Intervju

Tomica Vojnić Mijatov, predsjednik Mjesnog odbora DSHV-a u Tavankutu: »Poštujem tuđe, a svojim se dičim«

Mjesni odbor Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) u Tavankutu je osnovan iste godine kada i stranka, u jesen 1990. Od tada je na čelu Odbora bilo šest predsjednika, a sadašnji Tomica Vojnić Mijatov na mjestu predsjednika je već šest godina. Bio je on i predsjednik Savjeta Mjesne zajednice (MZ) Tavankut od 2015. do 2019. te dva puta prije tog zamjenik predsjednika MZ.

Politički angažman započeo je Vojnić Mijatov još 1990. na osnivačkoj skupštini DSHV-a u Subotici s koje čuva i ponosno nam pokazuje prvu člansku iskaznicu i bedž. Od tada do danas aktivno djeluje u Mjesnom odboru u Tavankutu i radu MZ. Kaže kako je doprinos DSHV-a u ovome selu veliki, i to ne samo na području interesa hrvatske zajednice već svih Tavankućana.

Nakon 16 godina upravljanja MZ, DSHV je u ovom većinski Hrvatima naseljenom mjestu postao opozicija 2019. godine. Na lokalnim izborima više glasova skupila je Srpska napredna stranka te sada imaju za jednoga člana više u Savjetu MZ od DSHV-a. Ipak, predsjednik Odbora DSHV-a kaže kako su njegovi članovi među mještanima i dalje prepoznati i da im se obraćaju sa svojim problemima i prijedlozima, jer, navodi Mijatov, »znaju da ćemo ih saslušati i pokušati pomoći«.

Kakva je suradnja članova DSHV-a sa zastupnicima vladajuće stranke SNS-a u Savjetu Mjesne zajednice?

Iako SNS ima za jednog više predstavnika nego DSHV u Savjetu Mjesne zajednice (odnos je 8 : 7), cijene naš glas i sad već imamo dobru suradnju. U ovom sazivu vodstva pretežito su mlađi kojima je politika bila nepoznata, ne poznaju teren, ne poznaju potrebe, za razliku od nas iz DSHV-a. Ljudi često imaju pogrešnu predstavu o sudjelovanju u vlasti mjesnih zajednica. Misle kad dođu da će nakon što lupe šakom o stol sve biti onako kako oni žele. Ovi našu su se uvjerili da ne idu baš tako stvari. Puno vremena treba provesti s ljudima, i prije svega živjeti u tom selu u kojem si član Savjeta kako bi znao potrebe i mogao ocijeniti što je najvažnije za selo. To je kao održavanje jednog kućanstva. Nećemo kupovati skupi namještaj ako nam je traktor kojim radimo pokvaren. Najprije ćemo njega popraviti. S početka ovi naši vladajući nisu to najbolje razumjeli. Tako su imali ideju i projekt čak za izgradnju fontane u parku. To je sve OK, ali ne može se izmišljati nešto takvo dok s druge strane mnogi i danas nemaju asfalt do svoje kuće, a da ne spominjem pitku vodu... Treba uvijek rješavati prvo nasušne potrebe. Nas, članove DSHV Odbora, su prepoznali upravo kao one koji znaju potrebe sela pa nas zato sada i cijene i smatraju naše mišljenje relevantnim.

Što je Mjesni odbor DSHV-a učinio za Tavankut?

Preko 20 godina se borimo, a pokazalo se da se često i izborimo da nam Tavankut bude bolje mjesto za život. Naš prvi uspjeh je bio to da smo vratili hrvatski predznak kulturnom društvu Matija Gubec. Zalaganjem naših članova nakon gotovo 40 godina Gubec se od 90-ih ponovno zove Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo. Bilo je to jedino društvo tad u državi s hrvatskim predznakom. Sve ove godine zalagali smo se za asfaltiranje cesta, izgradnju vrtića, pokušavali smo dovesti infrastrukturu vodovoda i kanalizacije u selo... Imali smo i imamo puno ideja i projekata, a svakako smo najponosniji što je zahvaljujući nama, odnosno DSHV-u, kompletno obnovljen Dom kulture.

Smatrate li onda rekonstrukciju Doma kulture najvećim uspjehom DSHV-a u Tavankutu?

Tako je. Dom kulture je dugo bio van funkcije zbog lošeg stanja, a odluka i novci za njegovu rekonstrukciju osigurani su nakon sastanka predsjednika naše stranke Tomislava Žigmanova s tadašnjim premijerom države, Aleksandrom Vučićem. Naš mjesni odbor i MZ su se godinama s tom molbom obraćali Gradskoj upravi, ali nikada nije bilo novaca za ovakav projekt. Dobivali smo milijun-dva dinara od čega smo mogli zakrpiti krov ili nešto tako sitno. Za ovako kompletnu obnovu, pokazalo se, trebalo je preko 40 milijuna dinara. Obnova Doma nam je godinama bila prva na popisu prioriteta i zato je Žigmanov to i tražio od premijera. Mi smo koordinirali izradu projekta i zalaganjem DSHV-a je to sve započeto. Sudjelovali smo i u nabavi potrebnog namještaja u velikoj dvorani.

