Kolumne
Naša priča
Niti posljednji popis nije u potpunosti uspio dati preciznije podatke o tome koliko je stanovnika Srbije napustilo zemlju posljednjeg desetljeća. Zapravo, po načinu kako je provođen – upisivanjem i onih članova kućanstva koji već odavno ne žive tu – više je djelovao kao popis koji će prikriti a ne otkriti podatke o stvarnom broju stanovnika, a što se najbolje vidjelo na posljednjim izborima u ogromnom neskladu između broja upisanih birača i iskazanog broja stanovnika. Kako Srbije tako i Subotice.
Kada bi se, pak, pravio popis Subotičana koji su svoj grad napustili u posljednja tri desetljeća, brojka bi zacijelo bilo poražavajuća: možda i polovina od sadašnjeg broja stanovnika – prvo zbog mobilizacija i rata, a kasnije iz ekonomskih i ideoloških razloga – živi izvan atara našeg grada i gradi vlastitu budućnost diljem planeta.
Jedna od takvih osoba je i Anna Siflis, koja je diplomu kazališne redateljice obranila u Budimpešti (gdje i danas živi) prije nešto manje od dvije godine. Od tada do danas (preciznije: subote, 9. ožujka) njena diplomska predstava Mirad, egy fiú Boszniából (Mirad, jedan dječak iz Bosne) nizozemskog spisatelja Ada de Bonta izvedena je dvadesetak puta: najviše u Kazalištu Pince (Podrum), ali i kao gostujuća u nekoliko mjesta u Mađarskoj.
Slučaj je odabrao da je rad na njenom Miradu započeo u vrijeme kada je njena majka Klára (koja kao novinarka također živi u Budimpešti) pripremala dokumentarni film Magyarok a Miljacka partján – Irma asszony története (Mađari na obali Miljacke – Irmina priča) i to je ono što ih spaja, i porodično i profesionalno: i izbor teme i ovdašnje (vojvođansko) podrijetlo, detalji koji su zacijelo utjecali na (još) bolje razumijevanje univerzalne ljudske tragedije kakva je početkom devedesetih zadesila Bosnu i Hercegovinu.
Možda je i pandemija koronovirusa, kojoj je cijeli planet bio izložen u vrijeme Annine pripreme diplomske predstave, utjecala na odabir načina njene izvedbe, ali se kamerna scena pokazala kao pun pogodak.
»Oprostite što sam tu. Oprostite što udišem vaš zrak«, kao uvodne rečenice dvoje od troje glavnih protagonista Djuke i Fazile Balić (Ármin Ricz i Emese Nagyabonyi) zvuče posve drugačije u situaciji kada se s njima na metar-dva gledate u oči negoli da isto izbjegličko pokajanje izgovaraju u mikrofon kako biste im glas na velikoj sceni čuli s razglasa. Zvuče iskreno i duboko potresno, jer se obraćaju (baš) vama.
Taj interaktivni odnos s publikom traje cijelih sat vremena, koliko i sama predstava, jer je iniciran samom pričom koja, možda upravo zbog toga što nam je toliko poznata i još uvijek razmjerno svježa djeluje još tragičnije i bolnije. Scene brutalnog nasilja, neljudskog iživljavanja ili jednostavno ponižavanja civila koje su diskretno »opisane« ratnim fotografijama ili pantomimičnim sjenama na zidu kao i povremeni dijalozi na bosanskom jeziku ipak su u drugom planu u odnosu na sam tekst, koji kod gledatelja budi najjače emocije nelagode i tuge, što se najbolje vidjelo po reakcijama na izlazu iz kazališta: šutljivim i ozbiljnim licima. Razumjeli su, a balkanska muzika i bosanski jezik kao da su tom razumijevanju dodatno pridonijeli.
Iako mladi, reklo bi se Annini vršnjaci, glavni protagonisti Mirada: Emese Nagyabonyi, Ármin Ricz i András Tóth (kao Mirad Balić) predstavu su iznijeli kao da su se upravo vratili iz pakla bosanskog rata i odiseje kakvu pruža svako izbjeglištvo: živo i uvjerljivo predočili su vječno pitanje može li se pobjeći od prošlosti i zavičaja ma koliko oni daleki bili? Napose kada su tako bolni.
Dramaturgija, koju potpisuje Csillag Hámor Anna urađena je fragmentarno: red sadašanjosti, red bliske prošlosti, što sve pomiješano daje staklenu sliku ljudske duše, razbijenu i razlupanu na tisuće dijelova zbog izloženosti onome za što nije stvorena.
Kako smo već rekli, Anna Siflis rođena je Subotičanka i u svoj grad dolazi razmjerno često. Zbog imena svojih roditelja Kláre i Zoltána nije baš ni nepoznata. Zbog prirode posla kojim se bavi u svom gradu mogla bi biti još i poznatija. Pa ipak, Mirad za ovih nepunih dvije godine nije ostvario nijedno gostovanje ni u Narodnom ni u Kazalištu Dezső Kosztolányi niti u jednom drugom vojvođanskom kazalištu. A riječ je o kamernoj sceni koja zahtijeva tek nešto malo veću prostoriju, sjedala za publiku, jedan stol, tri stolca, čašicu-dvije, dvije tacne i isto toliko harmonika i jednu loptu. Iako bi se pozadina ovakvoga odnosa s priličnom preciznošću mogla definirati (jer u kazališnim krugovima veoma dobro znaju za »postojanje« Mirada), ovdje je ipak umjesto pitanja prigodnije ustvrditi kako niti Anna Siflis, a slijedom toga niti njezina predstava nisu niti političko niti nacionalno pitanje nego prije svega pitanje kulture. Ovoga grada i onih koji su u njemu zaduženi za nju.
Z. R.
