Intervju

Sve ono što je javni interes ide teško

Velika je odgovornost na nacionalnim vlastima i Europskoj komisiji koja donosi politike, jer jedno je sjediti u uredima i smišljati te politike, a drugo je biti na terenu i vidjeti je li provodivo. O tome se tu radi, što je provodivo a što nije. Nema zelenila, nema drveća, nema prirodne hladovine i pretvaramo svoj životni prostor u nešto gdje bez klime ne možemo ni živjeti ni disati, a da ne pričamo o pročišćavačima zraka koji su postali nužni. Lokalne samouprave bi trebale imati obvezu da izrade plan kvalitete zraka

»U Europskoj uniji građani Srbije živjet će u sistemu koji promovira održivi razvoj i čuva životni okoliš za sadašnje i buduće generacije. Živjet ćemo u zajednici koja se bori protiv klimatskih promjena, udisat ćemo čist zrak, imat ćemo sanitarne deponije, upravljat ćemo otpadom na pravi način, čuvati naše vode i sprječavati sve vrste zagađenja«, navodi se na stranici Radne grupe 27. Životni okoliš Nacionalnog konventa o EU, kojom koordinira Nataša Đereg, direktorica Centra za ekologiju i održivi razvoj iz Subotice.

»U borbi protiv klimatskih promjena EU do 2030. godine ima tri ključna cilja: smanjenje emisije plinova s efektom staklene bašte za najmanje 40 %; povećanje udjela obnovljive energije u ukupnim izvorima energije za najmanje 27 % i povećanje energetske efikasnosti za najmanje 27 %«, navodi se dalje.

A što dotle, dok građani Srbije ne budu u EU, ili možda niti ne budu željeli postati njenom članicom. S Natašom Đereg razgovarali smo o tome jesu li ovakvi ciljevi ostvarivi i zašto se čak i neki, naizgled lako rješivi problemi, ne rješavaju iako se većina građana zasigurno slaže kako čist zrak i voda svima trebaju i žele živjeti u takvom društvu i lokalnoj zajednici.

Upravo ste se vratili iz Praga gdje ste sudjelovali na godišnjem sastanku mreže Europe beyond coal. O čemu se razgovaralo na tom skupu?

Centar za održivi razvoj i ekologiju je dio europske mreže »Europe beyond coal« i prije tjedan dana smo se vratili s godišnjeg sastanka te mreže koja je okupila preko 120 sudionika u Pragu. To je bio trodnevni sastanak gdje smo pričali o strategijama, kampanjama; došle su organizacije iz zapadne Europe i zapadnog Balkana, Turske, Grčke i pričali smo o tome kako da se cijela regija i cijela Europa postupno oslobode od fosilnih goriva. Posjetili smo jedno malo mjesto, koje se zove Horni Jiretin i nalazi se na sat i pol vožnje od Praga, gdje je jedan otvoreni kop uglja u postupnom zatvaranju. Porodice koje tamo žive su se sve mahom grijale na ugalj zbog čega je bio jako zagađen zrak, gušili su se prosto, te je gradonačelnik inicirao da se to postupno zamijeni toplotnim crpkama, solarnim panelima i drugim obnovljivim izvorima.

Ali za takvu promjenu načina grijanja ljudima je potreban novac. Kako su ga osigurali?

Novce su našli nešto na lokalnoj razini, nešto na nacionalnoj a nešto od europskih fondova i to ide etapno. Ušli su u tu priču i počeli to provoditi i na kraju sada samo dvije kuće nisu prešle na takav vid grijanja a ostale sve jesu, a naravno prvo su sve javne zgrade i ustanove zamijenile fosilno gorivo s obnovljivim izvorima.

I u gradovima kod nas, kao na primjer Subotici, počelo se financirati energetsko poboljšanje zgrada, zamjena vrata, prozora, izolacija, solarni paneli, ali čini se da je to još uvijek skromno i da malo ljudi uspijeva dobiti te subvencije?

