Intervju

Država daje veliki novac, ali bez rezultata

Prema rezultatima Popisa poljoprivrede u Srbiji ima 725.408 goveda, 2, 2 milijuna komada svinja, 1,7 milijuna ovaca, 150.000 koza, 22 milijuna komada peradi i 1,2 milijuna košnica pčela. Ipak, kada se ovi podaci usporede s 2018. godinom, broj svinja u Srbiji opao je za 30,7 posto, broj koza za 31,5, goveda za 17,7 posto. Manji pad zabilježen je u peradarstvu, i to za pet posto, i u proizvodnji ovaca gde je pad 5,4 posto. U Vojvodini se gaji više od milijun komada svinja, i ta regija Srbije vodeća je u svinjogojstvu. U Vojvodini se drži 9,8 milijuna komada peradi, 311.000 ovaca, 230.000 grla goveda. Stočarstvom se u Srbiji bavi 313. 495 registriranih gospodarstava, odnonos od 10 gospodarstava šest se bavi stočarstvom. Prije pet godina od 10 gospodarstava osam se bavilo stočarstvom. Još jedan zabrinjavajući podatak je što je prosječna starost nositelja obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva 60 godina, a tek svaki 11. nositelj gospodarstva je mlađi od 40 godina.

Nenad Budimović, tajnik Odbora za stočarstvo Privredne komore Srbije, godinama upozorava na probleme u stočarskoj proizvodnji, pa ga rezultati popisa poljoprivrede nisu iznenadili. Čak je, kako kaže, očekivao i veći pad proizvodnje. U razgovoru za Hrvatsku riječ Nenad Budimović komentira prve rezultate popisa u stočarskoj proizvodnji, govori o tome što su uzroci i koje bi mjere mogle oživjeti taj poljoprivredni sektor.

Republički zavod za statistiku objavio je prve rezultate Popisa poljoprivrede. Sveobuhvatan je to bio popis i rezultati će pokazati stanje i kretanja u više područja. Jedna od važnih poljoprivrednih grana je stočarstvo. Što pokazuje Popis? Može li se reći da stočarska proizvodnja i dalje ide silaznom putanjom?

Prvi rezultati Popisa poljoprivrede iz 2023. godine pokazuju ono što se govorilo na svim javnim i stručnim skupovima, a to je da je stočarstvo definitivno u velikom padu. Trend je takav da je za kraći period izražen veći pad. Ako usporedimo podatke iz 2018. godine, vidimo da je broj svinja manji za 30,1 posto, što je veći pad nego između popisa 2012. i ankete o broju grla stoke 2018. godine.

Jesu li Vas iznenadili ovi rezultati? U usporedbi s anketom iz 2018. godine stočarska proizvodnja manja je za više od 17 posto.

Iskreno, mislio sam da će pad proizvodnje biti i veći, jer kada razgovaramo sa stočarima čujemo da je broj mliječnih krava, priplodnih krmača puno manji. Osim broja grla i postotka pada proizvodnje, treba vidjeti i strukturu. Kada kažemo 2,2 milijuna komada svinja, u odnosu na 2,6 iz 2018., treba vidjeti i gdje je zabilježen najveći pad. U suprasnim krmačama ili tovnom materijalu. Mislim da i u svinjogojstvu i govedarstvu najveći pad imamo kod suprasnih krmača, nazimica, mliječnih krava i steonih junica. To znači da se smanjuje genetski potencijal. Koliko točno, vidjet ćemo kada se naprave sektorske analize podataka iz popisa.

Koliko taj izraženi pad u genetskom potencijalu stvara neke nove probleme, odnosno kakve će imati posljedice u daljoj proizvodnji?

Ako govorimo o svinjogojstvu, moramo računati i broj eutanaziranih grla zbog afričke kuge svinja. Zbog eutanazije krmača bilo je oko 400 000 prasadi manje. Ako uzmemo da je pola ženskih pola muških, već imamo oko 200.000 manje prasadi spremnih za tov. U Srbiji se godišnje zakolje oko 5,2 milijuna svinja.

Ako gledamo anketu iz 2018. godine najveći pad ostvaren je upravo u svinjogojstvu – za čak 30 posto. Zašto se to dogodilo za samo pet godina?

