Širom Vojvodine

Širenje iskre među »Raspjevane zvjezdice«

Pri Hrvatskoj glazbenoj udruzi Festival bunjevački pisama od rujna prošle godine djeluje dječji zbor Raspjevane zvjezdice kojeg vodi odgojiteljica Marina Piuković. Čine ga učenici od 1. do 4. razreda osnovne škole, ima ih 16 i spreman je primiti još desetak malih talentiranih pjevača.

Prvi i naredni koraci

Marini Piuković, odgojiteljici u vrtiću Marija Petković – Sunčica u Subotici, još 2019. godine obratio se dopredsjednik HGU-a Festival bunjevački pisama Vojislav Temunović s idejom da se pri udruzi osnuje jedan zborić i da bi ga ona mogla voditi.

»Prihvatila sam ponudu, no pojavila se korona koja je zastuvila sve aktivnosti, pa tako i one oko osnivanja zbora, ali kada se sve vratilo u normalu i kada je dio Tamburaške kuće doveden u funkciju, dobili smo prostor i za održavanje proba. Uoči posljednje Smotre dječjih pjevača i zborova Vojo me je zamolio da probam okupiti cure da budu 'kraljice' i da vidimo kako će to uspjeti i možemo li krenuti sa zborom. Tako je sve počelo, s desetak učenika od 1. do 4. razreda osnovne škole koji su se željeli uključiti u zbor. Sljedeći naš nastup bio nam je u studenom prigodom godišnjeg koncerta HGU-a FBP, te za božićni program U susret Božiću u Hrvatskom domu – Matici. Sve je to još u povoju i javljaju se novi članovi. Imam već iskustva iz vrtića Šumice u radu s dječjim zborom, gdje sam ih imala oko 100 i gdje nije bilo glazbene selekcije kada je sluh u pitanju, a ovdje je to potrebno. Trenutno ih je 16-ero i budući da se kvalitetniji rad može ostvariti s manjom grupom, ne bih voljela da pređeno brojku od 20-25. Primamo učenike do 6. razreda osnovne škole koji, naravno, imaju sluha, a budući da mnogi od njih idu u Muzičku školu, u tom smislu su već provjereni«, kaže voditeljica zbora Marina Piuković.

Probe se održavaju jednom tjedno – srijedom od 19 sati, a što se tiče repertoara, do sada su ga prilagodili događajima na kojima su nastupili.

»Također, imamo pripremljene i univerzalne pjesme s kojima bi se svugdje moglo nastupiti. Tako sam se na početku odlučila za Odu radosti (himnu Europske unije), tu je od Mozarta Dan praznični, i nekako se držim tih klasika. Naravno da ćemo se iskušati i u nekim drugim stvarima, ali želim da dijete osjeti i što je Mozart i njegova muzika, potom Beethoven, da se glazbeno bogatimo, a pripremamo i prigodne pjesme za razne blagdane. Svaka naša proba započinje raznim vježbicama kojima ne samo da pripremimo glas za pjevanje, već vježbamo i izgovor glasova, brzinu, logičko razmišljanje. Uz sve to oni se jako dobro zabave i svaki put se trudim ponuditi im neku zanimljivu novinu«, navodi Piuković.

Pedagoško-glazbeni rad

Marina je u svijetu glazbe od svoje šeste godine, a ljubav prema njoj može zahvaliti svojoj dragoj teti.

»Od svoje šeste godine išla sam rado kod moje tete, časne Mirjam Pančić, koja me je usmjerila ka muzici. Svašta smo radile, od razvijanja muzičke memorije, učenja sviranja klavira, u crkvi sam pjevala, i tu iskru je ona 'zapalila'. U petom razredu sam upisala nižu Muzičku školu (flautu i solfeđo) i trebalo je sve to nadoknaditi jer se u nižu muzičku inače kreće od trećeg razreda pa sam tako išla i na privatne satove. Nakon niže, upisala sam srednju muzičku gdje sam išla na dva smjera – teoriju i instrument (flauta), završila sam za muzičkog suradnika i za izvođača flautista. Nakon završetka srednje, budući da su to bile ratne '90-e, nije bilo uvjeta da idem van Subotice, a i svakako sam jako željela upisati se ovdje u pedagošku za odgojiteljicu. Uvijek govorim sebi, da se ponovno rodim, napravila bih tu istu kombinaciju – da idem u srednju glazbenu, a potom na Višu pedagošku za odgojiteljicu. To je fenomenalan spoj, jer u vrtiću sviram i držim zbor i orkestar«, navodi Marina.

Iza nje je pedagoško-glazbeni rad dug gotovo tri desetljeća, a kao odgojiteljice započeo je 1996. u subotičkom vrtiću Šumice, gdje je radila do 2001. godine.

»Tamo sam vodila i zbor i dječji orkestar s udaraljkama. Tadašnja ravnateljica Vesna Vujačić, koja je svojedobno bila moja odgojiteljica, odmah je prepoznala da mi treba povjeriti taj zadatak i zahvalna sam joj za to i danas. Vrtić Marija Petković – Sunčica je otvoren 2001., a budući da sam bila na rodiljskom, tamo sam počela raditi u siječnju 2002. gdje sam odmah ponovno osnovala zbor. Kad god je trebao neki nastup, gdje god je trebalo negdje pjevati, mi smo kao vrtić bili prisutni. U ovom se vrtiću radi po tzv. Montessori programu pa sam tako tijekom godina sklopila Orffov instrumentarij (skup udaraljki koje se koriste kao potpora u orkestrima), dopunjujući vremenom ono što nedostaje – imamo ksilofone, metalofone, podržavaju nas mnogi u tome da nas obnove. Imamo udaraljke koje zveckaju i udaraljke od drveta koje imaju tuplji zvuk. Nekadašnji generalni konzul u Subotici Davor Vidiš i njegova supruga Merica su nam svojedobno donijeli udaraljke, praporke, kastanjete, koje još uvijek koristimo. Metalofoni se vremenom pohabaju, ali to nije skupo pa se ponovno obnovi, a kupili smo i dva ksilofona. Dijete sve to nauči svirati, iako ne čita note. Ovo su proste udaraljke, jer je i Carl Orff, po kojem je instrumentarij dobio ime, napravio pomoću njih mali orkestar«, pojašnjava ona.

Glazbena obitelj

Marinin suprug Ivan je član ansambla Hajo od njegova osnivanja, završio je Srednju muzičku školu, a glazbenu naobrazbu prenijeli su i na svoje četvero djece Mariju, Anu, Pavla i Roka.

»Svo četvero djece su nam paralelno s osnovnom išli, odnosno idu i u Muzičku školu. Jednom je naš sin Pavao dao intervju kada je rekao da kod nas u obitelji svi moraju ići u muzičku školu. Jednostavno, to je nešto što smatramo da je potrebno, bez obzira hoće li onu nastaviti glazbenu naobrazbu ili ne. Neki od njih nam zamjeraju, neki su nam za to zahvalni, ali mislim da je to jedna opća kultura, jedno širenje vidika, učenje radnih navika, jer ti na instrument i solfeđo ideš dva puta tjedno, učiš se kulturi nastupanja, oslobađaš se treme... No, taj ’muzički pelcer’ koji je meni moja teta usadila, prenio se na kći Anu, koja je na master studijama na Muzičkoj akademiji u Novom Sadu, razmišlja i o daljnjem usavršavanju, već je počela raditi u tamošnjoj privatnoj muzičkoj školi. Tako da vidim da je sve ovo vrijedilo i da se taj rad ogleda dalje«, ponosno ističe Marina odgovarajući na koncu na pitanje što joj u životu znači glazba:

»Puno mi znači. Sada, kada ulazim u drugu polovinu života, odlučila sam se za ovaj zborić jer smatram da nema još puno vremena da se hvatamo za neke novine. Ovo je nešto što je van mog radnog mjesta, tu imam daleko veću slobodu i razmišljala sam da ako sad ne probam, neću više nikad. Ono što mi je moja teta ostavila jeste da nekad sviram i u crkvi, pa je tu u jednom trenutku bila nedoumica između sviranja u crkvi i radu s djecom u zboru, ali mislim da mi ovo više leži i da sam tu svoja na svome. Svaki put kad dođem na probu oduševim se tom dječjom energijom i drago mi je što sam prihvatila ovaj zadatak«.

I. Petrekanić Sič