Kolumne
Diskriminacija po dobnoj osnovi
Kultura je područje ljudske djelatnosti za koju se obično kaže kako »ruši granice«. Dobro, kaže se to i za sport, ali već smo odavno svjedoci toga da ih upravo sport, odnosno događanja oko njega, nerijetko i postavlja, jer su stadioni i dvorane prečesto »događaji visokog rizika« na kojima i u kojima organizirane paravojne postrojbe – imenom »navijači« – nesmetano obavljaju svoje najbestijalnije nacionalističke, rasističke i šovinističke »vježbe« tolikog intenziteta da ih pristojan svijet zaobilazi u širokom luku. Istina, mnogo rjeđe, to se kaže i za trgovinu, ali to je sfera rezervirana isključivo za interes i kao takva – praksa je to nebrojeno puta potvrdila i u najekstremnijim uvjetima međuljudskih i međudržavnih odnosa – upravo je trgovina ta koja najčešće »ruši granice« po starom oprobanom načelu »para buši gdje putovnica neće«. Ali, kako tema ovoga teksta nisu niti sport niti trgovina, vratimo se mi kulturi.
Eto, primjerice, nagradi Dr. Ferenc Bodrogvári. Kao i svake, tako je lokalna samouprava početkom prošloga mjeseca i ove godine raspisala javni poziv za dodjelu ove nagrade koja se koncem lipnja uručuje »istaknutim kulturnim stvaraocima (ne starijim od 40 godina) u području književnosti, znanosti, likovne, glazbene, kazališne i filmske umjetosti koji su svojim djelima pridonijeli razvoju Grada ili dali doprinos na polju kulture u zemlji i inozemstvu«. Obrazloženje za čistu peticu: sve jasno, koncizno i precizno do najsitnijeg detalja. Ali, baš u tom detalju, koji je skrajnut u zagradu, nalazi se stanoviti problemčić, jer upravo on postavlja granicu tko može a tko ne može dobiti ovu nagradu. Ne odnosi se ta barijera, fala Bogu, ni na kakvu drugu osobenost ljudske jedinke (po podrijetlu ili mjestu stvaranja, recimo) nego je ograničena samo na dob: do 40 godina vrijediš kao stvaralac, od 40 godina ne vrijediš. U najboljem slučaju eto ti priznanja Pro urbe ili zvanja Počasni građanin, pa im se nadaj k'o lutriji. Imaš li sreće da se zoveš Brana Crnčević ili Aleksandar Vučić i da ti se s imenom poklope i »društvene okolnosti«, eto ti binga.
Nagrada s ovim imenom u Subotici se dodjeljuje »kulturnjacima« od 1980. u čast doktora filozofije, koji je te godine i preminuo u 45. godini. Sve do početka novoga tisućljeća ova je nagrada bila otvorena za sve stvaraoce u područjima kulture, navedenim u javnom pozivu lokalne samouprave da bi dolaskom Ildikó Lovas na mjesto lokalne »ministrice« kulture ova odluka bila dopunjena »aneksom u zagradi«, odnosno ograničavanjem prava na dobijanje nagrade po dobnoj (ne: podobnoj) osnovi. Ova odluka – o kojoj je doljepotpisani pisao i u vrijeme kada je donesena – tim je zanimljivija, jer je i sama Ildikó Lovas književnica i nekako bi se od osobe takva senzibiliteta mogla očekivati upravo elastičnost a ne »dobogrudnost« koja će stvaraoce dijeliti na mladce i matorce. Ali, nije rijedak slučaj da su i sami stvaraoci mušičavi, pa ovu odluku pripišimo ovoj osobini.
Problem je, međutim, nešto širi i u svojoj osnovi odnosi se na interesni krug onih koji daju i onih koji dobijaju. Drugim riječima, pravo je čudo kako svih proteklih godina u komisiji za dodjelu nagrade Dr. Ferenc Bodrogvári (čiji je doljepotpisani i sam bio član osam godina, pa mu je nešto od toga ostalo u sjećanju) nikome nije zasmetala »zagrada« u kojoj je i smještena dobna granica kao uvjet za njeno dobijanje. Kako se, recimo, nitko nije zapitao zašto nagradu za svoje – potencijalno i vrhunsko – stvaralaštvo ne može dobiti osoba koja napiše knjigu, snimi film, naslika portret ili odigra ulogu kao nikada prije u svojoj 41. ili 86. godini? Je li produkt toga, kao i sam stvaralac, mator i nedostojan ovako prestižne nagrade i je li kao takav dostojan samo izložbe, koncerta ili predstave u nekom gerontološkom klubu ili amaterskom kulturno-umjetničkom društvu? Kako, dakle, nikome od onih koji nagradu daju – lokalnoj samoupravi – nije zasmetala ovakva vrsta kršenja dobnih i stvaralačkih prava?
Još čudniji od lokalne samouprave i komisije koju ona imenuje je odnos samih stvaralaca prema samima sebi, a onda i prema »strukturama« koje diktiraju pravila igre. Kako za sve ovo vrijeme nijednom »vremešnijem« (a svi su to od svoje 40. godine) kiparu, glazbeniku, glumcu ili piscu (plus njihovi parnjaci u ženskom rodu) nije pala na pamet jednostavna misao da se u javnom pozivu, skrivena u zagradi, krije najobičnija diskriminacija po dobnoj osnovi? Ako se odgovor krije u tome da su zbog godina pomalo zaribali, drugo nisu ni zaslužili.
A ako se netko pita zašto baš sada ovaj tekst, odgovor je jednostavan: jednog dana ove godine navršit će se 44 godine od smrti Dr. Ferenca Bodrogvárija, a prije toga i okruglih 89 godina od njegova rođenja. U vrijeme obilježavanja svega okruglog i ćoškastog neka ovo bude prilog tome kao i tema za korpu za otpatke u lokalnoj samoupravi.
