Tema

Broj žrtava u ratovima se potcjenjuje, a u NATO bombardiranju precjenjuje

Inicijativa mladih za ljudska prava provela je u kolovozu istraživanje na temu »Stavovi mladih u Srbiji o ratovima devedesetih« u suradnji s agencijom za istraživanje javnog mnijenja SmartPlus. Cilj istraživanja bilo je ispitivanje znanja mladih o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, njihovim akterima i počiniteljima ratnih zločina, kao i odnosu mladih prema Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), NATO bombardiranju, Kosovu i suočavanju s prošlošću. Autor istraživanja je psiholog dr. Rodoljub Jovanović. Istraživanje je provedeno na uzorku od 910 mladih u Srbiji uzrasta od 18 do 30 godina, a financirala ga je Europska unija.

Pristrano znanje mladih

Istraživanje je pokazalo da su mladi slabo upoznati s događajima iz devedesetih, da najviše informacija dobivaju od roditelja, nastavnika i s interneta, kao i da su zločini s kojima su najbolje upoznati oni gdje su žrtve bile srpske nacionalnosti. Znanje mladih o broju žrtava devedesetih također nije veliko, a istraživanje je pokazalo kako oni taj broj i potcjenjuju. S druge strane, precjenjuju broj žrtava bombardiranja »što je sukladno dominantnim narativom prisutnim u medijima, govorima predstavnika države i nastavnim materijalima za nastavu povijesti«, ističu autori istraživanja. Navode i kako je znanje mladih pristrano. »Oni posjeduju više znanja o događajima u kojima su žrtve bili Srbi dok malo znaju o onima gdje su žrtve pripadnici drugih etničkih grupa. Sukladno tomu, velika većina nikada nije čula za postojanje masovnih grobnica na teritoriju Srbije«, ističu autori.

Mladi svoje znanje o Haaškom tribunalu procjenjuju kao skromno, ali većina ih prema njemu ima negativan stav. Većina smatra kako je tribunal pristran i da je svrha suda da »svali krivicu za ratne zločine na Srbe« i da »ispuni zahtjeve međunarodne zajednice«. Ispitanici su među akterima rata 90-ih najviše čuli za Slobodana Miloševića i ostale osobe aktivne na srpskoj strani rata. Što se tiče stavova prema tim akterima, autori istraživanja navode kako se »stječe dojam da stav prema akterima ovisi isključivo od njihove etničke pripadnosti«. Tako su akteri koji su bili na srpskoj strani ocijenjeni pozitivnije, neovisno od presude Haaškog tribunala i uloge u ratu, u odnosu na ostale. Većina mladih ocjenjuju kako sva četiri optuženika/osuđenika za ratne zločine pred Haaškim tribunalom nisu odgovorni za zločine za koje su optuženi/osuđeni.

Većina mladih u Srbiji nije čula za najveći broj od 21 zločina počinjenih tijekom ratova devedesetih. Zločini nad Srbima se mnogo češće označavaju kao ratni zločini nego zločini nad drugim etničkim grupama. Kako autori istraživanja navode, ovakvi podaci pokazuju sličnost između stavova mladih i dominantnog narativa u Srbiji o zločinima počinjenim tijekom ratova devedesetih. »Dok se zločini nad Srbima stavljaju u središte tog narativa, zločini nad drugim skupinama se relativiziraju i opravdavaju (neminovnost rata) i potpuno poriču (sumnja da se događaj uopće dogodio)«, navode autori.

Dva događaja koja su mladi označili kao najznačajnije tijekom ratova devedesetih su operacija Oluja (18,68 %) i NATO bombardiranje (13,74 %), dok su ostali bitni događaji svi ispod 5 %. Najsnažnija negativna osjećanja mladi su iskazali ka MKSJ, koga 62 % promatra negativno, a gotovo 41 % svih ispitanika smatra da je glavna svrha suđenja pred MKSJ bila da se krivica za ratne zločine svali na Srbe.

Mladić – heroj za mlade

Većina ispitanika smatra da na pomirenju treba raditi, ali veliki broj sumnja u njegovu mogućnost. Pa tako, oko 30 % smatra da pomirenje između Srba i Hrvata nije moguće. Većina ispitanika smatra kako svi dijelovi društva trebaju zajedno raditi na pomirenju i kako državne institucije (Narodna skupština, Vlada i predsjednik) nedovoljno rade na pomirenju. Suočavanje s prošlošću važno je za polovicu ispitanika, a kao razlog najčešće je naveden odgovor »kako bismo konačno pokazali da Srbi nisu krivi za zločine koji im se pripisuju«.

Kada se radi o normalizaciji odnosa s Kosovom, većina mladih smatra kako država treba nastaviti raditi na povlačenju priznanja Kosova, a samo 6,7 % smatra kako Srbija treba priznati Kosovo kao neovisnu državu. Ipak, značajan broj mladih se slaže s tvrdnjom kako je »država faktički priznala Kosovo, samo se pravi da nije«.

Kada su u pitanju osuđeni ratni zločinci i njihovo političko i javno djelovanje većina se slaže da njihovo djelovanje nije dopustivo, ali s druge strane na pitanje treba li prekrečiti mural Ratka Mladiću, većina je rekla da ne, što je povezano i s rezultatom da je jedna trećina ispitanika rekla kako Mladić nije odgovoran za ratne zločine za koje je osuđen. Jedna četvrtina mladih smatra da je u ratovima 90-ih bilo heroja, a najviše njih smatra da je to bio Mladić.

Značajan postotak ispitanika na pitanja je odgovaralo s odgovorom »ne znam« ili nekom od neutralnih opcija. Kako autori istraživanja navode, to bi se moglo tumačiti kao veliko neznanje mladih, nezainteresiranost mladih za ove teme ili nemotiviranost da podijele svoje stavove. Ipak, neki autori smatraju kako kada se radi o temama vezanim za tranzicijsku pravdu i pomirenje ovi odgovori znače nešto drugo – predstavljaju specifičnu formu participacije u procesima tranzicijske pravde, i to na tri načina. Kako autori istraživanja navode, odgovori »ne znam« mogu predstavljati otpor sudionika istraživanja određenim procesima trancijske pravde; mogu predstavljati uzdržanost jer smatraju da izražavanje određenog stava može biti viđeno kao prijetnja po društveni mir ili konsenzus; ili odgovor »ne znam« predstavlja odraz osjećanja ispitanika da su procesi tranzicijske pravde konstruirani od strane i za potrebe uskog kruga ljudi i da se ispitanici, kao obični građani, ne osjećaju legitimni sudionici debata o ovim temama.

Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji osnovana je 2003. s idejom da stvara veze među mladima nakon ratova koji su pratili raspad bivše Jugoslavije.

J. D. B.