Širom Vojvodine

Predmeti i njihove priče

Budući da smo u prošlom broju tjednika započeli razgovor o kolekciji obitelji Tikvicki, u današnjem broju nastavljamo, ali s osvrtom na priče koje su također dio ove postavke. Priče naravno ne možete vidjeti, ali ih možete doživjeti, s dubinom osjećanja koja potječu izravno iz srca obitelji Tikvicki.

Dragocjeno obiteljsko naslijeđe

U nastavku razgovora s Gabrijelom Tikvicki doznajemo kako je većina predmeta povezana s određenim pričama. Otkriva nam mnogo interesantnih stvari, stare osobne iskaznice od majke i dide iz 1922. godine, pozivnice za svadbe iz 1921. godine, kao i mnoge druge.

»Imamo original bocu i tri čašice s kojom je moj dida Stipan Jaramazović isprosio majku Justiku. Običaj je bio da se odnese rakija, pa ako rakija ostane, cura pristaje, a ako se vrati, onda ništa od prosidbe. Ta boca je iz 1921. godine, a to znamo jer imamo pozivnicu za svatove Stipana Jaramazović i Justike Prćić iz te godine. Interesantno je to što većinom ljudi misle kako su pozivnice za svadbu tekovina modernog doba, ali kao što vidimo nisu. Isto tako postoje pozivnice i za njegove sestre koje su se udale 1931. i 1932. godine. Ovu prostoriju smo napravili tako da smo na jednu stranu stavili slike moje obitelji Jaramazovića, od Šokčića nemamo jer slikanje je u to vrijeme bio privilegij malo imućnijih. Imam slike dide, njegovih sestara, imamo čak i sliku iz 1891. godine kada se pramajka Đula udavala. S druge strane su slike koje pripadaju Grginoj familiji, to su Kujundžićevi Jordanovi i njihova obitelj. Postoji slika koja mi je posebno draga i uvijek pričam priču o njoj, to je slika s mamine strane od Šokčićevih. Moja pramajka Matija Šokčić, koja je imala pet sinova i tri kćerke. Moj dida je bio najmlađi, a kada je bio beba sestra ga je izvrnula iz kolijevke te je ozlijedio svoju ruku u laktu i nije se mogla savijati. Zbog toga, on nije bio pozvan u Prvi svjetski rat, a ostala četiri sina su pozvana. Trojica su ostala u ratu. Ima slika na kojoj dida-stric Lozija, koji se vratio iz Galicije, stoji pored groba gdje je sahranio brata. Slikan je pored križa gdje se vidi kako mu je brat postao samo jedan broj. Tri godine je putovao kući iz Galicije i donio je tu sliku sa sobom. Nakon par godina je umro zbog promrzlina koje je dobio u ratu. Donio je tako jednu poruku o besmislu rata. Zahvaljujući toj maloj kolijevci moj dida je preživio rat, a na kraju krajeva i mi postojimo upravo zbog te kolijevke. Ona je sačuvana i nalazi se ovdje kod nas u čistoj sobi. Svaka stvar ovdje ima neku poruku, priču, povijest koju nosi sa sobom. Naš cilj i poruka skupljanja svega ovoga je pokazati kako smo ovdje duboko ukorijenjeni, kako nismo list kojeg je vjetar slučajno donio na ovu stranu; tu su naši preci, mi smo ovdje stoljećima. Upravo smo tako i našu djecu odgojili: tradicionalno, da znaju tko su i što su, da čuvaju ovo dragoceno obiteljsko naslijeđe, jer samo tako možemo opstati ovdje. Svi ti naši preci su preživjeli teška vremena i opstajali su ovdje. Kada to osvijestimo, nama onda nije ni toliko teško da ne možemo ostati ovdje i sve ovo sačuvati za generacije koje tek dolaze. Stvari koje smo skupili ovdje imaju vrijednost isključivo na ovim prostorima. Kada bismo ih odnijeli negdje drugdje, one ne bi imale smisla ni značaja«, rekla je Gabrijela Tikvicki.

