Skup obiteljskih uspomena

01.12.2023

Skup obiteljskih uspomena

U našoj rubrici Sačuvano od zaborava obrađivali smo mnogo tema i priča, ali rijetko tko se može pohvaliti obiteljskim muzejom, kako to govore oni koji imaju priliku vidjeti kolekciju obitelji Tikvicki. Razgovarali smo s Gabrijelom Tikvicki, osobom koja je od sakupljenih predmeta napravila pravi obiteljski muzej. Budući da ovakvu priču ne možemo sklopiti u jednu kratku priču, u današnjem broju donosimo prvi dio našeg razgovora.

Novi život salašu na Bikovu

Priču s Gabrijelom Tikvicki počinjemo podrijetlom njihovih obitelji sa svih strana i kako su došli na ideju napraviti tako bogatu obiteljsku postavku.

»Potječem po ocu od obitelji Jaramazović i Prćić, a po majci od obitelji Šokčić i Babičković. Moj suprug Grgo je po ocu od Tikvicki i Vojnić Zelić, a po majci Kujundžić i Vojnić Tunić. Kuća u gradu u kojoj sada živimo je od Vojnić Tunića. Grgin otac je preminuo još 1995., a njegova majka je 2000. godine razdijelila imanje. Nama je tada pripala čast da se brinemo o ovom salašu na Bikovu, tj. mi ga zovemo salaš iako je to zapravo mjesto gdje su oni došli živjeti 1979. godine. Nakon toga, 2001. godine smo krenuli s adaptacijom salaša, te smo tada još postavili neki koncept kako će sve izgledati i kako zapravo izgleda danas. Objekt gdje se sada nalazimo je nekada služio kao svinjak. Grgin otac je imao 25 krmača, te kada su 1992. godine otišli za grad, svi objekti su ostali prazni. Mi smo prilikom adaptacije promijenili namjenu ovog prostora, jer je bilo izvjesno kako se svinjarstvom nećemo baviti. Budući da Grgo i ja potječemo s Bikova iz zemljoradničkih obitelji, naša djeca su rado dolazila ovdje kod majke na salaš, vezani smo za njega, za ovo mjesto i za bikovačku zemlju. Prilikom adaptacije shvatili smo da imamo puno stvari koje su stajale po nekim kutovima i tavanima. Budući da smo imali prostor, odlučili smo sve stvari skupiti na jedno mjesto. Kako smo to odlučili, tako smo stalno pronalazili nove sitnice po našim kućama koje bismo mogli staviti ovdje. Došli smo do toga da 90 % stvari koje vidite ovdje potječe iz svih naših obitelji. Nekako spontano, ljudi kojima smo pokazivali svu starinu koju smo skupili, dali su ime ovom našem prostoru muzej. Imamo ovdje staru kujnu, čistu sobu moje mame, veliku i malu prostoriju sa sitnicama koje smo sačuvali. Imamo i nekih drugih većih stvari, ali one su smještene u neke druge objekte«, govori nam Gabrijela Tikvicki.

Za njihovu obitelj ta kolekcija predstavlja mnogo više od muzeja, kako kaže Gabrijela, nije toliko skup raznih stvari, koliko je skup obiteljskih uspomena i poruka. Svaka stvar imala je svoju uporabu, a Gabrijela se sjeća za čega su se koristile i kako.

»Recimo ti lampaši što su na zidu, mi smo ih redovito upotrebljavali jer smo dobili struju tek kada sam bila peti razred osnovne škole. U ćupovima je moja mama držala pekmez, dakle svaka sitnica koja se tu nalazi je imala svoju svrhu, svoju priču. Sjećam se još gdje je svakoj od njih bilo mjesto na starom salašu, čemu je služila, gdje su obiteljske slike visile. Kada smo krenuli u adaptaciju 2001. godine, imali smo još i neku dodatnu motivaciju da iza nas ostavimo nešto pozitivno. Naša djeca su tada bili tinejdžeri od 17 i 14 godina, a dobili smo i Marina koji je tada bio samo godinu dana starosti. Osjećali smo se kao mladi roditelji, imali smo još mnogo toga za dati, praktično smo se pomladili. Mnogo stvari ovdje potječe od moje tete Mande, tatite sestre. Oni su inače s Đurđina, on se ‘ud’o’ na Bikovo, jer je moj dida imao tri sina, a moja mama je imala samo sestru. Dida Antun Šokčić nije imao sinove koji će nastaviti imanje, a tamo na Đurđinu je bilo starijih od mog tate koji će nastaviti. Tako se on i odlučio doseliti na Bikovo, te je nastavio voditi Šokčićevo imanje. Teta Manda se nije udavala. Ostala je s didom i majkom, njih je dodvorila i praktično sve te obiteljske stvari je ona čuvala i vodila brigu o njima. Tako je stvar po stvar predavala meni, te smo ih mi s velikom pažnjom smjestili kod nas«, priča nam Gabrijela Tikvicki.