Širom Vojvodine

»Radiću dok god budem mogla«

Vjerojatno svi posjetitelji bajmačke pijace dobro poznaju ovu stariju ženu, s izboranim licem i rukama na kojima se jasno vide tragovi teškog rada; nosi prepoznatljivi debeli okvir na naočarima i uvijek je povezana maramom. Njeno ime je Marija Mesaroš (rođ. Benčik) i dolazi iz Gornjeg Tavankuta, točnije iz Vuković kraja gdje se rodila 1944. godine i gdje je završila osnovnu školu još dok je tzv. Vuković škula bila otvorena za đake. Odmah nakon završene škole Marija, ili kako je svi znaju, snaš Mara ili teta Mara, počinje raditi na salašu i na zemlji. Prvo su to bili poslovi vezani za dvorište, voćnjak i vinograd, a kako sama kaže – uvijek je voljela raditi s konjima i biti oko konja. Uvijek su imali i krava, njena obitelj je predavala mlijeko, ali i pravila sir koji su zajedno s ostalim proizvodima sa salaša prodavali na tržnici. Postupno, njena mama Kristina i májka Marija su je počele upućivati u tajne proizvodnje sira:

»Moj tata nikad nije muzio krave, to smo radile mama i ja. Počela sam muzit kad smo se razdilili, moj stariji brat Ivan se oženio i započo porodicu, počo je stvarat i svoje imanje. To je bilo digod '64. Imali smo pet-šest krava i tako je taj poso pao na mene i mamu. Pridavali smo mliko kad je otkup bio tu u Gornjem Tavankutu. Sićam se kako su s konjima obalazili salaše, išli su od kuće do kuće, mliko bi izneli i livali u aluminijumske kane. Još uvik imam priznanince za pridaju mlika iz tog doba, al smo između ostalog pravili i sir i nosili na pecu zajedno s jajima, voćem, mesom… Nosili smo sve što smo proizveli. Moja mama i majka su me naučile kako se pravi dobar, domaći sir«.

Mala, Crvena i Cvet

Snaš Mara i danas proizvodi sir. Posjeduje tri krave, a slučajni prolaznici mogu ih vidjeti često kako se šetaju oko njenog salaša i pasu travu. Krave i dalje muze ručno, kako je naučila dok je bila mlada. Kako kaže, tri krave su joj dovoljne da zadovolji sve svoje mušterije koje kod nje redovno dolaze kupiti sir:

»Moje krave se zovu Mala, Crvena i Cvet i na dan namuzem otprilike 15-16 litara, a za kilu sira triba oko pet litara. Cina kile sira kod mene je 700 dinara. Trenutno muzem samo jednu kravu, druga je stevna, a treća ima tele. Zato imam i manje sira, al trenutno mi tako i odgovara. Na Mličnoj peci imala sam tezgu 7-8 godina, sad sam u Bajmaku svakog četvrtka od šest do devet sati i tako već godinama unatrag imam stalne mušterije koje redovno dolaze. Često ni ne dotekne onima koji kasnije dođu. Imam žene koje su kadgod radile ko medicinske sestre u ambulanti u Bajmaku. Danas one više tamo ne rade, al i dalje dolaze iz varoši kupit sir kod mene. Prošlog četvrtka, recimo, mislila sam da neću sve uspit prodat jel su praznici i tako to. Ljudi troše novce na drugom mistu i nemaju sad, al ipak sam očla jel sam imala skoro 30 kila sira kod sebe i do devet sati sam sve rasprodala. Pokadgod se desi i da me mušterije čekaju već u šest ujtru.«

Podliveni i mladi sir

Sir koji snaš Mara prodaje obično bude završen u srijedu navečer, kako bi bila sigurna da će se u četvrtak ujutro pred kupcima naći svjež proizvod:

»Pravim dvi vrste sira. Radim podliveni sir, za njeg koristim sirište i on je tvrđi. Taki se sir koristi za prisnac. Pravim i mladi sir, za koji se ne koristi sirište. On se ostavlja da se usiri sam od sebe (neki ovaj sir nazivaju i pućiji, mrvljeni ili švapski, prim. a.). On je masniji i njega ljudi vole mećat u kolače i pite jel je jako mekan i blag. I jedan i drugi dobro prolaze. Često mi traže i telefon. Kažu: oni bi naručili i došli rad sira ako triba. Al, ja tako ne radim. Bojim se da ne bi stigla napravit sve što žele i da mi ostane za tezgu. Meni je ovako najlakše, ja sam četvrtkom uvik na tezgi u Bajmaku i kome triba sir, mož me tamo nać«.

Iako prima penziju i mogla bi stati s proizvodnjom, teta Mara kaže kako to ipak ne planira u nekoj skorijoj budućnosti:

»Neću nikad stat, radiću dok god budem mogla. Iskreno: ne prija mi kad ne radim ništa. Čak i sad, dok divanim s tobom, jedva čekam izać napolje i radit štogod. Mogla sam se davno manit svega, al ja volim živit i radit na salašu. Tu su moje životinje, priroda, mir, imam sve što mi triba. Tako da, dok sam živa biće i sira«.

Ivan Benčik