Intervju

S velikom sigurnošću možemo reći da su izbori završeni

»Oporba se zapadnim akterima još uvijek ne čini dovoljno pouzdanom: razjedinjeni su, nekompetentni i, ukoliko jednog dana smijene Vučića, to će morati učiniti uz pomoć stranaka desnice, s kojima Zapad za sada ne želi surađivati. Stoga je Vučić njihov prvi izbor za suradnju – i zbog svega što im on isporučuje su voljni zažmuriti na stanje naše demokracije«, kaže politolog dr. sc. Dejan Bursać. S njim smo razgovarali o proteklim i predstojećim izborima u Srbiji, te potezima vlasti i oporbe kojima nastoje sačuvati, odnosno osvojiti vlast.

Jesu li ovi izbori završeni ili još nisu? Mogu li se očekivati ponovljeni izbori u Beogradu?

S velikom sigurnošću možemo reći da su izbori završeni, bar do proljetnog glasanja za gradske i općinske skupštine u nekih stotinjak lokalnih samouprava. Sumnjam u ponavljanje izbora u Beogradu – oporbeni pritisak je opao; a s druge strane SNS i Aleksandar Vučić nisu akteri poznati po popuštanju zahtjevima političkih takmaca. Vjerujem da nas očekuje period u kome će biti tražen modus operandi po kojem će aktualna koalicija SNS-SPS u Beogradu dobiti podršku za formiranje gradske vlasti, vjerojatno od strane liste dr. Nestorovića, koji se već negativno izjasnio prema mogućnosti suradnje s oporbom.

Pojavljuju se kritike usmjerene k oporbi kako je nelogično tražiti ponavljanje izbora u Beogradu a ne i u Republici, odnosno da, ako je bilo neregularnosti, onda ih je bilo na oba nivoa izbora? Kako Vi na to gledate?

Sve je stvar komunikacijskog pristupa, odnosno toga kako se zahtjevi predstave javnosti. Ukoliko smatrate da je bilo više neregularnosti u Beogradu i da je to presudno utjecalo upravo na rezultat gradskih izbora, sam taj zahtjev po meni nije nelegitiman. Je li valjan način na koji je zahtjev iznesen je, s druge strane, nešto o čemu se može široko debatirati.

Ocijenili ste da je oporba sporo i nespretno reagirala u izbornoj noći i kasno osporila regularnost izbora? Kako se može objasniti ovakvo postupanje opozicije?

Ukoliko želite osporavati regularnost izbora, na što svakako imate legitimno pravo u svjetlu svega što se događalo tijekom izbornog dana, onda je logično izići pred građane odmah po zatvaranju biračkih mjesta, jasno kazati što se desilo i koji su sljedeći koraci. Umjesto toga, predstavnici građanske oporbe su se obratili javnosti poslije 23 sata, nakon svih drugih političkih aktera i naročito nakon dva obraćanja iz SNS-a u kojima je proglašena pobjeda. Prosječan građanin je, dakle, stekao dojam da je SNS pobijedila i otišao na spavanje, a ova zakašnjela reakcija oporbe, koju su možda vidjeli tek sutradan, izgleda im tek kao standardno »kukanje« gubitnika. Cijelom dojmu je zatim doprinijela i vrlo neorganizirana i besciljna reakcija u danima poslije izbora. Mogli ste očekivati prosvjede i nezadovoljstvo vlastihih glasača (imali smo prosvjede nakon izbora 2016., 2017., 2020. i 2022.). Time glasačima šaljete pogrešnu poruku i gurate ih dodatno u apatiju.

Možete li nam razjasniti pitanje glasanja državljana Srbije iz susjednih zemalja. Je li ono protuzakonito i kako se može dokazati zlouporaba prijavljenog prebivališta?