Vezanost za zemlju, Boga i tradiciju

Kako nam Gabrijela priča, njihove obitelji su zemljoradničke, bile su vezane za zemlju, a ta vezanost učvršćuje u čovjeku osjećaj kako sudbina ovisi od toga što će Bog dati, razvija se pouzdanje u Boga i time se stavlja obitelj na prvo mjesto.

»Svi smo mi stvorili karijere, akademski smo obrazovani, ali taj duh koji ovdje vidimo prenijet je na nas srcem naših predaka. Škola života se može naučiti samo u obitelji, ne na ulici, ne na internetu. Veličina tih starica, naših majka, mama i teta se krije u psihologiji života, jer zapravo Biblija je najveća psihološka knjiga koja propagira vrijednosti iz kojih sve ostale knjige crpe svoje mudrosti. One su to živjele, čitale, srcem su davale te mudrosti svojim potomcima. Nekada se odgoj prenosio srcem, jer su sve informacije bile tada zapisane u njemu. Prenosili su poruku koja je imala duboku vrijednost, jer su upravo na tim vrijednostima građene obitelji, tako se prenosilo zajedništvo. Ovdje vidimo kako su mnoge stvari postojale prije nas, a postojat će i poslije nas. Moramo buduće generacije odgojiti u tom duhu kako bi znale sačuvati ono što imamo. Imamo dosta molitvenika koje smo skupili iz naših obitelji, nekoliko detalja je mnogo interesantno, stranice zakinute, pohabane, svete sličice su stavljane kod nekih molitava, znači ti molitvenici su bili intenzivno korišteni. Sve to govori o načinu života naših predaka, njihovom visokom pouzdanju u Božju pomoć; oni su živjeli za te molitve, danas molitvenici završe u vitrinama. Kako sam spominjala, cilj našeg tradicionalnog odgoja djece bio je povezivanje njih sa svojim korijenima. Moja kćerka Marina, koja je sada u Njemačkoj, napisala je 2006. godine pjesmu za bikovačku crkvu kada je bila obljetnica posvete naše crkve. Ona je tu pjesmu i otpjevala u crkvi, a u njoj opisuje svoju duboku povezanost s Bikovom, crkvom, ovom bikovačkom grudom na kojoj je odrasla«, naglašava nam Gabrijela.

»Imamo ovdje još jedan detalj: moja mama je bila umjetnička duša, to sam od nje naslijedila. Kada je bila mlada, dosta je radila vezova, sve dok se nije udala. Nakon toga došla su djeca pa se nije stigla baviti više time. Davala je sebe obitelji, jer su to vrijednosti koje se prenose generacijama. Dakle, imamo ovdje jednu češljaricu koju je moja mama napravila kada je bila samo osam godina. Čuvamo je u čistoj sobi moje mame. Iako se moj tata praktično udao, njen otac joj je ipak kupio čistu sobu pošto je takav bio običaj. Ta češljarica je jedan pokazatelj kako je nekadašnje obrazovanje pripremalo djecu za život. Ona je završila četiri razreda osnovne škole, a danas je nezamislivo da dijete od osam godina tako nešto napravi, ta češljarica je izvezena i savršeno obrađena«, sa žarom nam priča Gabrijela Tikvicki.

Za kraj, Gabrijela nam je otkrila kako ne žele pretvoriti svoju kolekciju u nešto komercijalno, jer, kako je rekla, svaki dan kada zaključa salaš zna da će je ujutru sačekati sve na svome mjestu, bez oštećenja. »Naša kolekcija je nekomercijalnog karaktera, ona služi za naše prijatelje, obitelj, djecu iz vrtića koja su dolazila i iz razreda naše unučadi, nije otvoreno za javnost. Ne planiramo ovo nikada pretvoriti u komercijalni muzej, jer tada to poprima neku drugu dimenziju. Zadovoljni smo što su sve ove stvari sačuvane od zaborava. Time se pokazuje koliko cijenimo svoje korijene, jer ne počinje život od nas nego je predodređen u našim precima. Jesu sada neka druga vremena, ali evo sada već i naša unučad znaju priču o svim ovim stvarima, tako ćemo osigurati opstanak svega«, zaključuje Gabrijela.

Ivan Ušumović