i u jugoistočnom dijelu Europe. Tvornica je osnovana 1904. pod nazivom Klotild da bi poslije Prvog svjetskog rata promijenila ime u Zorka. Pogoni su zatvoreni 2006. uslijed tranzicije, kada je 600 ljudi ostalo bez posla. Bila je jedan od najvećih proizvođača umjetnih gnojiva, tehničkih kemikalija i sredstava za zaštitu bilja u zemlji. U njezino najbolje doba, od 1970. do 1985., zapošljavala je preko 2.000 ljudi i proizvodila 500.000 tona umjetnog gnojiva godišnje.

Od ovoga industrijskog kompleksa koji se prostirao na 17 jutara zemlje nije ostalo gotovo ništa. Prostor je sada u vlasništvu Grada, zarastao u travu i zaboravljen gotovo od svih.

Ipak, njezini radnici, zorkaši, od kojih su mnogi proveli dobar dio svojega radnog veka ovdje, Zorku ne zaboravljaju. Prvi put nakon zatvaranja okupili su se protekloga tjedna, 15. travnja (dan otvaranja tvornice) kako bi se prisjetili rada u ovome gigantu te podsjetili subotičku javnost na značaj i ugled koji je Zorka imala. Njih 50-ak okupilo se kod glavnog ulaza u nekadašnju tvornicu te sa sjetom gledala u opustjeli prostor. Kažu, pored pogona za proizvodnju imali su kino dvoranu, knjižnicu, dvoranu za kuglanje, čak i bazen nekoliko godina.

U službi poljoprivrede

»Od 1904. sve do kraja ovi ljudi su činili Zorku. Oni su stvarali, oni su nosili, oni su bili motor.

Uvozili smo tehnologiju iz Francuske, Nizozemske, Njemačke... Naši inženjeri, livci, bravari, električari sve su svladali kako i što napraviti. Ovdje smo se okupili kako bismo poručili da Srbija danas nema umjetnog gnojiva. Nešto ima u Pančevu, nešto u Šapcu, ali ako želimo biti samostalni i neutralni, trebamo imati svoju industriju i proizvodnju«, rekao je Zorkaš Miklós Olajos Nagy iz Udruženja građana Solidarnost.

Skinuvši kapu na kojoj je logo Zorke, objasnio je njegovo značenje: »Ovo je jedan kemijski znak, zove se retorta i okolo je žito. Od početka do kraja, Klotild i poslije Zorka osnovani su u službi poljoprivrede.«

Nekadašnji radnik Zorke istaknuo je i veliki značaj ove tvornice u ono vrijeme te stručnost njezinih radnika među kojima, kako je rekao, još uvijek nisu svi u mirovini i mogu doprinijeti svojim znanjem.

»Zorka je pomagala razvoj Subotice, razvoj Krka gdje je bilo naše odmaralište, izgradnju luke u Kopru, u Splitu, u Baru. Zorka je dala doprinos razvoju čitave privrede i industrije bivše Jugoslavije i to su činili ovi ljudi i na njih i danas Subotica i Srbija mogu računati«, rekao je Olajos Nagy.

»Ovdje je ujutru u 6 sati dolazilo dvije kompozicije vlaka sa sirovinama, a u 18 sati je dvije kompozicije izlazilo s gotovim proizvodima. Tu je godišnje bila proizvodnja 500.000 tona. Ovdje je u najboljim godinama bilo uposleno 1.700 radnika i 500 pripravnika plus radnici u Azotari i Slavici, koje je osnovala Zorka«, poručio je Olajos Nagy i dodao: »Zorka nam je u srcu i mislima«.

Priča on kako je početkom 90-ih proizvodnja počela »kašljati« te bi radnici radili mjesec dana pa dva mjeseca bili kod kuće.

Olajos Nagy posebno je naglasio kako se često isticao loš utjecaj tvornice na okoliš, ali da su, prema njegovim riječima, te tvrdnje bile neosnovane jer se u zaštitu okoliša, kako je rekao, svake godine puno ulagalo i u Zorki su radile posebne službe kako bi se svake godine smanjivalo zagađenje.

»Zorka nije ugašena zbog ekologije kao što pričaju već je to bio državni projekt privatizacije; neću o tome pričati«, rekao je Olajos Nagy koji je 37 godina radio u ovoj tvornici.

Biti zorkaš, na ponos

Cijeli radni vijek, punih 40 godina u Zorki je radio Antal Fodor. Kaže kako je raditi u Zorki bilo na ponos i da mu je veoma žao što je tvornica ugašena.

»Od djetinjstva sam želio raditi ovdje, biti zorkaš. Po zanatu sam moler i farbar i radio sam na održavanju. Bio je ponos u Zorki raditi. Prigodom uzimanja kredita, kad si rekao da radiš u kemijskoj industriji Zorka Subotica išlo je bez doprinosa, bez doplate i bez žiranata«, kaže Fodor i dodaje da ni danas ne može shvatiti da je jedna industrija kao što je bila Zorka ugašena.

»To je jedna bol velika, kao kad netko izgubi nekoga. Ja sam izgubio kemijsku industriju Zorku.

Ovdje sam rođen, ovdje živim i vjerujte mi i kad se radilo, kad sam vidio da se iz dimnjaka dimi, to je značilo da imamo proizvodnju i onda sam bio ponosan.«

J. D. B.