Situacija u svinjogojstvu loša je desecima godina unatrag. Tom padu doprinijela je i afrička kuga svinja. Farmeri su se zbog toga mnogo teže odlučivali ući u tov, jer staviti u tov 1.000 komada i biti u neizvjesnosti što će biti s afričkom kugom, odnosno hoće li virus protrčati i hoće li se morati eutanazirati 1.000 komada veliki je rizik, bez obzira što država nadoknađuje eutanazirana grla. Ali tu su bankarski krediti, objekti, ishrana, radna snaga. Što je jedan vrlo osjetljiv lanac.

Afrička kuga svinja problem je godinu-dvije dana, ali svinjogojstvo je u sunovratu, kažete desetljećima. Koliko je zapravo otkupna cijena tovljenika utjecala na pad proizvodnje? Često su poljoprivrednici govorili kako jeftine svinje jedu skupu hranu.

Prošle godine najveći utjecaj na to hoće li ili ne farmeri ući u tov svinja imala je afrička kuga svinja. Međutim, kada govorimo o cijenama, prvi puta je prošle godine stočarstvo, a pričam o proizvođačima koji se bave intenzivnom proizvodnjom, povuklo zahrđalu lokomotivu u poljoprivredi i pokrenulo je baš zbog cijene. Cijena tovljenika bila je od 280 do 220 dinara, ovisno od trenutka prodaje i regije. To je cijena koja farmerima osigurava da ne budu na gubitku. Ne kažem da su se obogatili ili zaradili, ali su prvi puta imali zaradu od oko 50 eura po tovljeniku. Kada govorimo o mliječnom govedarstvu, također odluka Vlade da poticaje za mlijeko poveća s 15 na 19 dinara je dala rezultate. U Srbiji nema dovoljno mlijeka pa se premira svaka litra i to je taj benefit koji ostvaruju proizvođači. Ako je prosječna mliječnost krave u Srbiji 5.000 litara za 305 muznih dana, i ako tih 5.000 pomnožite s 19 dinara 95.000 dinara se godišnje dobije od države po muznom grlu. Plus tele. I to je taj benefit koji stočari imaju. Na to se dodaje još otkupna cijena mlijeka, od koje naravno treba oduzeti cijenu koštanja proizvodnje, pa je zarada oko 15 dinara po litri. Ali svako gospodarstvo ima svoju cijenu koštanja litre mlijeka, a neki prosjek je 48 dinara.

Da se vratimo na svinjogojstvo. Rekli ste prošla godina bila je godina kada su proizvođači u toj proizvodnji imali neku zaradu. Može li se onda očekivati ipak neki rast?

Farmere ne treba nitko uvjeravati da se bave proizvodnjom svinja. Računica treba pokazati je li ili nije isplativo. Bude li ostala povoljna cijena kukuruza i dobra otkupna cijena, sigurno će farmeri, usprkos riziku od afričke kuge, širiti proizvodnju. Ona se može brzo obnoviti. Krmača se prasi dva puta godišnje, u svakom prašenju ima oko 20 prasadi. Ali kažem sve ovisi od inputa i cijene tovljenika na tržištu. Kada je Ukrajina pustila svoje žito i kukuruz, cijena je s 40 dinara pala na 23 dinara po kilogramu. I sada je pravi moment da svi oni koji se bave samo ratarstvom razmisle da krenu i sa stočarstvom. Proizvođači u Europskoj uniji su zbog zaštite okoliša smanjili proizvodnju žive stoke. Mijenjale su se stvari u Europi i mislim da istočni dio Europe preuzima primat u stočarskoj proizvodnji. Osim cijena, na stočarsku proizvodnju utječe i loša agrarna politika. Država daje veliki novac, ali bez rezultata. Mora se način direktnih plaćanja urediti na drugačiji način. Ne mogu direktna plaćanja po hektaru biti ista i za stočarstvo i za ratarstvo. Ne mogu Vojvodina, istočna i južna Srbija imati iste poticaje po hektaru. U Hrvatskoj se po hektaru daje od 200 do 800 eura, ovisno bavite li se ekološkom proizvodnjom, voćasrstvom, stočarstvom.

