Širom Vojvodine

Žena koja je rodila petnaestero djece

Iako već godinama »oru nebeske njive«, Marija i Luka Dulić iz Đurđina bračni su par kojega se mnogi sjećaju i o kojemu se i danas govori. S petnaest živorođene djece, od kojih su troje umrli kao bebe, bili su oni i ostali najbrojnija obitelj u selu, ali i okolici.

Marija i Luka (nadimak Morkan) su se vjenčali 1942. i u braku su bili 54 godine. Othranili su dvanaestero djece od kojih je živo još šestero. Uspomene na roditelje i odrastanje u tako brojnoj obitelji podijelila je s nama kćerka Marija Dulić (i udana Dulić), trinaesto dijete Marije i Luke.

»Neću valjda za troje dice živit«

»Naša mama je bila vedrog duha i nikad nervozna – ona je sve to nosila«, riječi su kojima je Marija opisala mamu.

Na pitanje je li joj nekada mama govorila zašto je imala toliko djece, Marija prepričava njezinu izjavu kada joj je nakon što je rodila troje djece, sljedećih troje zaredom umrlo kao bebe.

»’Neću valjda za troje dice živit’, bio je mamin komentar koji su svi prepričavali kada su je upitali hoće li imati još djece nakon što je troje pokopala. Poslije je rodila još nas devet«, kaže Marija.

Prvo dijete, Mariju, je rodila s 20, a posljednje s 47 godina.

»Prvo su rođeni Pere ’43., Alojzija ’45. te Ivan ‘46. Poslije rata je bila velika glad i neimaština pa joj je zaredom troje djece umrlo. Kažu od tetanusa, dva dječaka i curica: Pajo, Nikola i Ana. Nakon njih rođen je Lazo ’52. pa Kata ’54., Anđelija ’56., Amalija ’58., Josip ’59., Bernadica ’62., Marija ’64., Anica ’67. i Đurđica ‘70.«, završava nabrajanje Marija i objašnjava kako je između najstarijeg i najmlađeg djeteta razlika 27 godina te da je još veća razlika između najstarijeg i najmlađeg unučeta – 40 godina.

Zbog velike razlike u godinama rođenja Marija i Luka nikada nisu živjeli sa svom svojom djecom istovremeno.

»Sjećam se da se baćo ’77. hvalio kako školuje osam đaka. Tad nam je bila najveća ‘gužva’. Jedna sestra je studirala, troje je išlo u srednju, a nas četvero najmlađih u osnovnu školu.«

I pored puno djece, Marija kaže kako su im roditelji svima pružili mogućnost obrazovanja čak i do sveučilišnog, a da su sinovima kupili po osam jutara zemlje.

»Nikad se nisam osjećala sirotom. Najstarija sestra digne kredit i kupi nam najljepše haljine što nitko u selu nema i svi misle da smo mi jako bogati, a kad pogledaju koliko radimo misle opet da smo siromašni. Imali smo sposobnog baću koji je dobivao obilje ideja kako prehraniti svoju obitelj, a puno smo i mi djeca radili – po cijeli dan. Mama nam je usadila ljubav prema životinjama i prirodi i kao maloj mi nije palo na pamet otići se igrati, a da krave nisam namirila. Sjećam se da su mi ruke bile toliko od žuljeva da sam kroz dlan mogla provlačiti iglu kada sam išla u školu«, priča Marija.

Prisjeća se ona, za to vrijeme, inovativnih poslovnih ideja svojega oca.

»Imali smo prvi silos u selu i puno godina nakon mog baće je netko izgradio sljedeći. Imali smo predivan veliki staklenik (od pravoga stakla) u kojemu smo uzgajali za nas i za prodaju razno povrće. Uzgajali smo i sjemenske lubenice na četiri jutra. Svi iz sela su dobivali besplatno tad lubenice od nas, samo su nam morali vratiti špice jer je tata imao ugovor sa Semenarnom iz Ljubljane. Naravno, obrađivali smo i zemlju, uzgajali razne domaće životinje, od kojih smo najviše imali krava. Baćo je imao i jako volio i konje. Prije svega služili su nam za prijevoz, a kasnije je imao i trkaće«, nabraja Marija i dodaje kako je njezin otac poslovne ideje dobivao s čestih putovanja po tadašnjoj Jugoslaviji.

Osim u poslovnom, Marija kaže kako joj je otac bio aktivan i u društvenom i vjerskom životu sela te da je bio dugogodišnji crkveni općinar.

Potomci u Srbiji, Hrvatskoj i Italiji

Među brojnim obiteljskim anegdotama koje nam je Marija ispričala nalazi se i priča o vjenčanju njezinih roditelja koji su se građanski morali vjenčati dva puta.

»Vjenčali su se u đurđinskoj crkvi, a građansko vjenčanje je bilo u Žedniku jer je ondje pripadao dio Đurđina – Pavlovac, gdje su živjeli. Dokument s njihova vjenčanja i ostale papire Mađari su zapalili kad su nakon rata odlazili, što je baćo doznao tek ‘74. kada je pravio novu osobnu iskaznicu. Tada su mu rekli da je njegov status nevjenčan. Što će, vratio se po mamu na salaš, stavio ju u gik i doveo ponovno na vjenčanje. Ispadne da su dobili petnaest izvanbračne djece«, smije se Marija.

Navodi ona i kako je interesantna priča o njihovom pravom (prvom) vjenčanju.

»Mamin otac Janika Horvacki bio je jako strog i u 'mijani' se zakačio sa starijom braćom moga baće. Već se tada govorilo da Luka gleda Mariju te je dida Janika zaprijetio da se za njega neće udati. Ipak, baćo je preko njiva, od Pavlovca do Zivalovog kraja gdje su živjeli Horvacki, došao po mamu i tako je ona 'uskočila'. Ubrzo su se obitelji pomirile te su se i vjenčali.«

Početak braka obilježilo im je Lukino devetomjesečno odsustvo. Nakon oslobođenja Subotice odveden je kao čistač fronta u logor u Mađarsku odakle je, nakon što su Rusi oslobodili logor, završio na Karpatima. Ondje je dobio tifus i malariju te se tako bolestan vraćao pješice kući. Za to vrijeme rodilo mu se drugo dijete, priča Marija.

Ovaj bračni par najprije je živio na Lukinom rodnom salašu na Pavlovcu u zajednici. Potom su napravili svoj salaš, također na Pavlovcu, da bi se '60-ih preselili u Đurđin gdje su ponovno napravili kuću u kojoj su oboje i umrli, Marija u 73., a Luka u 82. godini života.

Potomci Marije i Luke Dulića žive u rodnom im Đurđinu, Subotici, Aranđelovcu, Zagrebu i Bolzanu (Italija). Njih preostalih 6 sestara, 24 unučeta i sada već i brojna praunučad viđaju se, kaže Marija, barem jednom godišnje. Ističe ona i kako su odgojeni u vjeri, naučeni da se poštivaju te da je u njihovoj obitelji sloga uvijek bila najvažnija.

J. D. B. / Fotografija: Marija i Luka s djecom, 1974. godine (S lijeva na desno gornji red:  Alojzija, Lazo, Kata, Ivan, Anđelija, Pere, Amalija; s lijeva na desno donji red: Bernadica, Anica, Đurđica, Marija, Luka, Marija i Josip)