Ovdje se nešto dogodilo, posebno s prošlogodišnjim natječajem. Mi smo sve to pratili i htjeli smo i pomoći nekim građanima da popune svu tu dokumentaciju ali nakon jednog dana, kako je bio otvoren natječaj, već su objavili – ne primamo više aplikacije. I to je bilo jako čudno, jer vi morate skupiti neku papirologiju, predračune i obrasce i čudno je kako su neki stigli samo za jedan dan sve to završiti. Znači, neki su to i ranije znali i sve pripremili. A to je sve preko kredita Svjetske banke u Srbiji i pitanje je znaju li oni kako se implementira taj projekt, što nije u redu s aspekta građana, jer natječaj treba biti otvoren nekoliko dana i onda tek komisija treba utvrditi imaš li sve papire, je li sve u redu s prijavom na natječaj itd. S druge strane, to je odličan znak da su građani zainteresirani i da postoji velika mogućnost da se energetska efikasnost poboljša u kućanstvima, i to sigurno treba nastaviti i dalje i možda treba i dvostruko ili trostruko sredstava opredijeliti za te stvari. Samo nikako ne bi trebalo postojati po nekakvoj kumovskoj, prijateljskoj, rodbinskoj vezi jer na žalost se to često događa i od svega se napravi korupcija. Po principu »ja tebi, ti meni«. Druga stvar je što se to radi tako da građanin ne dobija novce na koje aplicira već poduzeće koje će vama to uraditi i to nije u redu. Jer sigurno bi bilo puno jeftinije da to legne na račun aplikanta i da on sam pronađe opremu a možda i izvođače koji će to uraditi, naravno one koji su za to registrirani. Ali ovdje su se prvo firme prijavljivale i određivale cijenu, a građanin na koncu ne zna kako ponovo može pristupiti fondu i subvencijama da konkurira i dobije ih. Kao da smo svi u niskom startu i u jednom danu se to mora uraditi. Još nije raspisan natječaj ove godine, pa hajde da vidimo kako će se to odvijati. Nije bilo lako ni ovima u mjestu Horni Jiretin, gdje su i škole skroz prešle na obnovljivu energiju i sada su postali ogledno mjesto za to. To ipak teško ide.

Zašto ide tako teško ako su svi opredijeljeni za to? U čemu je problem?

Ono što znamo je da je najveći problem pripajanje na elektro-mreže koje bi trebale primati višak energije koja se proizvede. U Srbiji je prije jedno mjesec dana bilo riječi da je 27 vjetro i 6-7 solarnih izgrađenih postrojenja stavljeno na čekanje, jer ih elektro-mreža ne može prihvatiti. Oni tvrde da nemaju tehničkih kapaciteta. Ne znam je li to točno. Jer obnovljivi izvori energije su varijabilni i njima treba osigurati sigunost kad nema vjetra, kad nema sunca, a oni bi htjeli imati sigurnu i stalnu predikciju pa su napravili takvu uredbu da tko se hoće priključiti na mrežu može, ali samo ako on sam osigura taj »base load«, to pokrivanje fluktuacija. On to mora opet iz nekih fosilnih goriva. Znači, opet nas tjeraju da imamo tako nešto. A zašto oni godinama nisu ulagali u tu elektro-mrežu da se to obnovi i poboljša kapacitet, veliko je pitanje.

Dugi niz godina, pa i desetljeća, se već govori o ekologiji, zaštiti okoliša, obnovljivim izvorima energije, priključivanje Europskoj uniji to također zahtijeva. Što se do sad uradilo? Čak i s nekim jednostavnim stvarima kao što je odvajanje otpada ili odlaganje opasnog otpada čini se nismo daleko otišli. Zašto je tako komplicirano to uraditi ako smo već to prihvatili kao ciljeve?

Zašto? Pa zato što se kod nas sve stvari, i one koje idu nabolje, jako sporo mijenjaju. Vladajuća garnitura je navikla na to što je navikla, a i zato što su to tromi sustavi kojima treba znanje, energije i projekti i koji se trebaju implementirati. A nekako kao da im se ne radi, pa kažu nemamo administrativnih kapaciteta, nemamo ovo, nemamo ono. Ja mislim ipak da su najveći problem ljudi, jer danas nije toliko teško ni naći novac, na primjer za više vrsta kanti i razdvajanje otpada, nego je potrebno napraviti bolji sistem prikupljanja i naravno odvoženja do reciklažnih centara ili sanitarnih deponija ono što se ne može razdvojiti. Imali smo projekte u svezi upravljanja otpadom i prošlo je više od deset godina i nikakvog pomaka, a toliko smo pričali i išli vidjeti primjere dobre prakse u susjednim zemljama. A problem je i što se stalno vlast mijenja, i onda se promijene oni što to rade, pa kad u četiri godine imate tri puta izbore što možete uraditi. A najveće otkriće do kojeg smo došli je da se kod upravljanja otpadom najviše manipulira tim transportnim troškovima – koliko košta u stvari to odvoženje. Ne vidim zašto bi bio problem da se različitim danima odvoze različite vrste otpada, zašto ne bismo imali jednu kompostanu? Imamo sada deponij koji je sagrađen po EU standardima i koji ima te zaštitne folije, do njega se otpad odveze i sve što pristigne ide na nekakve trake i nekakvo sortiranje. A to nema smisla, jer se to sortiranje treba prvo događati kod kuće a tamo, ono što eventualno ostane, neka manja količina da se sortira. Regionalni deponiji su najnepoželjnija opcija za otpad, a mi smo u Srbiji još uvijek na nivou »samo ti istresi na deponij«. Ali brzo će se to napuniti i što ćemo onda? A da ne govorimo o divljim deponijima. Inače, čujem da je dobijen projekt da se Šandorska bara potpuno sanira. Što to znači? Vjerojatno će to sve samo zatrpati. Ipak, dobra stvar je da će se to uraditi, jer je više puta pokušavano ali ništa nije urađeno.