U suštini, glasanje dijaspore nije nezakonito. Ukoliko imate državljanstvo i prebivalište, upisani ste u birački spisak i možete glasati na izborima. Taj dio nije sporan. Sa zakonske točke gledišta sporna su dva momenta. Prvi je vođenje i potencijalna zlouporaba prijava i evidencija prebivališta, kao i posljedično biračkog spiska, u stranačke svrhe. Dakle, zlouporaba prije svega institucije Ministarstva unutarnjih poslova da biste neke glasače upisali u birački spisak neposredno pred izbore. Drugi problematičan moment kod glasanja osoba iz inozemstva tiče se financiranja te aktivnosti. Naime, ukoliko dovozite glasače i organizirate logistiku, taj trošak mora biti iskazan u financijskim izvještajima. Posljedično, postavlja se pitanje kakva je motivacija nekoga iz regije da potegne na cjelodnevni put kako bi glasao na izborima u Srbiji. Pretpostavljamo da je ta motivacija financijska, a onda već govorimo o kupovini glasova, što je kazneno djelo.

Svi ovi problemi u vezi s izborima bili su prepoznati i u ranijim izbornim ciklusima – zašto u razdoblju između izbora oporba nije pokušavala razriješiti ove probleme kroz nametanje ove teme u medijima, zatim kroz institucije kao što je parlament i dijalog s vlašću, nego je inzistirala na izborima iako je znala za sve te probleme i mogućnosti manipulacije glasačima, medijima?

Slažem se da je trebalo više inzistirati na ovoj temi, međutim moramo znati da su logistički i medijski kapaciteti oporbe u Srbiji skromni. Oporbene stranke raspolažu s vrlo malo aktivista, naročito van najvećih gradova, zatim kubure s financijama i imaju veoma ograničen pristup medijima s nacionalnom frekvencijom. U takvoj situaciji vjerojatno su taktički procijenili kako je bolje kampanju voditi na drugim pitanjima. Doduše, oporba nema mnogo opcija na raspolaganju onda kada institucije ne rade ili kada otvoreno rade za drugu stranu. Bojkot izbora kao opcija je »ispucan« 2020. godine, bez mnogo efekta – vlast tada nije reagirala, očekivana međunarodna reakcija je izostala, a oporbene stranke su odsjekle sebe od institucija i proračunskog financiranja političkih aktivnosti. Vjerujem da je neuspio bojkot tih izbora negativno utjecao i na primamljivost takve opcije među glasačima. Sve u svemu, sigurno im je bio jasan okvir hibridnog režima u kome se natječu i u kome stranke vlasti imaju neujednačen pristup institucijama, financiranju i medijima. Međutim, vjerujem da su mogli bolje anticipirati i pripremiti se za opcije nakon izbora.

Kako ocjenjujete strategiju i taktiku oporbe u nastojanju da »sruši vlast«? Smatrate li dobrim postavljeni cilj oporbe »rušenje vlasti Aleksandra Vučića« u smislu osvajanja glasova i eventualne pobjede na izborima?