Što Mjesni Odbor DSHV-a sada prepoznaje kao gorući problem Tavankuta?

Smatramo da je za Tavankućane prioritet prioriteta dovlačenje vodovoda. Mi nemamo vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, već svatko ima svoj bunar u dvorištu. Nešto se događa i po tom pitanju, prošle godine je napravljen projekt za dovod vode iz grada za tri naselja – Mirgeš, Donji i Gornji Tavankut i sad čekamo dalje aktivnosti. Ovo nam je prijeko potrebno, jer imamo velikih problema s pitkom vodom. Zbog velike potrošnje vode i za voćnjake i povrtnjake uslijed suša ljudima nestaje vode u bunarima pa moraju bušiti dublje. Bude nekada da nije samo problematična prva voda, već i druga na 50-60 m. Zbog toga ima puno i dubokih bunara, na 120-150 m.

Smatrate li da bi bilo dobro za Tavankut da postane općina?

Da, jer bismo tako mogli više utjecati na svoju sudbinu. Prvenstveno bismo mogli sami osmišljavati na što ćemo potrošiti novce koje bismo po automatizmu dobili. Dok sam bio na čelu MZ za to smo se zdušno zalagali, a takvu politiku će nastaviti i dalje Mjesni odbor DSHV-a u Tavankutu. Naš prijedlog je bio da u općini Tavankut budu Mala Bosna, Mirgeš, Gornji i Donji Tavankut. Bili smo spremni i da sjedište ne bude kod nas, nego recimo u Maloj Bosni. Međutim, nema od toga ništa iako je Subotica grad i trebao bi se sastojati od općina. Gradske vlasti za takvu decentralizaciju nisu zainteresirane uopće, a jedini koji je nešto radio na tom pitanju bio je gradonačelnik Jenő Maglai.

Dok ste Vi bili na čelu Mjesne zajednice puno ulica u Tavankutu je dobilo asfalt. Zašto Vam je to bio prioritet rada?

Uređenje cesta mi je bio i ostao prioritet rada. Asfalt ili bar tucanik do kuće je neophodan ako govorimo o koliko-toliko pristojnim uvjetima života. Puno ulica u Tavankutu je urađeno zahvaljujući inicijativi DSHV-a. Možda je najpoznatije asfaltiranje Tesline što je uslijedilo nakon sastanka premijera Vučića i predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović upravo u Tavankutu. U Donjem Tavankutu su urađene još i 24. nova, Ivana Sarića, Matka Vukovića, Rade Končara, Mije Mandića, Zmaj Jovina, Ive Lole Ribara... Pisali smo projekte i za ulice u Gornjem Tavankutu – u Lebović kraju, Crnkovom kraju, Bisnom kraju, Vermešovom kraju s jedne i druge strane kapele... Zalagali smo se i za uređenje atarskih putova. Jedan od najvećih atarskih putova koji je uređen za vrijeme dok sam bio na čelu Mjesne zajednice i na što sam vrlo ponosan je naš Mali tavankutski put. On kreće od Skenderova i ide sve do TV tornja u predgrađu Subotice, paralelno sa Somborskom cestom. Nasut je tucanikom što je poljoprivrednicima važno jer više ne zapadaju u blato. Bio je to veliki projekt, jer je to dugačak put 15-ak km i širok najmanje 4 metra. Tucanikom smo nasuli i pravac Skenderovo – Mišićevo. Ovdje smo htjeli da bude asfalt i i dalje se zalažemo za to, jer smatramo da postoji potreba. Puno naših ljudi u Gornjem Tavankutu ima hladnjača i transportni promet bi se mogao izmjestiti tako iz centra sela. Mojim inzistiranjem u Dunav – Tisa – Dunavu je kod akumulacije Skenderovo, od somborske pruge do Malog tavankutskog puta produbljen kanal. Napravljene su kosine, a na put je nasuto puno zemlje kako bi bio ravan i prohodan i za traktore s velikim teretom.

Zdušno ste se zalagali da se prije nekoliko godina ne otvori vrtić u Domu kulture, a pojedinci su Vas tada prozivali da radite protiv djece i dobrobiti Tavankuta. Kako to komentirate? Zašto ste bili protiv otvaranja tog vrtića?