Kakva je vaša suradnja s lokalnom samoupravom na planu zaštite okoliša?

Nismo posljednjih godina imali puno projekata na lokalnom nivou, posljednji put je bilo u svezi otpada i tada je bila dobra suradnja. Sa službom za zaštitu okoliša jako lijepo surađujemo. Osim toga, idemo na javne rasprave za planiranje i izgradnju, za prostorne planove, planove detaljne regulacije, tu smo aktivni i pratimo što se planira izgraditi i pratimo neke procjene utjecaja na životni okoliš. U blizini se planira i izgradnja nekoliko solarnih elektrana i opet na najplodnijem poljoprivrednom zemljištu, što je inače u sukobu sa zakonom o poljoprivrednom zemljištu. To inače nije ni na nacionalnom nivou riješeno i onda imate situaciju da ni lokalna samouprava ne zna što uraditi: davati dozvole, provoditi postupak procjene utjecaja na okoliš ili ne? Izgleda da je sada to moment dok još ima mjesta da se priključe na električnu mrežu, tako da je sada neki bum na tom planu. Postoje neka kombinirana rješenja da se postave i solari a da se zemlja koristi i za poljoprivredu, ali te ploče se moraju prati, morate koristiti neke kemikalije i opet se zemljište zagađuje.

Značajan problem u gradu je sve više automobila i zagađenje koje oni donose dok se biciklisti polako potiskuju umjesto da se građani potiču koristiti više bicikle negoli automobile.

To je klasika da je sve podređeno automobilskom prometu i enormno se povećao i broj automobila, ne samo kod nas nego i drugdje. Polovni automobili su nam sve dostupniji i relativno je jeftino doći do njih i onda imate i probleme parkiranja, gužvu u prometu i zagađenje. I biciklisti su tu skrajnuti. Mi smo pričali u CEKOR-u o tome da baš oko centra grada ne postoji povezanost za bicikliste, mora se sići s bicikla, pregurati jedan dio i onda nastaviti, jer negdje ima staze negdje nema, negdje je i opasno, a i vozači su dosta bahati, telefoniraju i nepažljivi su, a također je za bicikliste veoma važno i da se staze održavaju, da nemaju rupa i da imaju spuštene bankine gdje se to može.

Gledajući sa strane, za ljude koji nisu angažirani na polju zaštite okoliša i nisu stručni za to, čini se kao da se stalno postavljaju novi i veliki ciljevi, i puno je velikih riječi, a jednostavne stvari bitne za kvalitetu svakodnevnog života svakog građanina jednostavno se ne rješavaju.

Znate, nekako sve ono što je javni interes izgleda sada ide teško. A ne znam zašto. Ono što je nekakav privatni interes to lakše prođe. Tako se sve podređuje izradnji zgrada, grad se potpuno prekraja prema željama investitora, a je li to interes svih nas, pitanje je. Tako je sada svugdje i vjerujem da su i urbanistička struka i vodstvo grada i uprava i administracija pritisnuti s tim zahtjevima, jer svi investitori hoće načičkati zgrade baš tu u centru grada. Ali svi hoćemo i kvalitetu života, a zaboravljamo na zelene površine koje nestaju potpuno. A onda se čudimo kada imamo poplavu u gradu i ulice su nam pretvorene u nekakve rijeke, jer je svugdje beton. A ljeti imamo i prevelike toplotne udare, postoje mikrolokacije gdje je za deset stupnjeva viša temperatura samo dvije ulice dalje jer je tamo sve beton, nema zelenila, nema drveća, nema prirodne hladovine i pretvaramo svoj životni prostor u nešto gdje bez klime ne možemo ni živjeti ni disati, a da ne pričamo o pročišćivačima zraka koji su postali nužni. Pogotovo ako vidimo koliko ima astmatičara, bolesti dišnih organa, kod djece naročito koji su najosjetljivija kategorija. Lokalne samouprave bi trebale imati obvezu izraditi plan kvalitete zraka. Mi smo nešto započeli pa smo stali.