Iako Aleksandar Vučić jeste fokus politike u Srbiji, nisam siguran koliko je efektivna taktika da većinu kampanje posvećujete kritici, ili bolje rečeno, zgražavanju usmjerenom k njemu. A to se pokušava iznova iz izbornog ciklusa u izborni ciklus. Jednostavno, ako imate toliko popularnog političara, koga podržava oko dva milijuna ljudi iz njegove stranke i povezanih koalicijskih partnera, a na izbore ukupno iziđe oko 3,8 milijuna ljudi – jasno je da nemate računicu, bar što se tiče parlamentarnih izbora. U tako postavljenoj jednačini, SNS će uvijek trijumfirati. Tijekom prošle godine smo mogli vidjeti da eksploatacija određenih tema može značajno utjecati na glasače. Istraživanja javnog mnijenja su pokazala kako postoji ogroman pad povjerenja čak i među glasačima SNS-a, koji je izazvan prvo masovnim ubojstvima u OŠ Vladislav Ribnikar i u okolini Mladenovca, zatim dugotrajnim rastom cijena osnovnih životnih namirnica koji pogađa doslovno svaku obitelj u Srbiji, a zatim i problemima na Kosovu. Na sve to, nadovezuju se brojne afere funkcionera vlasti, a kada je biračko tijelo iziritirano prije svega ekonomskom krizom, i te afere su dodatno amplificirane. Da se razumijemo, to nepovjerenje ne znači automatski i pad rejtinga SNS-a, ali pokazuje gdje su pukotine i na kojim temama se može graditi kampanja. Do toga međutim nije došlo, bar ne u značajnoj mjeri. Čini se da je sam Vučić prepoznao ove probleme i zatvorio određene »rupe« u vlastitoj podršci i prije same kampanje, upravo na nekim od tih problematičnih tema – sjetite se samo nastupa s potrošačkom korpom i sniženim cijenama određenih proizvoda. Ili posjet famoznom call centru SNS-a nakon istraživačkog teksta CINS. S druge strane, vjerujem da je ispravna odluka oporbe da se fokusiraju na beogradske izbore. Oporba u prijestolnici ima relativno očuvanu infrastrukturu odbora, a postoji i veća penetracija nezavisnih medija. Osim toga, sociodemografska struktura stanovništva je drugačija, ima više mladih i više ekonomski nezavisnih građana, te samim tim i stranke vlasti imaju manje sredstava uvjeravanja na raspolaganju. Hipotetički poraz SNS-a u Beogradu bi bio, kako ogroman psihološku udarac za tu stranku, a pružio bi oporbi »odskočnu dasku« za dalju političku borbu na nacionalnom nivou. Zbog toga me i čudi što je kampanja oporbenih stranaka, iako usmjerena na Beograd, i dalje bila slaba u organizacijskom, komunikacijskom, pa donekle i personalnom smislu.

Generalno, kako ocjenjujete rezultate koje su postigle stranke kako one na vlasti tako i one iz oporbe? Jesu li oni u suštini realni i odražavaju li pravi odnos snaga?

Uzevši sve u obzir, mislim da je SNS zadovoljna jer je postigla osnovni cilj – izvjesno je očuvala vlast na svim razinama. S druge strane, vjerujem da su u SPS-u duboko nesretni, jer su prokockali odličan rezultat iz 2022. izgubivši oko 200 tisuća glasova, ali to je posljedica njihove strateške odluke da se u kampanji ne zamjeraju koalicijskom partneru. Što se tiče liste Srbija protiv nasilja, usprkos svemu imaju razloga biti zadovoljni. Poslije mnogo izbornih ciklusa, konačno su proširili svoj krug potpore i dobili preko 900 tisuća glasova. U tri najveća grada (Beograd, Novi Sad i Niš) razlika između SNS-a i građanske oporbe je rekordno niska, tek nekoliko postotaka. U Ljigu je oporba trijumfirala. U Kraljevu je gotovo izjednačena. Sve to za njih predstavlja dobar kapital pred lokalne izbore na proljeće. Svjedočili smo i kolapsu desnice, gdje jedino koalicija oko DSS-a ima pravo biti zadovoljna. Neuspjesi Dveri i Zavetnika, kao i Narodne stranke, da prijeđu cenzus u Beogradu, svakako su kumovali nemogućnosti oporbe da formira vlast u glavnom gradu i tako značajno promijeni politički reljef Srbije.

Kažete kako je ključni problem ovih izbora potpuno zanemarena kontrola biračkog spiska. Kako se on može riješiti?

Ovi izbori su, na žalost, pokazali kako je problem mnogo dublji – ne radi se samo o kontroli biračkog spiska već o neuređenim evidencijama državljanstva i prebivalištima koji se po svemu sudeći onda manipulativno upotrebljavaju u političke svrhe. Institucije u hibridnom režimu, kao što ranije rekoh, nisu od pomoći. SNS izvjesno neće odustati od korištenja prednosti kojima ima pristup. Vidimo da ni međunarodni faktor ne reagira, jer im je očigledno važnije imati pouzdanog geopolitičkog partnera na vlasti u Srbiji nego baviti se kvalitetom (i opstankom) naše demokracije. Jedini način borbe za oporbene stranke jeste da, možda već pred lokalne izbore, dovoljno podignu ovu temu u javnosti tako da obeshrabre vlast da koristi ove metode. Za to je međutim potrebno dosta političkog umijeća i organizacijske snage.

