Kolumne

Put u legendu

Na prednjem staklu pisalo je »11. XI. 1897 – 2. IV. 1974«, a na bočnom jedan od natpisa bio je »HVALATI VERNO SI NAS SLUŽIO«.

Da, baš je to – sa svim pravopisnim i činjeničnim greškama – stajalo na jednom od tramvaja za vrijeme njegove posljednje vožnje 2. travnja 1974. Tisuće Subotičana, po nekim izvorima i više od 10.000, izašlo je toga dana od Somborske kapije pa do centra i od centra prema Paliću oprostiti se od omiljenog im vozila, vozila koje ih je neprekidno prevozilo skoro 77 godina. Cvijeće na tramvaju i suze u očima sugrađana svjedočili su sprovodu stroja kog su voljele sve generacije Subotičana, a kog je prinudno upokojilo tadašnje rukovodstvo Skupštine općine na preporuku svojih kolega iz Novoga Sada (grada koji je već prije Subotice ukinuo tramvaj). Ovoj ganutljivoj slici nedostajali su još jedino svećenici i kantor, pa da sve završi u Londonu – u jednoj od epizoda Montyja Pythona kojoj bi kao predložak mogao poslužiti pokladni običaj sahranjivanja begeša. Ali, i bez toga ovaj je događaj – bar za promatrače iz drugih sredina i s ovolike distance – dovoljno brešanovski groteskan da bi ga trebalo bojiti dodatim nijansama crne.

Na stranu to što svi izvori navode da je prvi tramvaj u Subotici krenuo 7. rujna 1897. i što se i iza godine (a ne samo dana i mjeseca) stavlja točka, to je samo dokaz ljudske nesavršenosti, kako u sjećanju tako i znanju; ovdje je bitna suština. A suština je ta – kada se na stranu stave emocije i presahle oči uplakanih sugrađana – da je ukidanje tramvaja bila jedna od najvećih grešaka u povijesti gradskih rukovodstava Subotice, veća i od rušenja zgrade Kazališta, greška s kojom bi se mjeriti moglo jedino od »ukidanje« Gradske kuće zarad nekog, kako se to danas moderno kaže, »stambeno-poslovnog objekta«.

Svakodnevica je ta koja je najbolje svjedočila o vezanosti Subotičana za tramvaj. Prema nekim podatcima broj prevezenih putnika tramvajem u Subotici već je 1923. iznosio 2.225.104 (O subotičkom tramvaju, struji i još ponečemu, WordPress.com), da bi nepunih pedeset godina kasnije, 1971., ta brojka iznosila 4,7 milijuna (Kako se Subotica oprostila od tramvaja, Politika, 14. travnja 2019.). I bez preciznijeg računanja jasno je da se prije sto godina tramvajem dnevno vozilo šest-sedam, a prije nešto više od pola vijeka (kada su već i autobusi prometovali) bar 12-13 tisuća putnika! Da, bilo je to vrijeme kada je Subotica bila treći industrijski grad u Jugoslaviji (iza Zagreba i Beogada) sa svojih oko 60.000 zaposlenih i kada je vožnja tramvajem, napose na Palić, imala status kulta u očima sugrađana. Nedjelja, lijep dan, »otvorena kola«... Pa samo onaj tko mora ostaje doma. A na Muškom štrandu, dokle je na koncu vozio tramvaj, i 40-50 tisuća Subotičana.

Za razliku od građana, nove vlasti (one nakon Drugog svjetskog rata) prema tramvaju nisu bile sentimentalne, o čemu je najbolje svjedočio njihov izgled. Iako im je zvono tramvaja svakodnevno zvonilo pod prozorima ureda, iako su u njima vidjeli grozdove putnika, tadašnje su vlasti dopustile da pred njihovim očima tramvaj vene i propada, baš kao gladni i žedni pas kod lošeg gazde. Na koncu je, i pored nepodijeljene ljubavi Subotičana prema svom tramvaju, pobijedila računica: miris svježeg benzina omamio je čelnike lokalne samouprave i ekološku trolu odgurao u staro željezo čiji se posljednji ostatci vide u centru grada, kod Rudić ulice. Taj obratni potez, žrtvovanja namjesto ulaganja, bio je prekretnica u povijesti ovoga grada koji se do tada mogao hvaliti samo uspjesima zbog mudrog rukovođenja gradom. Nakon toga slijedile su sve same kapitalne katastrofe (Kazalište, kompleks otvorenih bazena, gašenje industrijskih giganata, devastacija centra s tendencijom daljeg širenja...), a da je Grad u svemu tome u najboljem slučaju imao samo ulogu promatrača, a nerijetko i kolovođe. Ali... nije to samo specifičnost Subotice, to je sudbina svake sredine u kojoj politika i novac iz igre izbace znanje, pa ti na koncu ništa drugo ne ostane nego izlet do Osijeka ili Segedina ne bi li se prisjetio slika vlastitog grada.

Broj onih koji se sjećaju tramvaja u Subotici svakoga je dana sve manje, pa će i njihove priče o tim vremenima jednoga dana prerasti u legendu koju će svatko obogaćivati novim detaljima ili izbacivati one stare, provjerene. Mnogi Subotičani zacijelo ne znaju da je Muharem Bazdulj saznao da je jedan engleski profesor, John Hartley Williams se zvao (1942. – 2014.), napisao opširnu pjesmu, pravu poemu pod naslovom Lament za tramvajem Subotica – Palić, a čiji dio stihova (u Bazduljevom prijevodu) glasi: »Hajde da lamentujemo nad stvarima bivšim / To je bar lako & ništa ne košta / Hajde da vidimo kakve bi stvari zaista trebale biti« (Novi standard, 2. lipnja 2022.).

Jer, kako čujemo, ni Subotica-trans se ne osjeća najbolje.