Izbori održani 17. prosinca u Srbiji, za Narodnu skupštinu Srbije i Skupštinu Autonomne Pokrajine Vojvodine, predstavljali su ključni politički događaj, osobito za manjinske zajednice uključujući i hrvatsku. U okviru koalicije »Ujedinjeni za pravdu«, koju su činili Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i Stranka pravde i pomirenja, predstavnici hrvatske manjine su, unatoč značajnim naporima i angažmanu, nažalost, ostali bez zastupničkih mandata. Ovaj ishod izbora ponovno je istaknuo dugogodišnji problem nedovoljne političke reprezentacije hrvatske manjine u srpskom parlamentu, problem koji se proteže kroz više izbornih ciklusa, sugerirajući strukturalne slabosti u izbornom sistemu koji ne uspijeva adekvatno reflektirati etničku i kulturnu raznolikost društva.
Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj
U samome središtu ovoga konteksta upečatljivo je uspoređivanje sa statusom srpske manjine u Hrvatskoj, gdje su značajne razlike u političkoj zastupljenosti i sudjelovanju u državnim strukturama evidentne. Srpska manjina u Hrvatskoj, za razliku od hrvatske u Srbiji, ima osigurana tri zastupnika u Hrvatskom saboru, što za pozitivnu posljedicu istodobno osigurava zauzimanje i visokih državnih pozicija, uključujući funkcije državnih tajnika. Institut zajamčenih mandata istodobno osigurava zastupljenost u regionalnoj i lokalnoj vlasti, što sve skupa osigurava sudjelovanje srpske manjine u političkim procesima i kreiranju politika. Ova razlika u tretmanu manjinskih zajednica između dviju zemalja ne samo da ističe potrebu za sveobuhvatnijom političkom integracijom hrvatske manjine u Srbiji već i ukazuje na potencijalne koristi od primjene modela koji bi osigurao veću zastupljenost i utjecaj manjinskih zajednica u političkom životu.
Ovo nas dovodi do iznimne potrebe za implementacijom bilateralnog sporazuma iz 2004. godine između Srbije i Hrvatske o zaštiti nacionalnih manjina, preciznije članka 9. sporazuma, osobito u kontekstu reciprociteta u zastupljenosti na svim razinama vlasti. Sporazum, koji predviđa jednak tretman manjinskih zajednica u obje države, još uvijek nije u potpunosti implementiran, napose institut zajamčenih mandata u Srbiji, a njegova primjena bi značila značajno unaprjeđenje položaja hrvatske manjine. Implementacija ovog sporazuma ne bi samo predstavljala ispunjenje međunarodnih obaveza već bi i poslužila kao jasan pokazatelj posvećenosti Srbije demokratskim principima i međudržavnoj suradnji. Ovo je iznimno važno za cjelokupan integracijski put Srbije u Europsku uniju, gdje se poštivanje manjinskih prava i recipročni odnosi sa susjednim zemljama smatraju ključnim kriterijima. Stabilizacija odnosa s Hrvatskom i ispunjavanje obaveza prema hrvatskoj manjini mogli bi poslužiti kao gesta koja bi poslužila kao nastavak dobrosusjedskih odnosa, promovirajući uzajamno poštovanje i priznavanje manjinskih prava kao ključnog aspekta demokratskog društva.
Izborni sustav i manjinske zajednice
Prošlogodišnji prosinački izbori još su jednom naglasili potrebu za dubokim promišljanjem o izbornom sustavu u Srbiji, a osobito o načinu na koji se tretiraju manjinske zajednice, u našem kontekstu, hrvatska manjina, i to upravo u političkome procesu. Osiguranje političke reprezentacije hrvatske manjine (ne i samo isključivo kroz broj mandata već i kroz stvarni utjecaj u donošenju odluka) ključno je za izgradnju pravednijeg, inkluzivnijeg i stabilnijeg društva u Srbiji, u kojem se glas svakog pojedinca, bez obzira na etničku pripadnost, cijeni i poštuje. Primjena bilateralnog sporazuma iz 2004. godine između Srbije i Hrvatske, koji se odnosi na zaštitu prava hrvatske manjine i usvajanje modela garantiranih mandata mogli bi biti prvi koraci k ostvarenju ovog cilja. Ovi koraci ne samo da bi osigurali da se glasovi hrvatske manjine čuju i uvažavaju u političkom procesu već bi i doprinijeli jačanju odnosa Srbije s Hrvatskom (što je u vanjskopolitičkome kontekstu jedna od najvećih nužnosti!).
Međutim, sve dok se ovaj sporazum ne implementira u potpunosti, hrvatska manjina u Srbiji će biti u lošijem položaju u odnosu na srpsku u Hrvatskoj. Srpska manjina u Hrvatskoj uživa značajne političke beneficije kroz zajamčene mandate i pozicije u svim strukturama vlasti, dok hrvatska manjina u Srbiji ostaje marginalizirana i bez adekvatnoga predstavljanja u svim zakonodavnim tijelima i na razini izvršne vlasti u lokalnim tijelima. Ova disproporcija u tretmanu manjinskih zajednica u dvjema (najbližim) susjednim zemljama ne samo da stvara osjećaj nepravde i neravnopravnosti među pripadnicima hrvatske zajednice u Srbiji već i stavlja dodatni visoki tlak na bilateralne odnose između Srbije i Hrvatske. U tom kontekstu, implementacija bilateralnog sporazuma i uvođenje garantiranih mandata za hrvatsku manjinu u Srbiji ne bi samo bila korak k ispunjenju međunarodnih obaveza Srbije već bi i značajno doprinijela poboljšanju međuetničkih odnosa, te bi poslužila kao model dobrosusjedstva i regionalne suradnje. Također, ovo bi bilo presudno za proces europskih integracija Srbije, jer bi demonstriralo njezinu posvećenost poštivanju ljudskih i zaštiti manjinskih prava, što su ključni kriteriji za članstvo u Europskoj uniji. U svjetlu iznesenih činjenica, neuspjeh u implementaciji sporazuma dvadeset godina nakon njegovog potpisivanja izaziva ozbiljne zabrinutosti i stavlja pod znak upita njegovu daljnju relevantnost, a dvadesetogodišnje neimplementiranje potpisanoga dodatno potvrđuje i produbljuje nejednakost u tretmanu hrvatske manjine. Ovaj kronični nedostatak napretka u zaštiti i promociji prava hrvatske manjine ne samo da ukazuje na nedostatak političke volje već i stvara osjećaj nepravde i marginalizacije unutar hrvatske zajednice. Ako sporazum ostane neimplementiran, postavlja se temeljno pitanje njegove efikasnosti i opravdanosti, što u takvim okolnostima dovodi do toga da pitanje suspenzije sporazuma može postati neizbježno.
Darko Baštovanović, M. A. Politologije
