Intervju

Dobro je da postoji plan

Poznati srpski ekonomist dr. sc. Vladimir Vučković, danas predavač u Mokrogorskoj školi menadžmenta i privatni poduzetnik, svoju je karijeru započeo u akademskom okruženju baveći se makroekonomskom i međunarodnom ekonomijom. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu gdje je i započeo karijeru kao asistent i zatim docent, a zatim je prešao na Fakultet za međunarodnu ekonomiju Megatrend Univerziteta. Bio je autor i urednik makroekonomskog biltena Makroekonomske analize i trendovi od 1997. do 2015., a od 2011. do 2020. bio je član Fiskalnog savjeta Srbije. Područja znanstveno-istraživačkog interesa su mu makroekonomska politika u otvorenoj privredi i financije. S njim smo razgovarali o novom planu sveobuhvatnog razvoja »Skok u budućnost – Srbija 2027« koji je predstavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i u koji se planira uložiti 17,8 milijardi eura za 3,5 godina. Plan za prioritete ima podizanje životnog standarda građana, ubrzanu modernizaciju, razvoj infrastrukture, unaprjeđenje obrazovanja i znanosti, dodatnu industrijalizaciju i energetsku tranziciju, modernizaciju zdravstva i poljoprivrede, bolje očuvanje životnog okoliša i pripremu specijalizirane svjetske izložbe u Beogradu EXPO 2027.

Kako vidite novi plan razvoja koji je nedavno predstavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić? Što je dobro u njemu, a što je problematično?

Dobro je da postoji plan. Takve investicije su velike i potrebne, i u tom smislu dobro je da postoji plan. Dobro je i što se »gađaju« različita područja. Mi sada čujemo najave za veća ulaganja u komunalnu infrastrukturu, pa i u zdravstvo i u školstvo, što je krenulo i ranije, sada se intenzivira i to je dobro. Dobro je što je predsjednik Vučić najavio da će plan biti transparentan, da će se moći vidjeti i pratiti i da se vlast drži za riječ u smislu je li se i kojim tempom to ispunjava. To su dobre stvari i principijelno tu se nema što prigovoriti. Sad, što može biti loše? Da ovo što je obećano i što se treba ostvariti i treba biti dobro, u realizaciji ne bude kao što se očekuje. Dakle, treba vidjeti koja je dinamika tih projekata i je li sve izvodljivo. Drugo, hoće li ti projekti biti predstavljeni baš na pravi način, a to bi podrazumijevalo da vidimo te analize isplativosti, odnosno cost-benefit analize. Je li sve to potrebno što se najavljuje, a što se vidi kroz cost-benefit analize, kakva je ekonomska ili društvena korist? Hoće li se to pratiti na odgovarajući način? Da stvarno imamo izabrane projekte, jasnu dinamiku i onda praćenje izvršenja tih projekata. I konačno, veliko je pitanje hoćemo li mi imati ljude? Dakle, taj kadar koji je u stanju to provesti od točke A do točke B, znači od ideje preko projektiranja do izvršenja radova. To je jedna nepoznanica.

Gdje bi trebali biti ti kadrovi u državnom, odnosno javnom sektoru ili privatnom?

To država mora voditi. To su državni projekti. Od države mora u najmanju ruku poteći inicijativa, da se zna što su prioriteti, što su projekti. Tu se može uključiti i privatni sektor domaći i inozemni, ja od toga ne bih bježao. Dakle, ako država osigura novac i ima jasne prioritete a potrebna je struka za projektiranje i izvođenje radova to može biti i domaća i strana struka.

I predsjednik je pozvao ljude da se uključe i zarađuju novac.

Jeste. To je još jedna važna pretpostavka i rizik čitave priče. Potrebno je da sve to bude jasno postavljeno, ni po babu ni po stričevima, da se zaista preko različitih natječaja, tendera pronalaze najbolje, najstručnije, najisplativije ponude, da se u tom dijelu uključi privatni sektor. Ne bi bilo dobro da poslove prati neki veo tajne i da nemamo konkurenciju na strani ponuđača, jer će to onda stvoriti sumnju jesu li povlašteni dobili poslove ili se išlo na konkurenciju i najboljeg ponuđača.

A kakva je trenutno šira situacija, jer često nema tendera u velikim državnim projektima i govori se o velikoj prisutnosti korupcije?

Ne možemo zamjerati pesimistima i kritičarima plana, jer Srbija nema baš najbolje rezultate u velikim projektima. Naime, često smo u posljednjih dvadeset godina imali velike planove od NIP-a, pa do u nekoliko godina nekoliko sličnih najava, a događalo se na terenu da se ne ostvare te najave. Čak i kada smo imali novac u proračunu ti projekti su slabije išli. Jer, vraćamo se na pitanje kadrova, tko će to voditi, tko će realizirati jer nije tu samo pitanje političkog vrha već i ministarstava, po vertikali svih državnih tijela, lokalnih vlasti koje to trebaju podržati, rješavati probleme koji se javljaju na terenu. Dakle, čak i kad smo imali novca, nismo uspijevali sve izvršiti to je jedna stvar. A drugo je što imamo izvještaje različitih organizacija koje se time bave da ti tenderi ne idu najbolje, da često imamo mali broj ponuđača, da se javlja sumnja da su namješteni tenderi… To je nešto što nije prisutno samo kod nas, ali što bi se moralo korigirati.

Je li to povezano s općim stanjem u javnom sektoru, što se tiče kadrova, organizacije, korupcije?

Jeste, to je jedna strukturna priča. Šira javnost često misli kako imamo previše zaposlenih u javnom sektoru. To ponekad jeste točno kada se identificiraju neke točke gdje su se ljudi preko mjere zapošljavali, recimo u javnim poduzećima ili nekim lokalnim samoupravama. Ali u najširoj slici Srbija nema previše zaposlenih u javnom sektoru, tu postoje jasne metrike. Na sto građana koliko ima zaposlenih u javnim službama. I mi smo tu na dnu. Čak imamo i manje ljudi zaposlenih nego što bi trebalo. Zabrana zapošljavanja koja je na snazi već godinama, uz neke izuzetke primanja ljudi, generalno važi i dovela je do toga da ljudi odu u mirovinu a nema zanavljanja i upošljavanja novih stručnjaka. Dalje, javni sektor za dobro plaćene stručne poslove i nije atraktivan, ne može ponuditi visoke plaće pa se postavlja pitanje koliko mi imamo stručne kadrove. I konačno, sustav zarada famozne platne razrede nikako da uvedemo a postoje različite nepravilnosti u sustavu plaća. Netko bi trebao dobiti višu plaću, netko nižu ali nikako da to riješimo i sve to destimulira javni sektor.

Pa kada se očekuje rješavanje tih problema u javnom sektoru i sustava plaća?

Ne vidi se kada. To je priča koja traje već deset godina, konkretno za platne razrede, ali je to krupan orah. I u nekom stručnom smislu da se postave koeficijenti zarada na pravi način ali i u političkom, jer treba donijeti odluke da nekom plaća poraste a nekome da se smanje, a ni jedno ni drugo nije popularno. Jer bi dio javnosti kritizirao povećanje plaća za neke stručnjake što je objektivno potrebno, a neki, koji bi trebali primati manju plaću u budućnosti, bi to teško podnijeli što je razumljivo. I onda je to nepopularno i izbjegava se.

Dakle, ostaje status qou i dalje?

Status quo, drži vodu dok majstori odu, a ti majstori tek trebaju doći da se bave tim projektima i to može biti nezgodno.

Je li povećanje prosječnih plaća i mirovina koje je najavljeno i u planu »Skok u budućnost« realno i ostvarivo?

Mi smo doveli u red masu mirovina i masu zarada u javnom sektoru u smislu da je ukupno što ide za mirovine i plaće iz proračuna odmjeren trošak za razliku od prije desetak godina. Sada je to svedeno na korektnu mjeru. Nije dobro što mimo tih godišnjih proračunskih plaća i mirovina imamo česta neplanirana davanja u vidu bonusa umirovljenicima i nekim drugim kategorijama stanovništva, kao mladima u posljednje vrijeme. To je nešto što je mimo sustava i pravila i dobe prakse i to generalno nije dobro. A što se tiče plaća, vraćamo se na problem da unutar te dobro odmjerene mase zarada to treba bolje preraspodijeliti pa nekome treba dati više a nekome manje. Tako da su to najveći troškovi proračuna. Nikada ih ne treba ispustiti iz ruku. To su sidra za vođenje proračuna i makroekonomsku stabilnost i ako imamo populistička povećanja to neće biti dobro. Za sada se stvar drži pod kontrolom, ali ne treba se uspavati i da to ide nedomjereno.

Neki smatraju da će ekonomski plan dovesti i do novih zaduživanja. Može li se to očekivati i jesu li ta zaduživanja u granicama koje privreda može podnijeti?

Novi plan je za sada javno predstavljen u formi televizijskog priloga i sada se očekuje kroz predstavljanje plana da to prijeđe na operativne nivoe i uključuje se u godišnje proračunske planove. Da se dinamika predvidi, što je ove godine, što je sljedeće i one tamo. Mi već sada iz proračuna izdvajamo oko pet milijardi eura za sveukupne godišnje investicije. Ovaj trogodišnji plan je čak i nešto više od tog godišnjeg prosjeka od pet milijardi, tako da i pri sadašnjem stanju se mi već zadužujemo jer imamo deficit proračuna itd. A ovaj ambiciozni privredni plan podrazumijeva da se to zaduživanje i nastavi i vjerojatno pojača. To ukazuje na to da će javni dug rasti. On sada nije alarmantno visok, ali ne smijemo se upuštati u avanture da se mnogo zadužujemo već se moraju utvrditi prioriteti i da se stvarno vidi što je neophodno i što se može uraditi i sa stanovništa javnog duga, i to tako treba uraditi.

Ima li ovaj plan i planirane investicije neke veze s očekivanim novcima iz Europske unije kroz Fond za zapadni Balkan?

Ja nisam čuo za direktnu vezu s time, ali je to, da kažem, dobra ideja. Taj europski novac je tu na dohvat ruke, pogotovo za projekte koji imaju regionalni prizvuk i bilo bi dobro da se, gdje god može, oslanjamo na te fondove. Ono što znamo jeste da ranijih godina nismo ni uspijevali povući sve raspoložive izvore, jer projektna dokumentacija nije bila dovoljno dobra. Vjerojatno u ministarstvima nije bilo doovljno kapaciteta da se to uradi na način na koji to EU pretpostavlja. Recimo i kod poljoprivrede je to bio slučaj, tako da se tu vidi ta veza da netko treba uvezati sve te izvore financiranja, projekte, i da zna upravljati tim procesima.

Predavač ste na Mokrogorskoj školi menadžmenta. Kako vidite stanje poduzetništva općenito, ima li dobrog poduzetničkog duha i ambijenta za razvijanje privatnog biznisa u Srbiji?

Mokrogorska škola menadžmenta je mjesto gdje se može vidjeti kako Srbija ima mnogo lijepih, malih priča. To se ne vidi s planine, iz makroperspektive kada se gledaju stvari. Postoje dvije kategorije poduzetnika praktično, jedno su nasljednici čiji su roditelji 90-ih kretali u privatni posao a sada je već stasala druga generacija koja preuzima i razvija te firme. Druga su mladi ljudi koji su počeli poslovati u različitim sektorima. Ima tu mnogo kreativnosti, je li IT sektor ili proizvodnja namještaja i sličnih stvari, Uglavnom ima i malih i srednjih firmi koje se javljaju i fino posluju i njima je potreban samo stabilan ambijent i da im država ne smeta mnogo na tom putu. Nije toliko loše stanje koliko se ponekad može čuti. Nasuprot nekim izjavama u javnosti, Srbija nema diskriminativan porezni sustav. Ako se pažljivo i objektivno gledaju podaci a ne dojmovi, kada su nameti na rad koji se često prozivaju u pitanju, dakle porezi na zarade i doprinosi, mi smo tu negdje kao i ostale zemlje u okruženju. Uopće nemamo te nevjerojatno visoke namete kao što netko zna kazati. Bilo bi dobro da birokracija bolje radi, da nemamo te različite strahove koji potječu od susreta s državom. Na primjer kada netko hoće nešto uvesti da ne zna koliko će mu vremena biti potrebno na carini, koja će se dozvola tražiti, koliko će iznositi ti troškovi i tome slično. Ali, rekao bih kako usprkos tome postoji dobra osnova. Od 2015. do 2020., u te četiri-pet godina kada smo imali dobru situaciju u makroekonomskom području i u zemlji i u inozemstvu, je bilo dobro vrijeme i pokazalo se kako privatni sektor raste. Na žalost, česte globalne krize od pandemije pa do ekonomskih problema, globalne inflacije i porasta kamatnih stopa zbog toga negativno utječu na naš privatni sektor. Ali ja sam optimist i mislim kako se taj poduzetnički duh javlja i jača i ljudi shvaćaju kako nije sve u javnom sektoru i da ta famozna stabilnost posla u javnom sektoru i nije tolika prednost i da, ukoliko hoćeš više zaraditi, treba tražiti sreću u privatnom sektoru.

Dakle, u suštini se krećemo u pravcu zapadnih kapitalističkih zemalja gdje je ista takva situacija – stabilnost posla u javnom sektoru, ali bolje plaće u privatnom?

Generalno, to je neophodno. Država treba biti prisutna, ona treba uređivati ambijent i investirati u stvari za koje privatni sektor po prirodi stvari nije zainteresiran. Ali bez privatnog sektora teško možemo očekivati brže stope rasta.

A što se tiče subvencija, jesu li ili nisu strani investitori privilegirani u odnosu na domaće?

Na papiru zakon je isti za sve, i za domaće i strane investitore. Ali je zakon ipak usmjeren prema većim investicijama za što, prema pravilu, strani investitori imaju bolje predsipozicije, da više ulože, da donesu tehnologiju, tako da se prema pravilu strani investitori kvalificiraju za te subvencije. Iz ekonomije znamo da subvencije nisu dobre, one remete ravnopravnu tržišnu utakmicu. U Mokrogorskoj školi često možemo čuti da domaći privrednici liju krv, znoj i suze a onda dođe neki stranac, baš njihov konkurent, još ga država plati subvencijama iz proračuna i taj domaći pothvat može biti ugrožen. Tako da subvencije stvarno treba izbjegavati. Ali s druge strane, mnoge zemlje se utrkuju u davanju subvencija i to je postao općeprihvaćen instrument u ekonomskoj politici. Tako da možemo prihvatiti da subvencije donekle postoje, ali je potrebno da stvarno bude veći odabir investicija i prema najavama ka tome će se ići. Jer onako nerozonsko plaćanje svakome tko hoće investirati nije dobro.

Kako iz aspekta ekonomije gledate na suradnju između Hrvatske i Srbije?

Ekonomija je bolji dio te suradnje, od toga da se na različitim skupovima pojavljuju i ljudi iz Hrvatske i Srbije gdje ćete uvijek vidjeti i najnormalniju suradnju i razmišljanja. Imate dosta investicija iz Hvratske u Srbiji, doduše pričalo se da teže idu naše investicije u Hrvatsku, ja zaista ne znam ima li tu nekih ograničenja to je istraživačko pitanje, ili jednostavno nije bilo dovoljno jakih investitora iz Srbije koji se mogu pojaviti na hrvatskom tržištu. To je posebno pitanje, ali ekonomija je uvijek dobra da se smanje tenzije. I »Otvoreni Balkan« je veoma dobra incijativa i to bi trebalo širiti i prema zapadu koliko je to moguće.

Dali ste nedavno jednu zanimljivu tezu da se korupcija, o kojoj se tako puno priča, može shvatiti kao nužno zlo ili transakcijski trošak. Kako ste to mislili?

Tako je i volio bih da se to shvati na pravi način kako ne bi netko rekao da podržavam korupciju. Ekonomisti kada gledaju neki model rasta, gledaju što je to potrebno da privatni sektor raste, što je neophodno. Na tom putu privatni sektor mora mljeti različite prepreke, od toga da se mukotrpno radi da nema odmora, da se žrtvuje privatni život, da često obitelj trpi itd. Ukoliko poduzetnik mora platiti neke troškove državi, on će to uraditi – to je porez, doprinosi, porez na imovinu, porez na dobit i različite vrste taksi. Ukoliko netko na tom krvavom putu ispostavi nekom nešto što liči na korupciju, poduzetnik može imati izbor da to plati i shvati to kao jedan trošak ili odustane od svega i ugrozi svoje dotadašnje napore, ugrozi svoju obitelj, ugrozi obitelji svojih uposlenih itd. On državno tijelo može gledati kao nekog haračliju, nekog tko mu uzima, pa će platiti i to što se ispostavlja kao korupcija i oko toga neće mnogo filozofirati. To je iz perspektive privatnog sektora kako se može gledati. Naravno da je to loša stvar i dokazano jedan od ključnih faktora koji usporava privredni rast. Tako da, ne samo kod nas, osnovni zadatak države je svima pružiti iste uvjete, odnosno osigurati ravnopravne uvjete za utakmicu, a ako tih uvjeta nema a privatni sektor hoće rasti on nekada korupciju prihvaća kao nužno zlo.

Čini li Vam se da se u javnom prostoru previše priča o dnevnoj politici i različitim problemima, a o ekonomiji i uspješnim poduzetnicima premalo ili se o njima priča u negativnom kontekstu kao o tajkunima?

Da sigurno, privatnici i uspješne poslovne priče zaslužuju veću pažnju. Ima toga zahvaljujući internetu i interesu mlađih ljudi, ali bi bilo bolje da u nekom main stream javnom prostoru promoviramo i starije uspješne kadrove i nove uspješne ljude i jednostavno razbijemo tu stigmu da je netko tko je zaradio novac po definiciji lopov, tajkun i da je na nečiji račun došao do toga.

Također je tu i govor o tome kako smo mi siromašno društvo u kojemu nema uspješnih ljudi i biznisa?

Sve više sazrijeva svijest da to crno-bijelo, »zvezda-partizan« razmišljanje nije dobro. Naravno da Srbija i dalje nije razvijena zemlja i da tek predstoji dug put pred njom, ali ima i dobrih stvari i za život i dobrih poslovnih priča, to je nesumnjivo. Nekada su ljudi kad me vide ili ljude koji su povezani s makroekonomskim analizama mnogo više zapitkivali o politici i utjecaju politike i tko što radi, ali danas ne. Danas mladi i poslovni ljudi znaju s kojim ograničenjima se suočavaju u tom političkom području, nisu ostrašćeni, gledaju od čega se živi i kako unaprijediti svoje poslove i više ta politička priča njima uopće nije zanimljiva.

Intervju vodila: Jasminka Dulić