Širom Vojvodine

Od tvrđave do crkve i samostana

U kapeli Crne Gospe u franjevačkom samostanu u Subotici 9. prosinca obilježeno je 300 godina od kada je odlučeno da se subotička vojna tvrđava preda franjevcima i preuredi u crkvu i samostan, o čemu je 6. prosinca 1723. godine Dvorsko ratno vijeće u Beču izdalo potvrdu.

Inicijator obilježavanja godišnjice i predavač na znanstvenom skupu bio je mr. sc. Bela Tonković. On je u predavanju uz mnoštvo podataka i opisa povijesnih okolnosti pojasnio što je prethodilo ovom činu.

»Nakon oslobođenja od Turaka 1686. godine naši preci iz Slavonije i Dalmacije, nazivani Dalmatima, su pod zaštitom vojske prešli Dunav i naselili se u Baji, Subotici i Somboru, a ne u Segedinu kako je bilo predviđeno. U Bajski trokut dolaze, jer su izbornom knezu Maksimilijanu II. Emanuelu obećali da će za njegov vojni pohod u IV. velikom bečkom ratu dati vojnike, a za uzvrat im je obećan status slobodnih ljudi i sloboda naseljavanja. Najveći dio stiže 1687. u Suboticu gdje nalaze svoje sunarodnjake u najvećim mjestima Dalmatina, Ludašu i Verušiću. U kronici subotičkog samostana stoji da su naselili naselja Ludaš, Bajmak, Žednik, Verušić, Kireš, Miljkut, Boršod, Kunbaju, Almaš i druga. U ovom ratom opustošenom području život je bio težak. Turci su stalno nasrtali preko Tise, ali i Kuruci – vojska Erdeljske kneževine, te su naši preci živjeli nesigurno i sakrivali se. Godine 1702. je postalo toliko neizdrživo da su morali otići, najveći dio u Petrovaradin pod zaštitu Carske vojske, a vratili su se 1712. godine, poslije potpisivanja mira u Satmaru, te tada počinje pravo naseljavanje i razvitak Subotice«, naveo je među ostalim Tonković.

Franjevci dušobrižnici

Povijest dušobrižništva franjevaca iz segedinskog franjevačkog samostana koji je preživio sve vrijeme turske okupacije te je tamo bilo i braće koji su govorili »dalmatinskim«, tj. hrvatskim jezikom, datira od 1637. godine. Tada je za dušobrižnika imenovan o. Franjo Banjolučki, a segedinski franjevci vode i matice krštenih od 1. listopada 1687. kada je prvi upis u maticu. Matice su sačuvane do danas, ali do 1717. podaci su se vodili u Segedinu, a od 1717., kada je ustanovljena rezidencija i franjevci stalno nastanjeni u Subotici, vode se u subotičkom samostanu. Po maticama krštenih se vidi da se iz godine u godinu povećavao broj stanovnika i broj krštenih. Zbog povećanih potreba godine 1695. vojna vlast je predala franjevcima bivšu tursku konjušnicu za bogoslužje i dvije prostorije za stan franjevcima. Prvi svećenik u Subotici je bio o. Jeronim Guganović, a kako se povećavao broj krštenih više nije bio dostatan samo jedan svećenik, već 1717. u Suboticu dolazi i o. Gregorius Szagel. Širenjem katoličkog stanovništva uvidjelo se da je potreban veći prostor za bogoslužje, a on se mogao dobiti jedino na uštrb postojećeg prostora u Kaštelu. Kako je na katu stanovala obitelj kapetana Jakova Sučića, rješenje se tražilo u njegovom iseljavanju, kao i onih časnika koji su nakon povratka iz Petrovaradina oko kaštela sagradili kućerke.

Strpljivost u rješavanju potreba

»Da bi se taj problem riješio, kako piše ljetopisac subotičkog samostana Danijel Zavodski, franjevci su poslali pismo u Beč s molbom da se dopusti gornji dio kaštela u kojemu živi kapetan Jakov Sučić, prepustiti za proširenje crkve i stan franjevcima. O tome je obaviješten i provincijalni ministar Josip Bede koji šalje molbu zapovjedniku tvrđave Segedin grofu Despilliersu, te Dvorsko ratno vijeće 18. svibnja 1718. izdaje vojnoj upravi naredbu za iseljavanje kapetana, koji se tomu protivio. No, general Franjo Despilliers, segedinski zapovjednik, je od Karla VI. isposlovao da se utvrda pretvori i preuredi u crkvu manje braće strožeg obdržavanja pravila provincije Presvetog spasitelja. Tako je u Dvorskom ratnom vijeću u Beču 6. prosinca 1723. godine odlučeno da se kompletno sve preda franjevcima u subotičkoj rezidenciji, o čemu je primljena i pečatom ovjerena potvrda. Kapetan se iselio 1724., ali je strpljivošću i blagošću franjevaca taj proces riješen bez spora, na prihvatljiv način za obje strane. Do stvarne primopredaje cijele utvrde i zemljišta došlo je tek 15. rujna 1729. nakon što su kućerci časnika oko samostana otkupljeni, a obnova i dogradnja crkve počinje godine 1730.«, završio je predavanje Tonković. On je napomenuo i da je o ovoj temi sačuvano jako puno dokumenta, ali je malo toga istraženo.

N. Skenderović