Kolumne

Što fali ovoj vlasti?

Lokalni mediji prenijeli su početkom tjedna informaciju da je u nedjelju, 4. veljače, u parku na Prozivki došlo do »kerećijeg incidenta« u kom je njemački ovčar napao i izujedao manjeg psa koji je bio na povocu u pratnji vlasnika. U cijeli slučaj umiješala se i policija, a sudbina napadača (za) sada je neizvjesna, jer ga vlasnica ne želi nazad, tvrdeći da ga je »prepisala« drugoj osobi te je on sada promijenio gazdu. U cijeli slučaj umiješali su se, opravdano, i gnjevni građani, zabrinuti za vlastitu i sudbinu svoje djece i bijesni na neodgovorne vlasnike, komunalnu policiju i lokalnu vlast zato što ovom problemu pristupa neodgovornije od samih vlasnika koji puštaju svoje pse »da se istrče« ili ih pak – posebno krupne i opasne primjerke – vode po ulici bez košarice na njušci.

I stvarno: otkud psi u »slobodnoj šetnji« bez vlasnika na slobodnom prostoru, zvao se on park na Prozivki, Dudova šuma ili obična ulica? Fali li ljudima iz lokalne vlasti nešto? Nedostaju li im, recimo, restriktivniji zakoni, primjereni ozbiljnosti ovog problema, pa da ih onda počnu primjenjivati kako bi se novac – umjesto iz gradskog proračuna na ime isplaćenih odšteta – u isti vraćao od pozamašnih kazni ispisanih neodgovornim sugrađanima? Fale li im živoderi, a da to ne smiju reći nikome: niti policiji, niti komunalnoj policiji, niti društvima za zaštitu životinja, niti svojim stranačkim kolegama na višim instancama vlasti, uključujući i Božanskog (koji valjda samo o ovim problemima do sada nije pričao)? Ili im, jednostavno, uz bašmebriga odnos prema plebsu, nedostaje i zdravih ideja kako se suočiti s problemom isfrustriranog psa ili naravi čopora pasa lutalica? Ne znam zašto, ali ovo posljednje pitanje djeluje nekako najrealnije i najbliže istini.

Budući da je ponavljanje majka znanja, a u cilju »konstruktivnosti«, evo prijedloga koji je bio upućen još u vrijeme sličnog »incidenta« kod autobusnog kolodvora, samo što su tada napadači bili psi lutalice, a žrtva napada jedna djevojka. Beč je po broju stanovnika gotovo dvadeset puta veći od Subotice, a po površini bar dva-tri puta. Pa ipak u tolikoj koncentraciji ljudi i na tolikom prostoru vidjeti psa »u slobodnoj šetnji« zamislivo je tek nešto manje od tuljana u supermarketu na odjelu s ribom. Kako su to postigli? Ako se prilikom šetnje gradom malo bolje zagleda, lako je opaziti da i tamo ima pasa na ulici, pa i u javnom prijevozu. Ali je isto tako lako uočiti da su svi sa svojim vlasnicima, koji – ako pas baš tada mora raditi ono što i car u nošu – istog trenutka počiste za njim kako sljedeći prolaznik ne bi ugazio »minu«. Dođete li tako u samo srce Beča, recimo kod Hofbruna kako biste se divili nekadašnjoj carskoj palači i fijakerima koji turiste voze po povijesnoj jezgri grada, vidjet ćete jedan ograđeni prostor čije je tlo posuto nečim što jako podsjeća na opalo lišće. U taj ograđeni prostor, veličine dva teniska igrališta, svakodnevno dolaze Bečani sa svojim psima koji trče do mile volje, igraju se sa svojim vlasnicima ili drugim psima, ne smetajući brojnim turistima ili sugrađanima koji tuda prolaze.

Može li se napraviti tako nešto i u našem gradu? Umjesto odgovora, evo prijedloga nadležnim šefovima: pogledajte malo koliko je zapuštenih površina u gradu, pa razmislite. Ili: ima li mjesta za takav ograđeni prostor u parku na Prozivki, Dudovoj šumi, kod Male crkve prema Buvljaku..., pa da se ostvari harmonija između ljudi i životinja na istom mjestu – u prirodi?

Lokalni mediji još nisu zabilježili da je jedan pas prosječne veličine (petnaestak-dvadesetak kilograma) neodređene pasmine izujedao čovjeka negdje na križanju Donske i Ulice Mátyása Brucka u Mjesnoj zajednici Pješčara. Nisu takvo što zabilježili, jer se za sada to nije dogodilo. Ali su zato uznemireni stanovnici toga dijela grada zvali nadležne službe da ih upozore na opasnost psa bez vlasnika koji – kad mu se prohte – terorizira prolaznike tako što se, baš onako ozbiljno razgoropađen, zalijeće na njih, lajući i režeći. Nadležne službe – sad komunalna policija ili Čistoća i zelenilo, nemojte me držati za riječ – izašle su na teren i odnijele psa. Da bi se ovaj nakon nekoliko dana vratio na »svoj« teritorij, s čipom u uhu, i nastavio po starom.

Za to vrijeme, provjereno, jedan osamdesetsedmogodišnji starac po kruh ili mlijeko ide s batinom u ruci kako bi se pokušao obraniti od eventualnog napada psa-teroriste. Na djecu iz tog kraja grozna je i sama pomisao... Starac, batina, ulica... Džungla, savana... – Subotica. Nekadašnje »istureno odjeljenje bečke škole«. I potomcima koji nedjelom pokazuju koliko su toga dostojni.

Z. R.