Tema

Neotkriveno blago vojvođanskih Hrvata

»Drago mi je što sam vidjela da je ovdje veoma dobro izgrađena mreža u lokalnoj zajednici za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa i da o tomu postoji visok stupanj razumijevanja i znanja. Stoga bih rekla da ova lokalna zajednica može biti dobar primjer i drugima kako se unutar zajednice educira«, uvodne su riječi koordinatorice Centra za nematerijalno kulturno naslijeđe Srbije Danijele Filipović na seminaru »Nominacija nematerijalne kulturne baštine – iskustva i izazovi u Hrvatskoj i Srbiji« kojega je 25. studenoga u Hrvatskom domu – Matici u Subotici organizirao Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH).

Iako nije spominjala na što konkretno misli, njezina ocjena da ovdašnja hrvatska zajednica može poslužiti kao primjer drugima moguće je proistekla i na temelju kataloga Živa baština u kom se nalazi 22 elementa nematerijalne kulturne baštine bunjevačkih, šokačkih i srijemskih Hrvata ili pak na temelju preko 20 pozvanih sudionika seminara iz različitih područja kulture, a koja su općenito predmet zaštite nematerijalne kulturne baštine.

Praksa u Srbiji

Sve ostalo, bar kada je o praksi u Srbiji riječ, nakon toga išlo je silaznom putanjom.

Tako je Danijela Filipović rekla kako sustav očuvanja nematerijalne kulturne baštine u Srbiji započinje 2010. usvajanjem UNESCO-ve Konvencije da bi dvije godine kasnije bio ustanovljen i Centar za nematerijalno kulturno naslijeđe. Međutim, tek 2021. godine usvojeni su Zakon o kulturnom naslijeđu i Zakon o muzejskoj djelatnosti koji omogućuju integraciju nematerijalne kulturne baštine.

»Jedna od prvih zadaća Centra je vođenje Nacionalnog registra u koji je do sada upisano 57 elemenata, a nadam se da ćemo za nekoliko dana ili tjedana imati novih pet upisa. Osim toga, zadaća Centra je i koordinacija aktivnosti s lokalnim zajednicama na očuvanju nematerijalnog kulturnog naslijeđa, kao i izrada nominacija za UNESCO-ve reprezentativne liste«, rekla je Filipović.

Kada je riječ o 57 elemenata iz Registra, koje je Bošković spomenula, tek se tri-četiri njih odnosi na aktivnosti ili običaje nacionalnih manjina (Slovaka, Roma i Rusina), dok su pojedine – poput Dužijance bunjevačkih Hrvata – »na čekanju« zbog »neusklađenosti elementa i naziva«.

»Naš sustav je uspostavljen tako da upisuje element koji se primjenjuje u praksi. Ne možemo upisati jedan element s dva naziva nego se mora napraviti ujednačavanje. To za sada nije usuglašeno od dvije zajednice i upis je zbog toga stao, ali to ne znači da je završen«, pojasnila je Filipović višegodišnje nesuglasice bunjevačkih Hrvata s Bunjevcima nehrvatima oko upisa Dužijance u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog naslijeđa.

»Ne može nešto što traje dvadeset godina i što je blijeda slika originala biti jednako tretirano u odnosu na ono što traje preko sto godina! Nije Dužijanca jedino takvo pitanje, bit će i drugih«, uzvratio je na to ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Tomislav Žigmanov, koji je i sam bio prisutan na seminaru.

On je istaknuo kako je isključenost Hrvata iz procesa donošenja odluka dugogodišnja praksa u ovoj državi, a činjenica da su Hrvati dugo u Srbiji bili najnegativnije percipirana nacionalna zajednica ostavila je brojne negativne posljedice, poput, primjerice, svjesnog ignoriranja njihovog stoljetnog prisustva u Franjevačkom samostanu u Baču zamjenjivanjem subetničkim ili regionalnim nazivljem (Šokac, Moslavina).

