Kolumne
Glava bez pameti, srce bez duše
Gotovo svaki arhitekt, ali i sociolog, bar u jednom trenutku; bar u jednom svom radu ili u jednoj rečenici tijekom razgovora ili izlaganja ljudsko naselje usporedit će sa živim organizmom. Središte naselja, u kome su uvijek smještene najznačajnije ustanove, obično se naziva glavom ili mozgom, povijesnoj jezgri, u kojoj se nalaze najznačajnije građevine, namijenjena je uloga srca ili duše; ulice, avenije i prometnice općenito obično će se nazvati krvotokom, odnosno žilama kucavicama, parkovi i zelene površine, naravno, plućima, dok su perifernim dijelovima ostali udovi, koji, kao i kod čovjeka, mogu biti lijepi ili manje lijepi. Nije stoga čudo što se svi dive uređenim gradovima, ali i selima, kakvi se najčešće viđaju na zapadnom i sjevernom dijelu Zemljine kugle.
Subotica, koja se upravo ovih dana hvali svojim položajem na turističkoj mapi Srbije, odavno je pobrala velike simpatije brojnih posjetitelja koji su u njoj bili. Gradska kuća, Sinagoga, Suvremena galerija (bivši Likovni susret), Korzo... najčešće ostaju prve asocijacije na naš grad kod turista koji su ih vidjeli. A tek Palić sa svojom prepoznatljivom arhitekturom i prelijepim parkom! Ma, mali je broj ljudi koji sve ovo skupa neće spominjati s ljubavlju i neskrivenom željom da ih opet vide.
Nama, kao stanovnicima ovoga grada i kao ljudima koji ga vole više od bilo kog drugog na svijetu, naravno, gode ovakve ocjene; gode podaci o porastu broja posjetitelja i noćenja, kao i oni o proširenju smještajnih kapaciteta, planovima koji se tiču ulaganja u turizam... Ali, nama, kao stanovnicima ovoga grada kojega volimo više od bilo kojeg drugog na svijetu, treba također i hladna glava, odnosno objektivnost koja nedostaje kratkotrajnim posjetiteljima zadivljenim secesijom i patinom »stare, ali otmjene dame«, kako se Subotica često naziva.
Pa, pogledajmo joj prvo u lice, odnosno glavu, tj. njen centar. Gledamo li ga sa zemlje ili pak s vidikovca Gradske kuće slika će ostati ista: iza prelijepog parka sa sjeverne strane (plava fontana), iza Malog korzoa, pa i onog velikog, u unutrašnjosti Gomboškog sokaka... ma posvuda, na sve četiri strane svijeta, kriju se stare, neumivene fasade, čiji izgled dodatno ruži njihova zapuštenost i napuštenost. Neke od njih, poput ruševina u Gomboškom sokaku, zaraslih u korov i pretvorenih u mini deponije, prava su slika i prilika skrbi svih garnitura lokalnih vlasti u posljednjih dvadesetak godina. S druge srane, dok stare ali održavane zgrade u središtu Segedina, Salcburga ili bilo kojeg drugog uređenog grada krase brojne prodavaonice, butici ili pak zanatske radnje, u središtu Subotice, namjesto šljaštećih ponuda, akcija i svega drugoga što mami novac iz džepa prolaznik se ne može čestito ni ogledati u prašnjavim i musavim prozorima nekadašnjih izloga na kojima sve češće stoji »izdaje se«. Tako je to i kod zgrade Glazbene škole prema parku, tako je i s bivšom knjižarom Napredak, nekadašnjom prodavaonicom Borovo (iznad koje se nalaze prostorije Zavoda za urbanizam!), dijelom zvani Tokio... O Gomboškom sokaku da i ne govorimo.
Što nam(a), ali i malo pažljivijem posjetitelju, to govori? Kao prvo: središte grada nepovratno propada i djeluje kao da nema gazdu, odnosno izgleda kao dijete nesavjesnih roditelja. Što bi tome moglo biti uzrok? Možda ekonomska moć zakupaca, možda njihova nesposobnost u poslovanju, možda činjenica da su stanovnici Subotice sve stariji jer mladi iz nje bježe glavom bez obzira, a možda i cijene najamnina. Bilo što da je od ovoga točno – a moguće je da ima svega pomalo – čelništvo lokalne samouprave, a još više podređena im stručna tijela, trebali bi se zapitati je li to slika Subotice kakvu žele ponuditi turistima? Ako ih za to nije briga, uvijek ostaje evergreen ekonomsko pitanje: koliko grad gubi sredstava zbog neiskorištenog poslovnog prostora? Ili je možda u pitanju nešto drugo, a što je također odlika svih garnitura lokalnih vlasti u posljednjih dvadesetak godina: čekanje investitora koji će na mjestu zapuštene zgrade izgraditi još stariju i ljepšu i koji će stanove prodati, a prizemlje pretvoriti u poslovni prostor koji će za masne novce izdavati bogatim trgovcima. Primjeri za to već se nalaze u središtu grada. Eno ih u Ulici Sándora Petőfija, Dimitrija Tucovića, Braće Radića..., a već od ranije u najavi je i »susjed« Otvorenom sveučilištu.
Ako je ovo lokalnim vlastima zadovoljavajući izgled »glave i srca« grada, ako im ovakva slika nije dovoljno alarmantna da stanu pred neki napušteni izlog, pogledaju se i zapitaju »što nam je činiti« da se dovedemo u red i da se ne brukamo niti pred sugrađanima niti pred posjetiteljima – onda je isti već odavno izgubio dušu.
