Vladimir Jakšić iz Sonte jedini je kamenoklesar u tom selu, ali kako ni u nekoliko susjednih sela više nema majstora koji bi radili taj posao, narudžbi ima i iz Svilojeva, Prigrevice i Bogojeva. Po struci je Vladimir elektrotehničar, ali se izradom nadgrobnih spomenika bavi već 15 godina. Prvo je jednu sezonu radio kod starog sonćanskog kamenoklesara, a kada je on otišao u mirovinu Vladimir je prihvatio njegov prijedlog da nastavi posao i otvori svoj obrt. Za početak imao je ne samo pomoć svog bivšeg majstora već i roditelja koji su financijski pomogli da kupi strojeve potrebne za obradu.

Nagovor starog majstora

Do otvaranja vlastitog obrta Vladimir je radio razne poslove i da nije počeo svoj vlastiti možda bi i on kao i drugi Sonćani otišao iz sela.

»Majstor je vidio da mi posao kamenoklesara ide i krenuo me je nagovarati da poslije njegovog odlaska u mirovinu, a on je tada bio jedini kamenoklesar u selu, ja nastavim taj posao. Prihvatio sam«, priča Vladimir.

Za početak trebalo je opremiti radionicu najpotrebnijim strojevima. Tada se za izradu spomenika još koristio teraco, pa su bili potrebni kalupi za izlijevanje, brusilice za kamen i osnovni alat.

»Poklopilo se da je otac odlazio u mirovinu i da je dobio otpremninu, pa mi je financijski pomogao. Roditeljima je bilo malo čudno što sam odabrao taj posao. I ja sam sam se dvoumio, ali izbor je bio ili otvoriti svoj obrt ili otići. Prvo je radionica bila na jednom iznajmljenom placu, a nakon dvije godine preselili smo je u našu kuću. Na početku nisam imao svoj prijevoz, pa je i tu trebalo snalaženje. Onda malo-po malo, pa sam kupio kamiončić, strojeve i alate koji su još nedostajali«, priča o razvojnom putu svog obrta Vladimir.

Ključna je bila i potpora supruge Edite, koja je Vladimirovu ideju prije 15 godina podržala riječima: »Ajmo raditi, kako tebe, tako mene«. Potpora nije bila samo na riječima već i kada je potrebno Edita Vladimiru pomaže i u poslu.

Najveći strah na početku bio im je hoće li imati dovoljno posla, jer je obrt specifičan. Na našu šaljivu opasku da su u tom poslu klijenti uvijek sigurni, Vladimir odgovara da jeste tako, ali ljudi je u Sonti i okolnim mjestima sve manje.

»Prve dvije godine nisu bile lake, išlo se i u minus, ali nismo odustali. Bilo koji posao da smo počeli isto bi tako bilo na početku. Sada smo već poznati pa radimo i za susjedna sela«, kaže Vladimir.

Posao od koga se može živjeti

Posla u Vladimirovom obrtu najviše ima od proljeća do kasne jeseni, dok je tijekom zime mrtva sezona. »U Sonti se zna: do Svih svetih spomenici moraju biti gotovi. Zimi stižu narudžbine, u proljeće kreću radovi, a najviše se radi tijekom jeseni. I da ima onih koji bi spomenik željeli dobiti u zimu ne bi se mogao raditi, jer se obrada kamena radi strojevima koji špricaju vodu zbog prašine koja nastaje pri obradi kamena«, pojašnjava Vladimir.

Teraco od koga su se spomenici radili do prije 10-15 godina izbačen je iz uporabe, jer mu je rok trajanja bio ograničen, pa se sada kao materijal koristi prirodni kamen. Stiže iz uvoza, prvo u Aranđelovac, gdje su glavni uvoznici, a Vladimir kamen kupuje od trgovaca u Apatinu. Kamen je u pločama od četiri četvorna metra, različitih debljina.

»Najviše se traže oni najjeftiniji spomenici, a to su oni s malom pločom, što bi mi rekli ‘jastuk’. Dolje je ploča i onda mala ploča ukoso postavljena. Cijena ovisi ne samo od izgleda spomenika već i od materijala koji se koristi. Jedan spomenik mogu raditi za tjedan i pol-dva tjedna. Usporedo radim više spomenika. Sada često klijenti dolaze s fotografijama skinutim s interneta i traže baš takav spomenik. Sve se može uraditi«, kaže Vladimir.

Pojašnjava da se oblici prvo crtaju na kamenu koji se onda režu na stroju. Uglavnom radi sam, a kada ima više posla angažira i dodatnu pomoć. Kaže, želje se, bez obzira što u selima u kojima radi žive različiti narodi, ne razlikuju. Jedino što se kod Mađara u Bogojevu natpisi stavljaju na zadnju stranu.

Posao jeste fizički težak, ali s distance od 15 godina Vladimir kaže da nije pogriješio.

»Ostali smo u svom selu, nismo morali u Njemačku, može se živjeti od ovog posla. Radim kod kuće i tako gledano zadovoljni smo«, kaže jedini sonćanski kamenoklesar.

U reklamu ne ulaže, a kaže i ne treba mu jer je najbolja preporuka zadovoljna mušterija. Cijene spomenika su od 700 eura, pa naviše ovisno od vrste materijala i izgleda spomenika.

»Najjeftiniji je materijal koji stiže iz Italije, ali dolazi i iz Indije, Kine, Afrike. Nekada su crni spomenici bili u modi, ali teški su za održavanje, pa se sada traže sivi. Granit koji kupujemo u osnovi je sive boje, ali ovisno od vrste njegovim brušenjem se dobivaju različite boje«, kaže sugovornik.

U svom obrtu Vladimir godišnje napravi oko 50 spomenika. Planova za veće proširenje nema, jer supruga Edita i on imaju jednu kći, pa posao nema tko naslijediti.

Z. V.