Sport i zabava
Odbojkaški reprezentativac Srbije Miran Kujundžić: Želio sam opravdati to što oni vjeruju u mene
U svim poljima života, kako na privatnom tako i na poslovnom planu, izuzetno je važno imati podršku svojih roditelja, obitelji, supruge i prijatelja. Mogu kazati da sam imao tu sreću i kroz cijeli svoj život osjećam tu bezuvjetnu pomoć na putu k ostvarenju svojih ciljeva. Vjerujem kako je ta podrška jedna od bitnijih stvari kada je u pitanju bavljenje sportom, prvo amaterski a potom i profesionalno. Mislim da mnoga djeca to nisu osjetila nikada i zato sam beskrajno zahvalan ljudima oko mene što su mi omogućili da ostvarim svoj potencijal. Možda i više nego što sam ikada i pomislio da mogu.
Važna roditeljska podrška
Jedan od najbitnijih faktora, još od samih početaka bavljenja sportom pa sve do današnjih profesionalnih dana, jeste moj tata Zvonko. Ozbiljnije igranje i treniranje odbojke vezani su za moj rodni grad i OK Spartak iz Subotice. Kao svi mladi igrači počeo sam trenirati u drugom timu Spartaka, igrajući Vojvođansku ligu. Roditelji igrača imali su veliku ulogu, posebice što se tiče gostujućih susreta. U većini slučajeva nismo imali organiziran prijevoz, pa su se očevi nas igrača organizirali i s tri ili četiri auta vozili na utakmice. Volio sam kada moj tata vozi, jer bi tako imao priliku gledati me i na gostovanjima. U jednom momentu sam kao vrlo mlad igrač, s 15-ak godina, bio prekomandiran u prvu momčad. Tamo me je čekao veći broj treninga, viša razina treninga i znatno stariji suigrači. Bio je to moj prvi dodir s profesionalnim sportom. Sve je to iziskivalo i znatno veća odricanja, gdje je u jednom momentu počela trpjeti i škola. Sa svega nekoliko danih šansi, od strane moga tadašnjeg trenera, i prilike da zaigram u utakmicama Super lige, počeo sam se osjećati obeshrabreno i ozbiljno sam počeo razmišljati što i kako dalje? Da li se uopće nastaviti baviti odbojkom ili je možda bolje iskorisiti mogućnost odlaska na koledž u Ameriku? Tu se dogodila velika prekretnica u mom životu. Jednoga dana, dok sam sjedio na satu u učionici, dobio sam poziv od OK Vojvodina iz Novog Sada. Htjeli su da dođem na par treninga i da me vide kako bih možda mogao prijeći i zaigrati za njih. U tom trenutku sam bio presretan i uzbuđen i jedva sam čekao da poslije škole otrčim do ureda u kome su radili mama i tata i obavijestim ih o velikoj novosti. Sjećam se tog trenutka, kao da je jučer bilo, kako su mi roditelji rekli da ako je to ono što želim i mislim da mogu, oni su uz mene i podržat će me u svemu. I tako je bilo. Nakon prvog treninga, Vojvodina me je željela u svojim redovima, ali to nije bilo samo tako jer sam imao ugovor sa Spartakom. Tata i mama su »grizli« i uradili sve kako bih ipak otišao u Novi Sad. Tatino poznavanje prava i želja da mi pomogne i mamina energija i odlučnost, sve je to odigralo veliku ulogu da ipak završim u velikom klubu kakav je Vojvodina i moja ozbiljnija igračka karijera zapravo krene. Nije odmah bilo lako, morali su mi pronaći stan u kojem ću živjeti i slati mi novac jer nisam imao nikakve prihode u prve dvije godine. Morao sam se prebaciti u novu srednju školu, biti prvi put posve odvojen od kuće, ali ništa mi nije bilo teško jer sam uz sebe imao takve roditelje. Nisu propuštali skoro niti jednu domaću utakmicu, a moji pogledi na tribine prema njima i tatini aplauzi iz »petnih žila« davali su mi dodatni motiv i želju za dokazivanjem. Želio sam opravdati to što oni vjeruju u mene i što se toliko daju u cijelu moju odbojkašku priču. Nakon pet godina u Novom Sadu i osvojena tri naslova šampiona Srbije došlo je vrijeme za igrački iskorak i odlazak u inozemstvo.