Kakva je, prema vašim mjerenjima, kvaliteta zraka u Subotici?

Mi ga ne mjerimo na dovoljno lokacija. Zato smo kroz projekt CEKOR-a željeli vidjeti što su glavni izvori zagađivanja tim »pm«, odnosno mikro česticama i s CO2, a vjerojatno ima tu i drugih plinova koje naši uređaji nisu mogli mjeriti. Postoje inače samo tri stanice u gradu koje lokalna samouprava prati. Vi iz toga ne možete izvući ne znam kakve zaključke. Jedna je automatska stanica kod zgrade Nove općine na raskrižju, koja je u vlasništvu Pokrajine i Pokrajina se brine o tome. A i ona često ne radi i često je u kvaru, a trebala bi biti automatska i da u realnom vremenu sada ukucate na internet i vidite kakva je kvaliteta zraka. Imate pikove tijekom dana, jer to fluktuira a imate srednje vrijednosti, a zanimljivo je da je baš zbog te automatske stanice Subotica u godišnjim izvještajima za zaštitu okoliša proglašavana za grad s lošim zrakom. Najviše samo zato što to mjerimo, a gradovi koji ne mjere su u nekom statusu dobrog zraka. Dajte svima da imaju automatsku stanicu pa ćete vidjeti kako svi imaju zagađen zrak. Zagađuju individualna ložišta zimi, promet, a naravno tu su i naše velike termocentrale koje nam nisu blizu, ali vjetar raznosti te čestice. Mi imamo toplanu i ne znam kakvi su im filteri, ali ipak u posljednje vrijeme najviše je zagađenja zraka od prometa.

Što ste zaključili na osnovu mjerenja zagađenje zraka u Subotici na više lokacija protekle sezone grijanja?

Kao što sam rekla, zaključili smo kako ima zagađenja od individualnih ložišta, koje se naročito osjeti uvečer, ali da je glavni izvor u stvari promet. Nama je to upalo u oči. Najviše zagađenja je iz prometa, a CO2 je svugdje velik, čestice p.m. 2,5 i p.m. 10 variraju, ali i najmanji p.m. 2.5 vama smeta za pluća.

Je li dobar put kojim se ide u zaštiti okoliša budući da u posljednje vrijeme doživljava dosta kritika zelena agenda, pretjerana birokratizacija i politika EU na tom planu?

Velika je odgovornost na nacionalnim vlastima i Europskoj komisiji koja donosi te politike, jer jedno je sjediti u uredima i smišljati te politike, a drugo je biti na terenu i vidjeti je li provodivo. O tome se tu radi, što je provodivo a što nije. Veliki problem koji ja vidim će biti problem s vodom, s navodnjavanjem, sa sušama koje nas očekuju zbog ovih klimatskih promjena. Vidimo i sami kako se vrijeme mijenja, mislim da je sve poranilo barem mjesec dana i u temperaturama smo kao da je svibanj. Ni pravu zimu nismo imali i uskočili smo u ljeto koje će, kako najavljuju, biti vrelo. A mi smo na udaru i najveći je problem kako će se zaštititi poljoprivreda i ljudi od suše i vreline. Životni okoliš je goruće pitanje koje narasta sve više i gdje se sve očitava što vi radite u drugim sektorima i gdje se sve vidi ako ne uradite dobro u prometu, u energetici, u industrijskom zagađivanju, upravljanju industrijskim objektima. Sve se to vidi i osjeti u okolišu i poslije na posljedicama po zdravlje.

Koordinatorica ste radne grupe 27. za zaštitu okoliša. Što je urađeno do sada, dokle se stiglo i koje su vaše preporuke kao radne grupe?