U sličnom kontekstu može se tumačiti i činjenica koju je istaknula ravnateljica ZKVH-a Katarina Čeliković da je prisustvo Danijele Filipović i regionalne koordinatorice za nematerijalno kulturno naslijeđe za Vojvodinu Tatjane Bugarski prvi susret ovakvoga tipa između predstavnika hrvatske zajednice i državnih tijela nadležnih za ova pitanja.

»Dva su osnovna cilja pred nama: izgradnja partnerstva s institucijama u Srbiji i nastavak suradnje s institucijama u Hrvatskoj. Stalo nam je do toga da Srbiji pokažemo što imamo i stalo nam je do toga da budemo tretirani kako zaslužujemo (...) Mi smo na to spremni, a vas pitam možemo li računati na vašu pomoć da već početkom sljedeće godine nominiramo bar jedan element? Ako se već slamarstvo ili Dužijanca nazivaju bunjevačkima, onda vas molimo da dopišete i Hrvati Bunjevci«, rekla je Čeliković.

Bez obzira na to što prijavu elementa za upis u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog naslijeđa može podnijeti svaka zajednica, organizacija ili grupa osoba Tatjana Bugarski je, odgovarajući na upit administrativno-poslovnog tajnika u ZKVH-u Josipa Bakoa, istaknula kako je zanimanje za to slabo. Ona je, govoreći na temu »Evidentiranje i identificiranje elemenata kulturnog naslijeđa«, najveći dio vremena posvetila praktičnim pitanjima u vezi s popunjavanjem obrasca za prijavu određenog elementa iz te sfere.

I primjer Hrvatske

Gosti iz Hrvatske, koji su govorili prije predstavnika iz Beograda i Novog Sada, posvjedočili su i u ovom području razlike između dvije države.

Kako je rekla voditeljica Službe za pokretnu, etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu pri hrvatskom Ministarstvu kulture i medija Tatjana Horvatić Hrvatska je još 1999. u Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara uvrstila nematerijalna kulturna dobra kao posebnu vrstu baštine, što je omogućilo provedbu UNESCO-ve Konvencije o nematerijalnoh kulturnoj baštini, donesenoj 2003., a u Hrvatskoj usvojenoj 2006. Od tada do danas, kako je navela, u Registar nematerijalne kulturne baštine upisano je 215 dobara, koji su podijeljeni u pet vrsta: izvedbene umjetnosti; običaji, obredi i svečanosti; znanja i vještine; tradicijski obrti i usmena predaja, izričaji i govori. Ona je navela da Hrvatska ima 19 (županijskih) konzervatorskih odjela i gradski Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu, koji imaju pravo donijeti privremeno rješenje o upisu u Registar nematerijalne kulturne baštine.

»Predlagatelj upisa može biti svatko: pravne i fizičke osobe, pojedinci, škole, nevladine udruge, gradski ili zavičajni muzeji, a često nam se dogodi da su predlagatelji čak i turističke zajednice. Pri tomu predlagatelj ne mora nužno biti i nositelj upisa«, rekla je Horvatić, dodajući kako se nakon toga nerijetko angažiraju i vanjski stručnjaci za određena područja koji rade ili djeluju izvan odjela Ministarstva kulture, što ponekad kao posljedicu ima da se proces upisa »zna odužiti«.

Navodeći vlastita iskustva znanstveni savjetnik u trajnom zvanju s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu Tvrtko Zebec istaknuo je kako lokalne zajednice imaju najvažniju ulogu u procesu upisa u nematerijalnu kulturnu baštinu:

»Tradiciju činimo i predodžbe o njoj oblikujemo mi sami. Dakle, sve što biramo i kako biramo simbole u procesima identifikacije trebalo bi biti moguće registrirati kao neku baštinu, jer vrijeme više nije nametnuto kao mjerilo tradicije«, rekao je Zebec, navodeći i današnje nedoumice i nesuglasice oko toga treba li proći bar dva-tri naraštaja pa da se jedan običaj ili aktivnost »potvrdi u praksi« kako bi steklo »pravo na upis«, odnosno mogu li i neke suvremene forme, poput world musica ili hip-hopa također biti registrirani kao nematerijalna kulturna dobra?

Zlatko Romić

Podijeli

Tweet