Kolumne

Ni »h« iza »k...«

Još tamo od 11. lipnja 1993., dakle više od 30 godina, odlukom većine vijećnika tadašnje Skupštine općine, hrvatski je u službenoj uporabi u Subotici. To je činjenica koja od tada stoji u svim službenim općinskim, a danas gradskim dokumentima. Ali, to je i činjenica koja se u istim tim dokumentima zaobilazi gdje je god i kada je god to moguće i kao takva više služi kao primjer »tolerancije«, odnosno »trpljenog stanja«, negoli kao fakat koji se dosljedno provodi u svakodnevnoj praksi, napose kada je riječ o institucijama. Dovoljno je samo pogledati mrežne stranice javnih (komunalnih) poduzeća, priopćenja raznih gradskih tajništava, ući na teritorij Grada iz pravca Kelebije, Bikova ili s Palića, prelistati gradske oglase u Subotičkim novinama..., pa se uvjeriti da hrvatski u Subotici i nakon tri desetljeća ima status čardaka ni na nebu ni na zemlji.

Skupa s Republikom i Pokrajinom, Grad Subotica jedan je od osnivača najstarijoj kazališnoj ustanovi u Srbiji. Budući da se sjedište njegovog »djelovanja« nalazi baš u Subotici i budući da mu je i Grad jedan od osnivača, na temelju uvodnih rečenica moglo bi se zaključiti kako je i hrvatski jedan od »službenih jezika« koji se, bar formalno, upotrebljava u službenoj komunikaciji u subotičkom Narodnom kazalištu. Pogledate li logo ove institucije, formalno-pravno prvi uvjet primjene hrvatskoga u ovoj kući je ispunjen, jer zajedno s Narodnim pozorištem i Népszínházom stoji i naziv Narodno kazalište. Pogledate li, međutim, malo iza fasade službenog naziva subotičkog Talijinog hrama uvjerit ćete se da je »Narodno kazalište« zapravo mimikrijski simbol iza čijih se kulisa u praksi ne nalazi ni »h« od hrvatskog, kako u njegovoj provedbi na sceni tako niti izvan nje kada je riječ o odnosima s javnošću.

Jedan od najuočljivijih primjera za to je – ako na stranu stavimo službeni logo – repertoar ove kuće. Uzmimo, primjerice, za ovaj mjesec. Prije no što saznate da će dvije drame ovoga mjeseca na matičnoj sceni odigrati 15 predstava (od toga osam na srpskom i sedam na mađarskom) te imati dva gostovanja (Drama na mađarskom u Adi i Čoki), na naslovnoj strani višeslojnog letka čeka vas informacija da se to odnosi na »децембар – december«, uz prigodnu čestitku malo niže: »Срећне празнике жели вам – Kellemes ünnepeket kívánunk«. Dakle, »ni h« od hrvatskog naziva mjeseca ili pak formulacije za izražavanje najljepših želja povodom nadolazećih blagdana i praznika. Usporedi li se ovaj primjer s uobičajenom životnom praksom ispada da više takta glede ovog pitanja imaju privatne tvrtke ili samostalne zanatlijske radnje u odnosu na institituciju kulture (!) koja hrvatski ima u svom službenom nazivu, jer se prvima i može »potkrasti greška« u nazivu mjeseci na svojim kalendarima ili rokovnicima koji se tiskaju krajem godine. Ali drugima, očito, ne. Imaš logo, i to je to.

Ostane li ovakva ili slična garnitura ljudi na vlasti – i to ponajmanje u gradu u kom se nalazi Narodno kazalište – nije potrebno imati ukrštene gene Nostradamusa i baba Vange pa predvidjeti kakva će biti sudbina inicijative Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata za ponovnim osnutkom Drame na hrvatskom u Subotici koja je ove godine ponovno aktivirana i ljetos predočena (i predana) nadležnim gradskim i pokrajinskim predstavnicima. Kako je od tada proteklo pol godine, izostanak odgovora, odnosno šutnja iz Novog Sada i Gradske kuće najbolji su dokaz koliko zanimanje pokrajinskih i lokalnih (dakle »nižih državnih«) instanci vlada za interes jednog dijela građana Vojvodine, odnosno Subotice da Narodno kazalište to postane i u praksi a ne samo na službenom pečatu ove kuće.

Čuđenje, i to najblaže kazano, ostaje tim veće kada se zna da je među glumcima, redateljima i općenito ljudima iz kazališta veliki broj onih sa »širim svjetonazorima«, onih koji su po prirodi svog posla – prije svega po komadima u kojima igraju i ulogama koje tumače – ne samo ogledalo društva i ljudskih karaktera nego i njegovi najbolji analitičari i kritičari.

A onda... možda tu i nije riječ toliko o njima (ili se to možebitno i najmanje odnosi na njih) koliko o administraciji, birokraciji i upravi iznad njih koje, naravno, uvijek postavlja politika kao neku vrstu amortizera slobode i kanalizacije misli, pa makar se radilo i o najobičnijem komadu papira s nazivom »репертоар – játékrend«. Sredstvo za uklanjanje takvih etičkih fleka odavno postoji i slično je osnovnoj ljudskoj higijeni: političare, kao i gaće, treba mijenjati što češće. Nedjelja je pravi dan za to.

Z. R.