Inozemstvo i reprezentacija
Kao i za svaku veliku odluku, mišljenje tate i mame mi je bilo od velikog značaja. Tako sam se nakon dosta razmišljanja odlučio za odlazak u Francusku gdje sam proveo tri sezone. Jednu u Tourcoingu i dvije u Parizu. Iako sam pet godina živio sam i odvojen od kuće, i dalje pamtim njihove suze dok su me ispraćali u zračnoj luci u Budimpešti. S knedlom u grlu sam se pozdravio i brže bolje otišao k izlaznom gateu kako ne bih i sam zaplakao. Nakon te tri godine nastavio sam karijeru u Poljskoj, u jednoj od najjačih svjetskih liga. Kroz sve četiri sezone nije se niti jednom dogodilo da tata nije pogledao utakmicu na svom tabletu ili bar da pomno ne prati rezultat ukoliko link koji sam mu poslao slučajno ne radi. Čak je uspijevao i sam iskopati prijenose, statistike i novinske članke, za koje ni ja nisam znao i ostavljao me u čudu. Mislim da je bio najponosniji kada sam nastupao za reprezentaciju i kada su ljudi mogli vidjeti kako nosim državni dres s brojem deset, a iznad njega je ispisano prezime Kujundžić. Poslije šest sezona, u kojima sam bio pozivan u seniorsku selekciju i gdje sam uglavnom igrao u Ligi nacija, konačno je prošlo ljeto (2023.) došlo vrijeme da nastupim na jednom velikom natjecanju. Europskom prvenstvu. Činjenica da su prijenosi bili na RTS-u i da su bili dostupni svim ljudima, dovela je do toga da su mu se ljudi javljali i govorili kako su me gledali i kako sam dobro igrao. Kada sam se vratio kući, nakon prvenstva, nabrajao mi je sve ljude koji su ga zvali i mislim da ga je to ispunilo ponosom i srećom, jer su ljudi napokon mogli vidjeti da ono što ja radim i nije tako bezazleno. U isto vrijeme sve to ga je i poprilično nerviralo, jer je on sve to znao već odavno. Nakon svake utakmice smo se čuli i uslijedilo je pretresanje brojnih detalja i analiza utakmice, te njegovo viđenje. Nažalost, ove polusezone toga je bilo sve manje, a došli smo do toga da toga više neće biti. Potpis za turskog velikana Galatasaray i život u Istanbulu bio je veliki korak za mene, ali će mi uvijek biti pomiješana osjećanja. Nakon dugog reprezentativnog leta iz Japana (nakon olimpijskih kvalifikacija) i izravnog odlaska u klub, bez toga da sam imao vremena da se vratim kući i vidim svoje, uslijedile su šokantne vijesti. Saznali smo da je tata bolestan i da slijede mjeseci teške borbe, ali smo bili tu za njega nastojeći mu uzvratiti za sve ono što je on nama davao tijekom svih proteklih godina. Bilo je to najmanje što smo mogli učiniti za njega. Čak je i iz bolničke postelje uspio gledati moje utakmice, sve dok je imao snage za to. Nažalost, sve se odigralo prebrzo, ali uspio sam vidjeti ga nekoliko puta, pozdraviti se s njim i zahvaliti mu za sve kazavši mu da ga volim. Dan ili dva prije nego što se dogodilo ono najgore u bolnici sam mu pričao kako imam neke ponude za sljedeću sezonu i kako ću vidjeti što ću. A on je i tada, onako slab, uspio kazati mi i pokazati rukom da idem polako i dobro promislim o svemu.
Zapisao: D. P.