Kako se na tržištu popunjava nedostatak tovljenika i svinjskog mesa? Jesu li u pravu oni koji kažu da od svega profitira uvoznički lobi, a da stanovništvo Srbije jede nekvalitetno meso?

Ne bih se složio da je to lobi. Najveći uvoznici su prerađivači, klanična industrija. Srbiji nedostaje 10 do 15 posto svinjskog mesa i uvozi se zamrznuto svinjsko meso, uglavnom svinjska plećka, koja ide u dalju preradu uglavnom fermentiranih i trajnih proizvoda. Uvozimo i čvrsto masno tkivo za proizvodnju u klaničnoj industriji. Tako da ne bih ja razmišljalo je li to lobi, hoće li se netko obogatiti, ali ne bih davao devize za uvoz. Naravno, mi smo potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i spuštene su rampe što se tiče uvoza.

Kažete šteta je trošiti devize na nešto što možemo sami proizvesti. Koliko nas taj uvoz mesa košta?

Prošle godine dano je 100 milijuna eura na uvoz mesa, 30-40 milijuna eura za uvoz čvrstog masnog tkiva. Ukupno oko 150 milijuna eura. Da je izbarano 100 farmera i da im je dano po milijun eura da se bave uzgojem svinja, pa buknula bi domaća proizvodnja.

Čini se da je u najvećem problemu mliječno govedarstvo. Tu se proizvodnja i najteže obnavlja. Jednom zatvorena farma skoro se nikada ponovo ne otvara. Kakvi su trendovi u proizvodnji mlijeka? Jesmo li postali zemlja uvoznica mlijeka?

Mliječno govedarstvo je u cijeloj poljoprivredi najzahtjevnije. U 2023. godini proizvodnja mlijeka je za 300 milijuna litara manja nego što je bila u 2022. godine. To je skoro milijun litara mlijeka dnevno manje. Ono što se priča u mljekarskom sektoru je da mlijeka nema, da se prerađivači otimaju o svaku litru mlijeka na terenu. Ipak, i dalje nismo uvozno osvisni. Potrebe Srbije su 1,2 milijardi litara godišnje, a proizvede se skoro 1,5 milijardi litara. Ali naši proizvodi nisu konkurentni s cijenom, tu su Poljska, Mađarska i naravno da će trgovci uvoziti jeftnije mlijeko. Druga stvar je što polovina mlijeka koje pomuzemo, a to je oko 750.000 milijuna litara, završi u preradnim kapacitetima. Ostalo završi na tržnicama, dio povuče i ruralni turizam. Kažem, nismo uvozno ovisni, a uvoz se događa zbog cjenovnih razlika. Uvozni trapist u Srbiji može se kupiti za 10 eura, a naša proizvodnja je skuplja od toga.

Je li jedan od problema i odnos proizvođač-prerađivač, kao da tu nema nekog partnerskog odnosa. Za razliku od nekih europskih zemalja gdje su proizvođači vlasnici mljekara.

Činjenica je da odnosi nisu usuglašeni. Proizvodnja je specifična, jer ne možete kazati kravi narednih 10 dana vam mlijeko ne treba. Ona daje određenu količnu svakoga dana, a proizvođač neka gleda kako će i što će. Za razliku od svinje koju možeš ostaviti i pet-šest dana dulje u tovu. Zato sada kada nema dovoljno mlijeka za preradu mljekari otkupljuju sve što je bijele boje. Kvaliteta je sada na drugom mjestu, jer je potrebna količina. Opet ću se vratiti na poticaje koji nisu mali ni u mlječnom govedarstvu. Ali, koliko je uloženo u poboljšanje proizvodnje, kvalitetu mlijeka, mljekovode, izmuzišta, izradu metaboličkih profila u ishrani? To je financiranje bez efekta.

Manje je i koza, ovaca, pa čak i peradi (pčelarstvo jedino ima pozitivno kretanje). Isti su razlozi kao i kod govedarske proizvodnje?