Nisam bio protiv vrtića i ne daj Bože djece u Tavankutu, nego protiv oskvrnjivanja netom prije renoviranog Doma kulture. On je namijenjen kulturi, on je izgrađen da bude naša Gradska kuća, a ne vrtić! Ideja za još jednim vrtićem je rođena mojom molbom upućenom nadležnima u Gradu. Predlagao sam da se adaptira neki postojeći prostor ili izgradi novi kako bi se mogla smjestiti sva djeca u jaslice i cjelodnevni vrtić. Ima puno praznih prostora koji su se mogli prenamijeniti za tu potrebu. Dom je uređen prostor koji nikako nije prilagođen uvjetima vrtića. Da znate samo koliko je građevinskih radova bilo predviđeno zbog otvaranja tog vrtića... Izbijanja zidova, rušenja, zaziđivanja vrata, kompletno novi sanitarni čvor.... premiještao bi se ured Mjesne zajednice, izgubili bismo konferencijsku salu... kaos bi bio. I pitam Vas, jednog dana kad bi prestala potreba za vrtićem, tko bi opet klečao pred državom da nam vrate dom u prijašnje stanje?! Ako Bog da, od ove godine bit će potpuno novi vrtić i jaslice u selu zahvaljujući suradnji i ulaganju Hrvatske i Srbije.

Na iniciranje Mjesnog odbora DSHV-a u Tavankutu je promijenjen i datum proslave Dana sela. Zašto Vam je to bilo važno?

Dan sela u Tavankutu slavi se na blagdan Presvetog srca Isusova. Prije nego što smo to izglasali i unijeli u statut sela, dan sela slavio se 10. listopada kao dan oslobođenja Tavankuta. To je u neku ruku partijski svetac. Nemamo mi ništa protiv tog, puno je našeg svijeta poginulo za tu slobodu od nacionalizma, ali smo smatrali da je ovo prikladnije. Na blagdan Presvetog srca Isusova je proštenje u Tavankutu, odnosno prvu nedjelju nakon blagdana. Tavankućani oduvijek ne rade tog petka kada je blagdan, kao što Gornjačani ne rade na blagdan sv. Ane kada je ondje proštenje. Lijepo smo taj dan sela počeli obilježavati, jer smo osmislili i program. Uvijek je svečana misa prije podne nakon koje pravimo svečanu Skupštinu, tj. sada Savjet na koji pozovemo počasne goste iz Gradske uprave, dolaze nam i gradonačelnici te se sve završi ručkom. Na proslavu uvijek zovemo sve ljude koji doprinose funkcioniranju sela – predstavnike naše policije (dok smo ju još imali), komunalne policije, vatrogasce, borce, ribolovce, udruženje žena, HKPD Matija Gubec, Bunjevački kulturni centar itd.

Vidimo da je politički život Tavankuta bez DSHV-a posljednjih 30-ak godina nemoguće zamisliti, a s obzirom na to da ste Vi u »ovoj priči« od samoga početka, kako sad komentirate te dane osnivanja mjesne organizacije i Vaš ondašnji angažman?

Bio sam jedan od osnivača DSHV-a na velikoj osnivačkoj skupštini 15. srpnja 1990. u Subotici. Imao sam 32 godine i troje male djece. Svjestan sam bio da je vrijeme veoma ozbiljno, jer su već počeli nemiri u Hrvatskoj i šire. U rad naše nove stranke se uključila sva elita našeg naroda; naši odvjetnici, liječnici, profesori, gospodarstvenici i veliki broj paora. Iste godine u jesen osnovan je i Mjesni odbor DSHV-a u Tavankutu. Uključio sam se u Odbor na poticaj mog susjeda Antuna Balaževića koji je bio i prvi predsjednik ovog tijela. Moram spomenuti i Nikolu Buljovčića koji je bio glavni pokretač nas Tavankućana i sve naredne predsjednike: Marka Berberovića, Slavka Benčika, Antuna Merkovića i Josipa Petreša nakon kojega sam ja imenovan. Veliki broj nacionalno svjesnih naših mještana se uključio u ovaj mjesni odbor. Bila je tu, kao i u Subotici, prava elita školovanih Tavankućana i nas paora naravno. Kod nas su prelazili i Hrvati iz partijskih redova. Zamislite, članovi nam nisu bili samo Hrvati, dolazili su nam i Mađari, Albanci... Bio je to jedan moćan pokret. DSHV je imao visok rejting i u Tavankutu i šire.

Kako je bilo biti član DSHV-a u to ratno vrijeme?

Puno naših članova koji su bili na istaknutijim mjestima je ostajalo bez posla. Puno je ljudi hapšeno i nošeno prinudno na ratište, a puno je naših i pobjeglo izvan države – najviše u Mađarsku i Hrvatsku. Vrlo je nezahvalno bilo. Mada, kao i svojevremeno kada je partija bila na vlasti, svojim životom si ipak pravdao ono što zastupaš. Ako nisi bio ekstreman, normalan čovjek med svitom onda si malo manje imao problema. To pokušavam postići cijeli život. Biti jedan običan poljoprivrednik, tolerantan i ne izazivati incidente. Tuđe poštujem, a svojim se dičim.

