Kolumne

Granica

Ne tako davno parkinzi ispred trgovina u blizini granice s Hrvatskom bili su punu vozila s hrvatskim registarskim oznakama. Šid, Bačka Palanka, Bogojevo, Bezdan bila su mjesta gdje se pazarilo od mlijeka do građevinskog materijala. Danas je slika drugačija. Parkinzi i dućani koji su namjenski otvarani uz granicu danas su prazni. A kolona kupaca krenula je u suprotnom smjeru. Ne više iz Hrvatske u Srbiju, već iz Srbije u Hrvatsku. U oba slučaja logika je ista; kupuje se tamo gdje je jeftinije.

A trenutačna računica je sada na hrvatskoj strani. I ono što su nekada bili Bačka Palanka ili Bogojevo, sada su Ilok i Tovarnik. Kupuje se hrana i gorivo. A kućanstva u Srbiji upravo najviše novca, čak trećinu, troše na hranu i bezalkoholna pića. Zato i ne čudi što im, zbog 10-20 eura uštede pri kupovini i jeftinijeg punog spremnika goriva, nije problem ići koji kilometar dalje, pa makar to značilo i prelazak granice.

U Srbiji je prosječna plaća oko 90.000 dinara ili 760 eura, a u Hrvatskoj nešto ispod 1.200 eura. Jeste, Hrvati sada »bježe« za više od 400 eura, ali nema brige za godinu dana i prosječni (ma što to značilo) uposlenik u Srbiji imat će svakog mjeseca tisuću eura u novčaniku. Tako je obećano. Ako taj puniji novčanik bude pratio i cjenovni skok u trgovinama, uvijek se može skoknuti kod susjeda. Naravno, ukoliko je dovoljno blizu da troškovi puta ne »pojedu« uštedu.

Eto i neke prednosti života u pograničnim krajevima.

Ali da se vratim na obećanu tisuću (u eurima). Hoće li ih biti ili ne? Ili još važnije: hoće li rast plaća ići ispred rasta cijena? Ili će se za obećanih 1.000 eura moći kupiti isto ili manje nego za sadašnjih 760 eura?

I ne znam uklapaju li se u tih 1.000 eura i oni koji danas primaju 49.800 dinara, koliko je za prvi mjesec ove godine (u veljači će već pasti na 45.000) iznosila minimalna zarada oko čijeg povećanja se uvijek u raskoraku nađu sindikati i poslodavci.

Z. V.