Gotovo magijski se služeći slaganjem riječi (sliči to zidarima suhozida!), Đipanova u pjesmama cjelovitost njihovu riše u velikim obrisima, čiju jasnoću upotpunjuju brojni detalji, no njezina tajnovitost i značenjska ne-do-kraja-otkritost bliješte zovom za uvlačenje u nastavak žive komunikacije radi (pro)dubljena značenjskih nanosa i poruka. Prosto, uvlače čitatelja u divane s njom. S pismom, naime.

A one su u Anite Đipanov Marijanović visoko i svestrano užlijebljene u, vidi se, raskošne svjetove šokaštva, bogate ne samo prirodne krajolike Monoštora, raspusnosti Dunava i njegovih mutnih rukavaca, divljinu hrastovih i drugih šuma i životinja, mistične plodnosti ravnice, etnografske nanose šokaštva, napose odijevanja – kroz nesvakidašnju otvorenu podatnost za doživljajno upijanje istoga i gotovo svepotentnu začuđenost i zapitanost lirskog subjekta. Sve pršti i vrca u Đipanove od svega toga, no bez ikakve lake ili lagane zavičajne nostalgijske navezanosti, već kroz tvrdu i stamenu ukorijenjenost u vrijednosti i sadržaje vlastitoga!

Doda li se tomu stari i izuzetni lijepi jezik pjesnikinje – staroštokavski izrijek hrvatskoga jezika kojim se služe šokački Hrvati u Monoštoru – dojam o teškoj svodivosti na druge, to jest nekakva začudna jedincatost Anitinog pjesništva postaje veoma snažna. I uistinu, njezinu poetiku, ukoliko je promatramo u kontekstu kako suvremenog tako i pjesništva mlađe generacije hrvatskih književnika iz Vojvodine, i po toj svojoj značajki čini je raritetnom. Riječju, lirika Anite Đipanov Marijanović predragocjena je i prevrijedna točka u suvremenom pjesništvu u književnosti Hrvata u Vojvodini, veoma važna postaja ne samo kada je riječ o dijalektalnoj inačici njezina postojanja niti kada je, pak, riječ o ženskim pismima u njoj. Tko ne vjeruje u ovaj sud, neka završi cijeli krug iščitavanja mjesne hrvatske književnosti, no do drugog zaključka neće zacijelo doći.

(iz pogovora Tomislava Žigmanova)