Kolumne

Sitno je bitno

Evo jedne teme, univerzalne za ove prostore, a koja svojim pitanjem podsjeća na ono vječno – »što je starije: koka ili jaje«?

Zacijelo ste i sami bili u situaciji, ili joj bar svjedočili, da vas prilikom kupovine nekog artikla prodavač(ica) pita »imate li možda sitnoga«? Zapravo, u slučaju »subotičkog govora«: »nemate sitno«?

Najčešće se ista situacija rješava tako što prebirate po novčaniku, tražeći približan iznos, ili pak uz mrgodan izraz prodavača ili prodavačice što vam za razmjerno krupnu novčanicu mora vratiti gomilu sitnijih apoena. I u jednom i u drugom slučaju zajednički je osjećaj nelagode, napose kupca koji se još mora osjećati i krivim što kod sebe nema sitnijeg novca dok je prodavač na to navikao jer se u istoj situaciji dnevno nađe više desetaka puta, pa mu je i reakcija onda poput šefa posluge na engleskom dvoru: oštra i hladna.

Što, međutim, ako vam se dogodi da vas prodavač odbije uslužiti jer kupujete kruh novčanicom od dvije tisuće dinara? Ili vam pak pod izgovorom da on(a) nema sitno umjesto kusura nudi žvake, čokoladicu ili što se već nalazi u blizini blagajne i baš nekako pokriva iznos novčanice kojom želite platiti? Tko je tu u pravu: kupac ili prodavač(ica)?

Naravno, kao i kod koke i jajeta, odgovori će biti podijeljeni. Jedni će u obranu trgovaca navesti argumente da i kupci nerijetko znaju biti bezobrazni i pokušati kupiti nešto samo da bi usitnili ionako sitnu novčanicu (banknota od dvije tisuće dinara ne vrijedi niti 20 eura!) dok će drugi, držeći se one stare kako je mušterija uvijek u pravu, isticati kako su trgovine dužne osigurati dovoljno sitniša kako bi se kupoprodajne transakcije mogle obavljati neometano i na obostrano zadvoljstvo. Oni s odvjetničkim umom u obranu jednih ili drugih moći će reći da je kupac kruh pokušao kupiti u rano jutro, upravo se vrativši s bankomata koji izdaje samo »krupne« novčanice i da je u velikoj žurbi jer putuje u inozemstvo, odnosno: ako je već i tako, zašto ranije nije mislio na to i pripremio se nego je upravo on jutros već treći takav, a pekara nije niti trezor niti mjenjačnica da se u njoj usitnjuju novci. I tako unedogled, do vrha »picine dlake« (što bi rekli klikeraši).

Rješenje ove vječne zagonetke, bar kod nas, nalazi se, naravno, negdje na sredini, s tim što je objektivna odgovornost na pružateljima usluge, odnosno trgovcima. Iznos sitnoga novca kojim trgovina u vrijeme otvaranja raspolaže vjerojatno je neka vrsta poslovne tajne i ovisi o njezinoj veličini kao i o prosječnom dnevnom prometu koji ostvari, ali je i bez ulaženja u te detalje svakom kupcu jasno da trgovine i ujutru i preko dana kronično pate od nedostatka sitnoga novca. Zašto je to tako, vjerojatno ne treba pitati njih nego rukovodstvo trgovačkog lanca, a ako vas tamo upute čak do guvernera Narodne banke (jer ovaj problem nije specifičnost samo Subotice) vjerojatno ni to neće biti bez osnova.

Ako bi vlasnik trgovinskog lanca i sam guverner dali kakav-takav suvisli odgovor na ovo pitanje, kao jokera uvijek biste mogli izvući pitanje: a kako to da na Buvljaku ili bilo kojoj drugoj tržnici prodavači nemaju problema s usitnjavanjem novca? Kupite li bilo što i za to ponudite bilo koju novčanicu, u ruci prodavača spremno vas čeka oveći svežanj novčanica svih iznosa, i još riječi razumijevanja za vaš »nedostatak« i hvale zbog toga što ste baš kod njega kupili robu uz želju da mu dođete i drugi put. Oni malo spretniji neće se nimalo buniti ako im ponudite forinte ili eure, jer svoju robu prodaju i za te valute, što i ističu uz cijenu u dinarima, a kusur možete sami birati.

Zaputite li se izvan granica naše zemlje (na sjever ili zapad) dočekat će vas ista situacija kao i na našem Buvljaku: blagajnice na kasi izdeklemovat će vam iznos kupljene robe bez pitanja imate li sitnoga, jer ga ona u svakom trenutku ima. Precizni Austrijanci ili Nijemci, primjerice, kusur će vam vratiti točno u eurocent i o tome se ne raspravlja. Kod nas? »Ostat ću vam dužna tri dinara«. I tako u prvoj, pa u drugoj... pa u svakoj.

U trenutcima dokolice, kada nemate baš nijedan drugi problem, zapitajte se kako je moguće da se novčani »čep« stvori baš tamo gdje je on najmanje poželjan? Frekvencija prometa? Pa to treba imati u vidu i prije otvaranja trgovine. A ako je već tako, onda tražiti rješenje da se više ne ponavlja. A ako se ni nakon traženja ne zna naći rješenje, to nije sramota, poslati vlasnika na Buvljak da mu onaj za tezgom objasni. U boljem slučaju organizirati izlet za zaposlene do ona dva diskonta čim se prijeđe granica na Tompi. Tamo se takva pitanja ne postavljaju.

Z. R.