Širom Vojvodine

»Čuvajući starine, čuvam uspomene«

O umijeću pisanja poezije bake Anice Pinterović iz Gibarca već smo pisali u našem tjedniku. No, osim što piše pjesme u kojima nastoji sačuvati uspomene na svoje selo, crkvu, ljude i običaje, ova 87-godišnja baka čuva i odjeću i rukotvorine stare više od 100 godina. Svaka od sačuvanih stvari ima svoju priču i za nju osobno od velike je važnosti. Rado je prihvatila ispričati priču o njima i predstaviti ih našim čitateljima.

Oaza mira i sjećanja

Primila me je u svoju sobu koja je, kako kaže, njena oaza mira, u kojoj piše pjesme okružena sjećanjima. Ponosno otvara svoje ormare i iz njih brižljivo vadi maminu, tatinu, svekrvinu odjeću, ručno tkanu na pamuku i svili, te dijelove gibaračke narodne nošnje i rukotvorina izrađenih prije više od 100 godina.

»Ja sam ratno dijete. Rođena sam 1937. godine. U to vrijeme nismo imali mogućnosti kupovati odijela. Nasljeđivali smo ih. Bilo je djevojaka čije mame nisu imale puno stvari pa su posuđivale od tetaka, strina, susjeda. Imala sam sreću da je moja mama imala puno odjeće, a puno toga je sama šivala. Većinu sam uzimala od nje i nosila za svečane prilike, a kasnije kada ih više nisam nosila, zadržala sam ih«, kaže baka Anica i dodaje: »Vjenčano odijelo svoje majke poklonila sam prijateljici iz Novog Sada za etnografsku izložbu. Među stvarima koje čuvam su ručni radovi moje majke koje je sama izradila i poklonila mi ih kada sam se udavala. Drugi dio stvari koje ja čuvam naslijedila je od svojih roditelja. S velikom ljubavlju čuvam majčina i svekrvina odijela, skute, marame, kecelje, oplećke, oglavlja, kao i veliki broj ručno vezenih i šlinganih rukotvorina koje su brižno i s ljubavlju radile moja baka i mama«.

S koljena na koljeno

Među njima poseban dojam ostavljaju crni komplet odijela, bluza i suknja od ručno tkane svile te ručno rađena bluza s pregršt detalja njene svekrve.

»Nosila sam ih dugo, dok sam bila djevojka i kad sam se udavala. Crni svileni komplet nosila sam u doba godine kada smo u korizmi i došašću svi nosili crno. Rado sam nosila i šarenu ručno izrađenu bundu, a kupljena je mojoj mami. I danas je čuvam. Na svete mise i svatove nosili smo svečanu odjeću. Svaki praznik značio je različitu odjeću. Dok smo tijekom korizme i došašća nosili crno, za Cvjetnicu smo oblačili šarena odijela s cvjetićima. Na Veliku subotu i polnoćku nosili smo bijelo odijelo, a na uskrsnoj misi, svileno ruho«, prisjeća se naša sugovornica.

Najstariji odjevni predmet u njezinu ormaru je svekrvina vjenčana rekla i »krajevi« (oglavlja) za glavu. Stari su oko 100 godina.

»Ujutru kada bi ustale, žene su se češljale, plele kosu, stavljale bi okosnice a zatim maramu. Mlade žene bi na glavu stavljale ‘krajeve’, ručno rađene od svile s izvezenim detaljima. Sačuvala sam tri oglavlja, različitih boja koje sam također naslijedila od svoje majke.«

Trajna uspomena s poštovanjem

A osim odjevnih predmeta, s ponosom nam pokazuje rukotvorine: šlingane i izvezene stolnjake, izvezene ručnike za svatove, ručno tkane ponjave, izvezene jastučiće, »trpeznike«, vunene prekrivače za krevet.

»Sve te stvari mi puno znače. Gledajući ih, u mislima hodam kroz svoj život. Na sve radove svoje majke gledam s velikim divljenjem i poštovanjem. Baka je od malih nogu učila tkati. Često plačem gledajući ih i pomislim kako je sve to uspjela uraditi bez struje. Žene su joj dolazile i ona ih je učila. Imala je poseban dar za taj rad. Sretna sam što je moja mama bila tako darovita i sposobna i što mi je ostavila toliko stvari za uspomenu.«

Posebno su joj draga sjećanja na tradicijska događanja u selu.

»Moje selo sam uvijek voljela kao i sve svečanosti koje su se obilježavale u selu. Svako doba godine imalo je svoje čari i razloge za radost: Božić, poklade, Marindan, kirbaj, igranke, berbe grožđa i kukuruza. Živjeli smo za te dane. Nismo imali puno novaca, ali smo bili sretni. Družili smo se, redovito okupljali jedni kod drugih. Bilo je puno radosti i svako vrijeme je na svoj način bilo posebno i radosno.«

Također kaže, želja joj je sve sačuvane stvari pokloniti svojim snahama i unuci. Ako ih ne žele, ne bi voljela da se bace nego da se vrate u škrinju koju joj je majka dala kada se udavala.

»Vjerujem da će se naći netko tko će prepoznati njihovu vrijednost, jer ne bih voljela da budu bačene nakon moje smrti. Voljela bih da se one podijele i sačuvaju. Za mene sve te stvari imaju posebnu vrijednost. Sigurna sam da će to netko prepoznati i da će doći vrijeme kada će se starine više cijeniti«, kaže na kraju razgovora baka Anica.

S. D.