Širom Vojvodine

»Najčešće bijele i crvene od saten svile«

Svadbeni i predsvadbeni običaji bunjevačkih Hrvata iz okolice Subotice veoma su bogati. Većina od njih više se ne prakticiraju, ali sjećaju ih se još uvijek mnogi. Posebno živa sjećanja na predsvadbene običaje darivanja mlade u drugoj polovici prošloga stoljeća ima Manda Vukov iz Žednika, s obzirom na to da je gotovo 40 godina pravila kutije za zaruke u koje su se stavljali darovi.

Najviše 80-ih

Prema bunjevačkom običaju svekrva je prije vjenčanja bila u obvezi između ostaloga mladoj darovati svadbeno ruho i nakit (ogrlicu najčešće) što je donosila na zarukama. U korpu za mladu stavljao se materijal za vjenčanicu i za crvenu haljinu koju će mlada obući za okrećanje, rađene papuče također za okrećanje, cvijet, odnosno vijenac za kosu koji će nositi na vjenčanju, još neki materijal, donje rublje, maramice i nakit.

Kada je Manda počela praviti korpe, kaže kako je prestajao trend šivanja vjenčanica pa su često svekrve umjesto materijala u korpu stavljale novce za koje su mlade mogle kupiti ili iznajmiti vjenčanicu. Probe vjenčanica kod krojačica ili njihova kupovina odvijala se, prema običaju, u pratnji svekrve. Manda je prvu korpu napravila ‘80. godine kada se ženio brat njezine prijateljice. U početku je pravila za prijatelje i rodbinu da bi se kasnije krug proširio i na nepoznate te je primala narudžbe ne samo iz rodnog Bikova i Žednika već i iz Subotice i okolice. Prema njezinim riječima interesiranje za ove korpe je godinama unazad jenjavalo da bi potpuno nestalo upravo pojavom pandemije koronavirusa. Posljednju je, kaže, napravila 2020. za zaruke u Bajmaku. Manda kaže kako je potražnja za korpe najveća bila upravo ‘80-ih i ‘90-ih te da je godišnje u prosjeku pravila 10-ak komada. Iako ističe da je za jednu trebalo dosta vremena i iskustva, dodaje i kako nije to ništa strašno ako se uključi mašta. Kada je izgled korpe bio u pitanju, Manda kaže da nije bilo pravila, ali da su najčešće bile bijele ili crvene i od saten svile.

»U raznim bojama sam pravila korpe, a najčešće su naručivali bijele i crvene. To je u biti bio karton obložen saten svilom. Pravila sam ih i u raznim oblicima; najčešće u obliku leptira, klasične četvrtaste, u obliku šešira, okrugle, u obliku srca... Kutije sam ukrašavala cvjetovima od materijala, vrpcama... Nije to ništa teško ako se prepustite da vas vodi mašta«, kaže Manda.

Osim korpi za mlade, pravila je Manda i korpe za mladoženje. To su korpe, pojašnjava nam, koje je na zarukama punica poklanjala budućem zetu i bile su manje i najčešće plave boje. U njih se stavljalo, priča nam Manda, dvije košulje – bijela i crvena koje mladoženja nosi na vjenčanju (i okretanju), remen, novčanik i maramice.

Kupovina namještaja

Sjeća se Manda i kako su izgledale zaruke u drugoj polovici prošloga stoljeća. Kaže, danas takvih više nema.

»Najprije su išli roditelji s muške strane da se upoznaju s preteljima. Tom prigodom je svekrva darivala snahu zlatnim medaljonom i jabukom. Na zarukama je svekrva snahi nosila kutiju s darovima, a svekar rakiju. Darovi su se davali odmah po dolasku u mladinu kuću i tom prigodom su se pitali i mladini roditelji odobravaju li dogovoreno vjenčanje. Kada su roditelji pristali, ulazili su i mastalundžije i na kraju mladoženja s korpom cvijeća. Na zaruke je bila pozvana najuža rodbina i kumovi i stari svat. Uglavnom je bilo 50-60 ljudi, a slavilo se uz večeru i tamburaše«, kaže Manda i dodaje da su se zaruke pravile nekoliko mjeseci prije svadbe.

Od predsvadbenih običaja Manda se sjeća i nošenja namještaja tjedan dana prije svadbe u kuću gdje će budući par živjeti. Kaže ona da je vrsta i količina namještaja varirala u ovisnosti od financijske mogućnosti mladoženjinih roditelja, ali da se najčešće nosio namještaj za dnevnu sobu.

»Regal i kauč za dnevnu sobu su bili najčešći namještaj koji se poklanjao, ali nije bilo pravila. Nosio je tko je koliko mogao. Netko je nosio i trpezariju... Nakon što je namještaj donesen, puno se pažnje posvećivalo slaganju mladinog namještaja i miraza. Tjedan dana prije svatova mlada je donijela sve svoje ručnike, krpe, rublje, posteljinu i onda se to lijepo slagalo u nove ormare«, kaže Manda i dodaje kako su, da bi sve bilo složeno besprijekorno, postojale žene koje su išle po kućama i slagale.

Čak je i naša sugovornica bila angažirana nekoliko puta da složi miraz. Kaže, posljednji put je to radila krajem '80-ih.

»Nije se to obično slagalo. Stavljao se papir ili karton u ručnike, krpe ili posteljinu da bolje stoji. Neki su čak vezali i mašnice. Kad se svi ormari lijepo napune i slože ostavljeni su otvoreni da to može vidjeti svatko tko dođe u kuću. To je bilo jako lijepo, sve je bilo svečano.«

Ljubav za lijepo i uredno Manda kaže da je naslijedila od svoje mame koja je bila krojačica te je od nje naučila i šivati.

Između ostaloga, Manda ima puno godina staža i u šivanju ženskih bunjevačkih nošnji. Kaže kako je sašila 15-ak haljina za bandašice, kako za gradske tako i za seoske, najviše za Žednik, a nošnji od svile i sefira kaže kako je šila još više. Iako sada zbog obveza rjeđe prima narudžbe, prošle godine kaže da je šila crnu svilu za Prelo sićanja te jedan sefir koji je bio naručen iz Tavankuta.

J. D. B.