Poglavlje je otvoreno, usvojili smo pregovaračku poziciju u siječnju 2020., u okviru je sada Klastera 4 Zelena agenda i održivo povezivanje, jer više ne pričamo o poglavljima već o klasterima. Od kada se otvorio klaster ništa bitno se nije događalo, prosto čekamo od prosinca 2021. Dobili smo osam mjerila za zatvaranje ovog poglavlja, što i nije nešto puno ni nešto teško, to su više neke opće, administrativne ili horizontalne stvari u svim potpodručjima što trebamo uraditi. Zanimljivo je da nismo dobili nijedno mjerilo za zatvaranje za pitanje industrijskog zagađenja, što je meni veoma indikativno jer smo dosta radili na preporukama što s time, a država stalno odgađa primjenu tih direktiva i integriranih dozvola. Dva puta smo inovirali Zakon o integriranoj kontroli i sprječavanju zagađivanja i davali vremena industriji i svim operaterima da se usklade i podnesu zahtjeve za integriranu dozvolu kojom imate definirane parametre koliko smijete ispustiti materija u vodu, u zrak, u zemljište; što su standardi, što je dozvoljeno i što su neke najbolje dostupne tehnologije. Mi to odgađamo i posljednjim zakonom je odgođeno do 2025., a ja se bojim kada dođe ta godina da ćemo ponovo to odgoditi, jer od preko 220 dozvola koje trebamo izdati, možda smo 40 % uradili do sada.

Koje su glavne preporuke Radne grupe za zaštitu okoliša?

Za prošlu godinu ima ukupno 40 preporuka u području ovoga poglavlja, 33 je preporuka Vladi Srbije, 3 sudskoj vlasti, Europskoj uniji 2 i organizacijama civilnog društva 2. Tu ima raznih stvari, važne su nam sve, preporuke Vladi Srbije i nadležnim ministarstvima naravno najviše, jer najveći probem vidimo u slaboj implementaciji, slabom provođenju zakona i onoga što je napisano, onoga što imamo kao dobro usklađeno s direktivama. Dosta preporuka je vezano i za transparentnost, odnosno redovito objavljivanje izvještaja o stanju okoliša, komunikacija svega toga s javnošću, kako provoditi javne rasprave u svezi planskih dokumenata i zakona koji se tiču zaštite životnog okoliša. Nadalje, tiču se izdavanja dozvola za geološka istraživanja, što je također aktualno jer se planira povećavanje rudarstva. Treba omogućiti mještanima da budu stranka u tom postupku, kada su u pitanju iskopavanja. Mi moramo zalaziti u sve te sektore; kada su u pitanju rudarske aktivnosti treba uvesti neki zaštitni pojas, da ljudima nije kop do kuće 50 metara kao što smo imali situacije pa da im pucaju kuće jer tamo prolazi mehanizacija, dolazi im zagađenje, diže se prašina i nestašica im je vode jer podzemne vode padaju, i drugo. Osim toga imamo preporuke i za klimatske promjene.

U posljednje vrijeme sve više i ekologija dolazi u konflikt s drugačijim pravcima razmišljanja ili grupacijama kao što su poljoprivrednici na primjer. Koji su dalji putovi zaštite okoliša?

Ekologija je uvijek u konfliktu. Održiv razvoj treba imati tri stupa – ekonomija, ekologija i socijalni aspekt, ali ja mislim da ekologija uvijek izvisi, a ta tri stupa bi trebala biti nekako izbalansirana kao stočić na tri noge. Nažalost, u Srbiji vlast sve vidi kroz rast, zapošljavanje, BDP, a ekologija – koliko se mora. Istina, nikada nije bilo više investicija u zaštitu okoliša, pa dobro konačno da ste se sjetili, ali to je toliko malo, s obzirom na to koliko godina je zanemarivano. A nedostaje i dobro upravljanje, inspektori na terenu koji će imati svoju samostalnost, koji neće biti napadani, koji se neće morati najaviti itd. Njih nema dovoljno i tu imamo problem, a poslije imamo problem s kaznama koje su minimalne, a onda imamo problem u sistemu još i kad se sve te kazne naplate i sve ono što se plaća kao naknada. To sve sve sliva u centralni proračun koji ne vraća taj novac nazad u zaštitu okoliša nego popunjava neke svoje proračunske rupe. Mi jesmo dobro napravili naš zakon koji kaže da to trebaju biti namjenska sredstva, ali zakon o proračunskom sistemu je takav da su ta sredstva izgubila namjenski karakter. A po našim sektorskim zakonima i dalje stoji da bi to trebala biti namjenska sredstva kao što je to u EU i drugdje.

Intervju vodila: Jasminka Dulić