U kozarstvu i ovčarstvu nemamo intenzivno stočarstvo. To je uglavnom po 20-30 komada u manjim gospodarstvima. Ovčiji sir se prodaje s kućnog praga, tona je to godišnje i njima nisu potrebni nikakvi prerađivači. Jagnjad ide kroz pečenjare i nevjerojatno je da jagnjad završi na taj način, a ne u daljoj proizvodnji. Šteta, jer u Srbiji je vegetacijski period travnatih površina skoro idealan. Trave ima skoro cijele godine i deseci milijuna komada ovaca bi moglo biti napasno na tim pašnjacima. Ali za to treba organizirati proizvodnju i usmjeriti je na poznatog kupca kao što je Saudijska Arabija ili Egipat. Ali ako jedna pečenjara na putu za Mladenovac proda na dan 100 jagnjadi kroz pečenje, ja nemam tu više komentar. Kada govorimo o peradarskoj proizvodnji, mogu kazati da je to jedino zdravo tkivo koje treba iskoristiti. Privredna komora Srbije će, obzirom da smo harmonizirali regulativu s Europskom unijom, intenzivno raditi da budemo stavljeni na listu zemalja izvoznica u Uniju. Zbog ptičjeg gripa veliki su gubitci bili u Nizozemskoj, Njemačkoj, Belgiji. Neće se ti proizvođači lako oporaviti od toga. Straha ima i dalje, što je i razumljivo jer imati 100.000 kljunova u tovu i onda dođe ptičji grip i sve se mora eutanazirati. Pileći file, pileće meso i konzumna jaja mogli bi se zato izvoziti. Konkurentni smo s cijenom. Bosna i Hercegovina, koja ima dvostruko manju proizvodnju, uspjela je doći na listu država kojima je odobren izvoz. Zašto mi nismo na toj listi? To je pitanje za državu. Jedna kompanija iz Bačke Topole ima više od 300 kooperanata. Zmislite koliko bi se to proširilo da nam se dozvoli izvoz u Europsku uniju.

Iza brojki o smanjenju grla stoke kriju se mnogo veći problemi. Šta to znači za državu, njenu poljoprivredu, prerađivačku industriju, BDP?

Na kraju svake rečenice koja opisuje kretanja u stočarstvu trebaju stajati tri uskličnika. Mogunosti su velike, imamo znanje, imamo ljude. Srbija ima vanjskotrgovinske ugovore s velikim brojem država, čime se može pohvaliti malo zemalja. S Amerikom, Rusijom, Kinom, Turskom, EU, CEFTA-om, ali mora se iz korijena minjenati agrarna politika, mora se raditi na genetici i na ishrani, kako bi proizvodnja bila isplativa.

Strani investitori koji u Srbiji otvaraju tvornice ne otvaraju prerađivačke kapacitete koji bi kao sirovinu korisitili naše meso, mlijeko. Što Vam to govori?

Logično je što nitko neće ulagati u proizvodnju u kojoj ima sve manje sirovine. Povećanje broja grla, proizvodnja za vlastite potrebe i povećanje izvoza možda će potaknuti nekog stranog investitora. A ne mora ni investirati. Imamo jaku domaću klaničnu industriju, jaku peradarsku industriju, jaku farmersku proizvodnju svinja. Možda bi trebalo razmišljati da svi ti koji nam dolaze graditi ceste, praviti gume, da njihove države uvezu određenu količinu našeg mesa. To je samo jedna od ideja koja bi mogla dati rezultate. Naši ljudi znaju posao, imamo odlične stručnjake za reprodukciju i ishranu, vrijedne ljude koji bi da rade. Pa je li moguće da za uvoz moramo izdvojiti 500 milijuna eura?

Na potezu je onda država?

Strategija poljoprivrede stoji na stolu ministara, koji se mijenjaju, a nitko je i ne otvori. Dajte jednom da stanemo i kažemo nacionalni interes je proizvodnja hrane. Prije sedam godina iz Srbije smo izvozili 10.000 tona svinjskog mesa u Rusiju. Sada izvozimo 0 kilograma, a uvozimo 6.500 tona godišnje. Dao sam njasvježiji primjer. Potrebno je mijenjati i način poticaja u stočarskoj proizvodnji i da se onda vidi kakvi će biti efekti.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević