Kolumne

Gurman života

Nema tome ni godinu dana, ma bilo je to ljetos, kada je u intervjuu za Hét Nap (7 dana) za sebe ustvrdio kako nije niti fotorepoter niti slikar. A bio je i ostvareni fotoreporter i – samo za ove prostore – eksperimentalni slikar. Jer, dok su novine, časopise, monografije, turističke vodiče i ostale publikacije po Beču, Berlinu, Engleskoj, Švedskoj, Kini, Maleziji, Indoneziji, SAD-u i ostalim dijelovima svijeta – naravno, uz potporu lokalnih, regionalnih ili državnih tijela – krasile tvorevine nastale »klasičnom lomografijom« Mihály Novák je uporno nešto kuhao kako bi od neke ljepljive smjese stvorio nešto što je u njegovoj Subotici nailazilo na podsmjeh, svjestan toga da će neke druge oči u nekim drugim sredinama na nekim drugim izložbama prepoznati vrijednost »fotografije bez pravila«, nastale kombinacijom imaginacije i onoga što ti Bog da. Pa se tako dogodi(lo) da na slici s Dužijance vozač fijakera, samo ako se malo bolje zagleda, ispadne zapravo kao da »deka« neku najmoćniju »makinu«, a da se konjanikovo tijelo s iste manifestacije razgranava poput najzdravijeg hrasta lužnjaka. Lokalne vlasti, kada im je pokušao objasniti o čemu je riječ – a, usput, pojma nisu imali o čemu je riječ – odbile su ga na ntječaju za projekte kulture poput džezera na seoskom prelu.

Ima tome, bogami, više od dvanaest godina kada je u intervjuu za Hrvatsku riječ – treću godinu nakon što su ga iz Subotičkih novina izbacili ko Slugu Jerneja bez njegovog prava – doljepotpisanome na upit kakvim vidi ondašnje novinarstvo odgovorio kako danas svatko može biti fotoreporter i novinar. »Ne znam skupljaju li te ljude s ulice, ali po radu mnogih tako djeluje«, rekao je. I još, s tada razmjerno kratke vremenske distance, dodao: »Lagao bih kada bih rekao da zbog toga nisam razočaran, ali bih lagao i kada bih rekao da se s time nisam pomirio«.

Tako to uvijek biva s ljudima koji se ne uklapaju u poželjne okvire, u okvire koji podrazumijevaju vojničku logiku: odricanje od vlastitog mišljenja zarad tzv. općeg interesa, a u biti običnog kukavičluka pred »onima iznad« u vječnoj lego hijerarhiji koja, po nekom nepisanom pravilu, uvijek završava kao i kula od karata. Pitanje je samo tko se u toj igri kako postavio, odnosno koju je ulogu za sebe izabrao. Za Misiku znamo: bio je izvan toga. I to mu služi kao časni podatak u malom krugu koji se nerijetko naziva i životom.

I ma koliko surovo zvučalo, Misika je upravo tim izborom da po cijenu prešutne izopćenosti iz javnog života, u kom je kamerom i fotoaparatom proveo više od četvrt stoljeća, ostvario nedosanjani san svakog bogatuna siromašnog duha, visokorangiranog političara i njihovih potrčaka, ma i običnih portira – slobodu. Djeluje apsurdno, ali tek kada je ostao bez ičega, dobio je sve. Kao onaj mlađi sin iz Balintovih pripovidaka koji je nakon smrti oca ostao bez nasljedstva i postao »gazda od svi putova i atarova«, tako se i Misika u zrelim godinama mogao vratiti djetijnim željama za eksperimentom. Baš onakvim o kakvima je maštao u mladalačkim danima kada je sa starijim kolegama pravio prve korake u novinarstvu, prvo gledajući svijet kroz kameru, a zatim i objektiv. Ili pak kada je još davne 1978., kao dvadesetogodišnjak, zajedno sa svojim ocem Mihályem Novákom, bio jedan od utemeljitelja umjetničke kolonije 9+1 u njegovoj rodnoj Staroj Moravici. Da, mlađi Mihály Novák bio je taj »+1« s nepotpisanom misijom da kao »fotós« ovjekovječi rad ostalih devet slikara.

Bilo da je kruh zarađivao kao profesionalni snimatelj ili fotoreporter, bilo kao izopćenik u kućnom egzilu, Mihály Novák guštao je život, bivajući u njemu glavni gurman. To će potvrditi svatko tko se makar u jednom trenutku našao skupa s njim. U intervalima između dva srka žlice i nešto više gutljaja tekućina raznih vrsta, ili pak između dijeljenja karata, uz već prognani rock – onako, »rič po rič« – u priču bi se, poput Đoletove prve ljubavi, tiho i nenametljivo uvukla priča o profesiji: onakva kakva je bila nekad i onakva kakvu ju je opisivao poslije. A profesija mu, kako je sam rekao, nije bila ni snimateljsko novinarstvo ni slikanje kao umjetnost. Profesija mu je bila istraživanje, radoznalost i sve ono što su priznali posjetitelji njegovih izložbi u Austriji, Mađarskoj i diljem lijepe naše Vojvodine, kao i ono što su nagradili žiriji u Bačkoj Topoli ili pak Mađarskoj.

Za one pak mlađe čitatelje, ili pak za one zaboravnije, koji se i dalje pitaju tko je bio Mihály Novák odgovor je jednostavan: Misika je bio fotoreporter koji je za prvi broj Hrvatske riječi (31. siječnja 2003.) snimao prvog sugovornika za intervju, a nakon toga su slijedile njegove brojne potpisane i nepotpisane fotografije u ovom tjedniku. Za to se u prilikama kada se posljednji puta oprašta od nekoga tko ti je srcu mio u Međimurju pjeva jednostavno – Fala. Za saku dobru reč...

Zlatko Romić