Kolumne

Liftom do Neba

Gradnja nebodera, piše nešto o tome u starim spisima, započela je još u Babilonu, ali je megalomansku ideju investitora da zapara nebeske svodove poremetio sam Jahve izmiješavši jezike izvođačima radova u tolikoj mjeri da nitko nikoga nije razumio; niti je šef gradilišta razumio naručitelja radova, niti je običan zidar razumio šefa gradilišta, niti su se zidari međusobno mogli sporazumjeti. Ostatak priče možemo samo zamisliti: u sveopćoj kakofoniji desetak tisuća novonastalih jezika (neki su u međuvremenu izumrli) svak je (g)radio kako je mislio ili razumio, pa se Babilonska kula raspuzala sama od sebe, jer je (vjerojatno) bila građena na sve strane – i lijevo i desno, i gore i ukoso.

Slične ideje kasnije imali su i investitori u Egiptu ili pak Južnoj Americi, ali su faraoni, Maje i Inke ipak bili nešto skromniji: zaustavili su se na vrijeme, podsjećajući samo vrhovima svojih građevina kamo su stremili i gdje im je mogao biti kraj.

U novije vrijeme, baš kao i moderni faraoni ili dalja rodbina Inka i Maja, pojavili su se investitori u Sjedinjenim Američkim Državama, sijući nebodere po svim većim gradovima. Počelo je prije više od sto i kusur godina u New Yorku da bi se isto nastavilo kod zavidnih susjeda u Chicagu, Detroitu, Los Angelesu i već u svakoj varoši koja je imala lokalnih bogatuna spremnih svoju materijalnu moć izdizati u nebesa. Taj megalomanski trend počeo se ubrzo širiti izvan granica SAD-a, prvo u Kanadi a zatim i na drugim kontinentima, poglavito u Aziji, gdje su se investitori prosto natjecali u tome čija će građevina biti bliža nebu, Suncu, Venerinom brijegu ili već nekoj točki koju su u svojim vlažnim snovima zamislili kako bi ostatku svijeta svojim nepokretnim grdosijama pokazali i dokazali vlastitu božansku moć.

I Subotica je – u skladu sa svojom veličinom i moći – u jednom trenutku slijedila taj trend: prije nešto više od jednoga vijeka gradski su oci prodali dio javne imovine kako bi skupili novce za gradnju velebne Gradske kuće koja je bez miješanja od gore – i za razliku od, recimo, zgrade Narodnog kazališta – izgrađena u rekordnom roku, prvo na zgražanje suvremenika, a zatim na sveopće divljenje potomaka i turista koji obavezno zastanu ispred nje i diveći joj se prave selfije i još svašta govore.

Taj trend prekinut je sve do druge polovice prošloga vijeka kada su u blizini Gradske kuće iznikli prvi izdanci nebodera: na Radijalcu, kod Franjevačkog samostana, pa zgrada Nove općine... da bi se samonik nebodera kasnije proširio na Mlaku koju je prekrila Prozivka. I taman kad bi ljudi pomislili »e, sad je dosta, valjda nema više« pojavile su se nove lokacije za gradnju zgradurina u gradu sa sve manjim brojem stanovnika, prvo u njegovom širem centru, a u novije vrijeme i u tzv. zaštićenoj gradskoj jezgri, odnosno njegovom »povijesnom središtu«.

Tako se, eto, ovih dana uveliko odvijaju radovi na izgradnji nekoliko objekata, od kojih je i budući dvanaestokatni hotel. U blizini arhitektonskog mastodonta zvanog Radnički univer... uuups Otvoreno sveučilište – koji je izgrađen »u inat« Staroj crkvi – ruše se posljednji ostatci dijelova nečega što bi se zbog dugo godina njegovanog zapuštanja moglo nazvati povijesna jezgra kako bi se u njezine temelje mogle izliti tone i tone betona iz čijih će se žila hraniti i rasti buduće višekatnice. Uzaludno je sada pisati da smo o tome već više puta pisali, kao što je uzaludno i podsjećati na to da je predsjednik Skupštine grada, sada i Saveza vojvođanskih Mađara, Bálint Pásztor prije samo dvije-tri godine poput Supermena izjavljivao kako neće dopustiti dalju devastaciju gradske jezgre. Suvišno je i spominjati kolika je propisana »zakonska visina« višekatnica u gradu, baš kao što je nepotrebno i postojanje arbitražnih institucija kakve su, primjerice, Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika ili njegov »republički brat« u Beogradu, jer njihova (prosvjedna) riječ i tako ima snagu svete vode.

U situaciji kada je i sam Jahve već odavno digao ruke od onih koji bi dizalom do Njega i u situaciji kada su lokalni faraoni – raspodijeljeni u investitorske urede i fotelje lokalne samouprave – porušili sve zakonske i institucionalne barijere »čišćenje terena« za kultivaciju betona i stakla koji će stvoriti dodatni kolaps u najužem središtu grada jedina je logična vizija grada iz perspektive onih s viškom novca a manjkom znanja. Običnom građaninu, onom s izbalansiranom dozom novca i znanja, nakon svega što mu se događa pred nosom ne preostaje ništa drugo negoli moliti se nečemu da nekome ne padne na pamet da je i sama Gradska kuća dotrajala i kao takva neodrživa, pa bi najbolje rješenje bilo srušiti je i namjesto nje izgraditi bar sto metara visoki stambeno-poslovni objekt, sa sve aero taksi parkiralištem na svakoj terasi. Na radost vjernika novog. I korist vizionara naprednog.