Kako komentirate trenutačno stanje i ugled DSHV-a u Tavankutu u odnosu na situaciju kakva je bila nakon osnivanja stranke 90-ih godina?

Došlo je do smjene generacija. Mnogi od one prve garde, koji su bili hrabri, koji su znali i htjeli nešto učiniti su otišli u vječnost. Nije nas puno ostalo živih osnivača mjesnog odbora DSHV-a u Tavankutu. Definitivno DSHV ima manje aktivnih članova u Tavankutu sada nego prije 30 godina, ali takav je trend svugdje. Ljudi imaju odbojnost prema politici, ali ne znaju koliko je ona važna i koliko mogu doprinijeti. Ne znaju da je bavljenje ovom lokalnom politikom kao zastupanje jedne obitelji, a jako je bitno da se jedna obitelj, odnosno zajednica, dobro predstavi drugima. Mislim da je DSHV uvijek na fer način zastupao i zastupa naše mjesto. Od samog početka zastupamo i nacionalne i seoske interese.

Što mislite, zbog čega su ljudi danas manje zainteresirani za politiku, naročito mladi?

U Srbiji je poznato da sve vladajuće stranke svoje aktiviste, naročito mlade, stimuliraju tako što ih zaposle u javnom sektoru. Za uzvrat, ovi imaju domaće zadaće da trčkaraju po terenu, propagiraju, kupuju glasače... Naši mladi to vide i naravno da neće doći u DSHV biti volonteri i boriti se s vjetrenjačama k'o što se mi matorci borimo. Naša stranka nema mogućnosti na takve načine stimulirati mlade. Sigurno je to jedan od razloga zašto sad ima manje mladih nego ranije. Ne osuđujem čelništvo stranke zbog toga, jer mi jednostavno nemamo kapaciteta za tako nešto. Ne trebamo ići daleko, evo nam Subotica. Najhrvatskiji grad u državi, a mi imamo dva zastupnika u skupštini i nikakav utjecaj na kadrovska rješenja u javnim poduzećima u gradu. Nekada je bilo puno mladih Tavankućana u DSHV-u. Prvo reosnivanje DSHV-a je bilo u Tavankutu, a jedan od predsjednika mladeži ovoga tijela je bio također Tavankućanin, ali neće više mladi raditi gratis.

Vi radite »gratis«?

Ne, radim za zadovoljstvo kada vidim da je mojim, odnosno zalaganjem našeg odbora nešto u selu niklo, da se nešto promijenilo na bolje. Nisam ja sve ove godine puno goriva potrošio, već vremena. I pored aktivnog bavljenja politikom nisam ni zapustio svoje njive ni stoku, ali je znalo biti napeto. Ako želite nešto uraditi, a ne biti samo pro forme na čelu, treba puno sastančiti i u selu i u gradu. Volio sam prihvatiti svaku sugestiju mještana i udruženja, a za to treba vremena...

I pored toga ne odustajete od rada za svoju lokalnu zajednicu. Što Vas pokreće?

Volim Tavankut. Nije mi svejedno u kakvom je stanju selo. Je li pokošena trava u centru, gradi li se nešto, imamo li pitku vodu, kakve su nam ulice... Uvijek sam radio u cilju poboljšanja životnih uvjeta i položaja i naše hrvatske nacionalne zajednice, katoličke zajednice i seoske zajednice.

Smatrate li da je ipak potrebno da funkcija predsjednika Savjeta Mjesne zajednice bude plaćena?

Apsolutno da. Za to sam se i zalagao godinama unazad. Moj prijedlog je bio da taj posao bude plaćen za pola radnog vremena. Dovoljan je i minimalac, ali da ipak taj tko to radi i svoje vrijeme troši, dobije neku nadoknadu. U Gradu Subotici ima 37 mjesnih zajednica i kada bi svaki predsjednik bio ujavljen na 4 sata, to je kao da imate 18,5 uposlenih na minimalcu – što je to za jedan Grad?! U socijalističko vrijeme je što se toga tiče bilo bolje, imali su više sluha za ovakve stvari. Bio je npr. Dvodomni parlament Subotice koji se sastojao od Vijeća mjesnih zajednica i Vijeća udruženog rada. Svaka mjesna zajednica je imala svog predstavnika u gradskoj skupštini.

Hoćete li biti ponovno nositelj liste DSHV-a na predstojećim lokalnim izborima?

Uvijek ću biti dostupan za suradnju, ali za predstojeće izbore nisam više na prvom mjestu na listi za Tavankut.

Intervju vodila: Jelena Dulić Bako