Kako ocjenjujete rezultate koje su postigle manjinske stranke?

Uglavnom očekivano i u skladu s dugoročnim trendovima podrške.

Zašto se malo tko bavi pitanjem zastupljenosti nacionalnih manjina u donošenju odluka u Srbiji? U ranijim razdobljima u vrijeme Miloševića i DOS-a manjinske stranke su većinom bile koalicijski partneri stranaka tzv. građanske ili demokratske orijentacije. Čini se da su te stranke potpuno zanemarile pripadnike manjina kao potencijalne glasače i njihove stranke iako su bili »njihovi« glasači? S druge strane, vladajuća stranka uspjela je privući i stranke manjina.

Manjinske stranke su uglavnom zadovoljne odnosima s većinskim partnerom. Njima je u interesu biti u koaliciji s centralnim nositeljem vlasti, bez obzira na njegovu ideološku orijentaciju, radi ostvarenja interesa svojih zajednica. S druge strane, većinskom partneru to predstavlja mali politički trošak, uz značajan dobitak kako u pogledu interetničkih i regionalnih odnosa, tako i u pogledu međunarodne reputacije. Drugo, i aktualna vladajuća stranka je uspjela privući neke manjinske glasače. U takvom okruženju ostaje vrlo malo glasova iz manjinskih zajednica na koje građanska oporba može računati.

Srbija je 2004. godine potpisala bilateralni sporazum s Hrvatskom da će se osigurati zastupljenost pripadnika hrvatske nacionalne manjine na svim razinama kao što i Hrvatska to osigurava srpskoj manjini. Među ostalim, hrvatski premijer Andrej Plenković je na Božićnom prijemu Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu 6. siječnja rekao kako se njegova vlada »zalaže za jednaka prava Hrvata u Srbiji kao što imaju Srbi u Hrvatskoj, osobito kad je riječ o provedbi sporazuma između dvije zemlje, a koje bi omogućilo i Hrvatima u Srbiji da imaju zajedničko političko predstavljanje i na nacionalnoj razini, na razini Narodne skupštine Srbije i na razini pokrajine, u Vojvodini«. Međutim, kroz sve ove godine to nije osigurano. S Hrvatske strane se traži da se taj sporazum ispuni i osigura zastupljenost, ali i dalje hrvatska manjina nema svoje predstavnike na svim razinama vlasti. Koji izborni model ili afirmativne mjere bi po Vašem mišljenju bio dobar kako bi i malobrojnije manjine imale svoje predstavnike?

Da, taj sporazum iz 2004. je jedna od većih diplomatskih brljotina u modernim regionalnim odnosima i rezultat, rekao bih u najmanju ruku, ogromnog amaterizma tadašnje srpske diplomacije. Objasnit ću zašto. Hrvatska i Srbija, kao što znamo, imaju različite izborne sustave. Hrvatska je podijeljena na izborne jedinice s više mandata, a još 1999. godine je uvedena 12. izborna jedinica, u kojoj se biraju predstavnici nacionalnih manjina, njih ukupno osam – od čega tri zastupnika iz redova srpske manjine. Srbija, s druge strane, ima jednu izbornu jedinicu u kojoj se biraju svi zastupnici na razini cijele zemlje, dok je strankama nacionalnih manjina omogućen lakši ulazak u državni, pokrajinski i lokalne parlamente kroz niz mjera pozitivne afirmacije – prvo kroz ukidanje izbornog cenzusa za ove liste 2004. godine, a zatim i kroz uvođenje množenja rezultata liste s koeficijentom 1.35, pred izbore 2020. godine. To je svakako poboljšalo predstavljanje manjina, tako da su recimo u prošlom sazivu skupštine manjinske partije imale 13 zastupnika. Međutim, takav sustav ne prepoznaje garantirana mjesta u parlamentu kakva postoje npr. u Hrvatskoj, Belgiji ili Sloveniji. Tko god je sa srpske strane pripremao spomenuti sporazum te 2004. godine, očigledno nije poznavao politički sustav vlastite zemlje niti se konzultirao s relevantnim institucijama. Eventualna primjena takvog rješenja za samo jednu manjinu imala bi šire implikacije, jer su Hrvati tek sedma etnička grupa po brojnosti u Srbiji, dok su Srbi u Hrvatskoj druga. Nevezano za taj sporazum, mislim da je aktualno rješenje s manjinskim cenzusom dobro i da daje dobre rezultate za manjinske partije. Manjinske liste mogu osvojiti mandat već s nešto više od 10 tisuća glasova na republičkim izborima, odnosno oko 5.500 glasova na izborima za Skupštinu Vojvodine. To ne bi trebalo predstavljati problem za hrvatsku zajednicu, uzevši u obzir njenu brojnost od oko 40 tisuća s nedavnog popisa. Međutim, jeste pitanje za političke stranke koje predstavljaju Hrvate: zašto ne uspijevaju mobilizirati glasove iz vlastite zajednice?

Na proljeće slijede lokalni izbori u 17 beogradskih općina, gradovima i općinama u Srbiji. Što stranke na vlasti a što stranke iz oporbe mogu očekivati na ovim izborima? Kako objašnjavate ovu podjelu lokalnih izbora, da je dio glasao prošle godine a dio lokalnih samouprava će tek birati svoje predstavnike?

Naočigled nema smisla da jednog datuma idete na republičke, pokrajinske i otprilike trećinu lokalnih izbora, a onda poslije pola godine na ostale dvije trećine lokalnih izbora. Vidimo kako se sada javljaju glasovi iz oporbe da je to urađeno zbog manipulacije biračkim spiskovima na lokalu, prebacivanja glasača između dva datuma glasanja i slično, a činjenica je da postupci vladajućih stranaka na prosinačkim izborima pojačavaju sumnje. Svakako će potencijalne manipulacije biti jedna od glavnih tema na proljeće. Što se samih izbora tiče, mislim da oporba, ukoliko odigra pametno, ima veliku šansu u najvećim gradovima: Novom Sadu, Nišu i bar dijelu od 17 beogradskih općina.

Što očekujete da će se događati u političkom životu Srbije u razdoblju koje slijedi?

Na žalost, mislim da nam je demokracija značajno erodirala na prosinačkim izborima i da naš, u teoriji često nazvan hibridni režim, potpuno prestaje održavati makar i fasadu demokratskog procesa. Logika SNS-a za tako nešto je jasna: oni žele, po svaku cijenu, ostati na vlasti. Shvatili su »dobitnu formulu« za tako nešto: brokeri moći u našoj regiji, prije svega tu referiram na Washington i u nešto manjoj mjeri Bruxelles, će podržavati SNS sve dok u njima imaju partnera za vlastite geopolitičke interese na Balkanu – one koji se tiču tzv. normalizacije odnosa s Prištinom, stabilnosti u BiH i laganog otklona od ruskog utjecaja. To smo vidjeli i kada je, samo nekoliko dana nakon izbora, Vlada Srbije priznala RKS tablice, nakon godina otpora. Oporba se zapadnim akterima u tom smislu još uvijek ne čini dovoljno pouzdanom: razjedinjeni su, nekompetentni i, ukoliko jednog dana smijene Vučića, to će morati učiniti uz pomoć stranaka desnice, s kojima Zapad za sada ne želi surađivati. Stoga je Vučić njihov prvi izbor za suradnju i zbog svega što im on isporučuje su voljni zažmuriti na stanje naše demokracije.

Intervju vodila: Jasminka Dulić / Foto: UNS