Intervju

35 godina vjerni tradicionalnoj tamburaškoj glazbi

Za »zlatno doba« Subotice vezuje se mnogo sinonima – grad secesije, grad multikulturalnosti, grad sporta, grad glazbe/glazbenih festivala… Po pitanju glazbe, svakako se ističe tamburaška po kojoj je ovaj grad unatrag više desetljeća poznat ne samo u Vojvodini i regiji već i u cijelom svijetu. Kada je riječ o subotičkim tamburašima, gotovo da nema poznavatelja/ljubitelja tamburaške glazbe kojem nije poznato jedno od ili sva imena: Pere Tumbas Hajo, Lazar Malagurski, Stipan Prćić Baća, Stipan Jaramazović, a koji su ostavili i koji će tek ostaviti trag u glazbenom nasljeđu bunjevačkih Hrvata sa sjevera Bačke. Takav će trag zasigurno ostaviti danas najstariji ansambl na ovim prostorima koji njeguje izvornu tamburašku glazbu, jedan od rijetkih orkestara koji se tamburaškom glazbom bavi profesionalno, a koji nosi naziv po nadimku spomenutog subotičkog virtuoza i skladatelja – Hajo. Njegovi članovi, poznati kao Hajoši, 26. će studenoga jubilarnim koncertom obilježiti 35 godina postojanja i kontinuiranog rada, što je i povod za razgovor s glavnim vokalom i harmonikašom ovog ansambla Tomislavom Vukovim.

Osnovani ste prije tri i pol desetljeća i te 1988. godine bili ste najmlađi među brojnim svojim starijim iskusnim kolegama koji su, može se reći, utrli put tamburaškoj glazbi po kojoj je Subotica bila i ostala poznata. Kako je započela vaša priča i koja je bila prvobitna zamisao – svirati za svoju dušu, svirati za »narod« i zaraditi koji dinar ili se »ozbiljno« baviti tim, što ste na koncu i postigli?

Naša priča počela je tako što su moje kolege tamburaši svirali u Subotičkom tamburaškom orkestru, a ja sam svirao na folkloru i pomalo tezgario. Naša suradnja počinje kada smo skupa prvi puta svirali na Mladoj misi, odnosno na ručku nakon nje. Do tada smo se znali, ali nikada nismo skupa svirali. Od te svirke, pa sve do danas ostali smo zajedno s malim izmjenama. U startu smo bili jako ambiciozni i imali smo želju ozbiljno se baviti sviranjem. Istina, na početku smo svirali za svoju dušu, ali nam je to postalo zanimanje. No, i danas dok sviramo drugima, sviramo i sebi za dušu. Jedan smo od rijetkih orkestara koji se cijelu svoju karijeru sviranjem bavi profesionalno i na to smo ponosni.

Ansambl nosi naziv po nadimku čuvenog subotičkog glazbenika, skladatelja, glazbenog aranžera i pedagoga Pere Tumbasa Haje. Je li vam on bio uzor ili ste imali još neke?

Kao mladi glazbenici imali smo puno uzora u tamburaškoj glazbi, pa i općenito, ali smo uzeli nadimak našeg čuvenog tamburaša Pere Tumbasa Haje i trudili se dostojno reprezentirati njegovo ime. Svih ovih godina trudili smo se njegovati tradicionalnu tamburašku glazbu i u tome smo, bez obzira na nova vremena i novu vrstu glazbe, ostali dosljedni. Uzora je bilo doista puno u protekla tri i pol desetljeća i prosto je nemoguće sve nabrojati, ali svih ovih godina težili smo kvaliteti i usavršavali tehniku sviranja. Među uzorima je svakako Zvonko Bogdan, koji je pronio tamburašku glazbu po svijetu, a na čijoj smo glazbi i odrastali, kao i plejada vrsnih tamburaša i općenito dobrih glazbenika kojih ima jako puno.

Tko je činio prvobitni sastav vašeg ansambla i jesu li svi imali neku glazbenu naobrazbu ili glazbeno znanje stečeno kod starijih glasovitih tamburaša?

Prvi sastav ansambla Hajo činili su, a neki i danas čine: Vojislav Temunović, Branko Kutuzov, Ivan Piuković, Marinko Piuković i moja malenkost. Njih četverica su išla u Glazbenu školu Subotica i svirali su u Subotičkom tamburaškom orkestru (STO), gdje su stjecali svoje znanje. Nisam išao u Glazbenu školu nego na privatne sate kod pokojnog Mije Milodanovića, harmonikaša i orguljaša u žedničkoj crkvi sv. Marka Evanđelista. Kasnije sam svoje znanje usavršavao i kod poznatog Antuša Gabrića, a nešto kratko sam i sam svirao E-basprim u STO-u. Kada smo počeli skupa svirati, svi smo već imali manje ili više postavljene temelje. No, ono što smo danas postigli dobili smo tako što smo na te temelje uložili puno rada, vježbanja, proba i odricanja. Dok su drugi išli na nogomet ili neke druge zanimacije, mi smo svirali. I dan-danas, nakon 35 godina, imamo redovito probe dva puta tjedno, a pred veće nastupe, koncerte gotovo svaki dan.

Prvobitno ste dugi niz godina svirali u jednom restoranu, nakon čega ste gotovo svi i dalje ostali zajedno u želji da vam sviranje bude profesija. Kako je došlo do toga?

Mi smo do vojske već dosta svirali, uglavnom su to bili svatovi i razne zabave, a nakon vojske je uslijedio poziv da sviramo u restoranu Majur u kojem smo radili gotovo 17 godina svakodnevno. To nas je i odredilo da se bavimo profesionalno glazbom. Tako bih mogao reći da smo tamo dodatno »ispekli zanat«. Tu smo upoznali ljude sa svih strana, te imali prilike svirati raznim dužnosnicima, državnicima i čovjeku koji voli tamburu. Što znači raditi u kavani svaku večer znaju samo tamburaši koji su to okusili. Nakon prestanka rada u restoranu malo smo se pomladili s članstvom i nastavili naš rad. Od tada nismo više svaku večer u kavani nego smo, koliko god nam je to na početku bilo teško, dobili prostor za autorski rad – pisanje, komponiranje, aranžiranje... I dalje smo ostali vjerni svom zacrtanom smjeru, ali iz neke druge perspektive.

Glazbeni repertoar vam je raznovrstan – tu je tamburaška, odnosno narodna glazba, ex-yu hitovi, dalmatinske pjesme, bosanske sevdalinke, instrumentalna glazba, ali važno je istaknuti i vašu posvećenost i angažman na stvaranju autorskih skladbi. Tako ste tijekom ovih godina izdali dva autorska albuma, a Vi ste tekstopisac velike većine pjesama na njima. Koje su to teme koje dominiraju u njima, tj. što Vas inspirira za pisanje?

Sve ono što ste nabrojali od repertoara je tako, to je ono što gosti traže i kroz ovih 35 godina mislim da je nemoguće reći koja je to brojka pjesama, ali slobodno mogu reći da je na tisuće pjesama koje su na svakodnevnom reportoaru. Ono što sam maloprije spomenuo da i sada redovito imamo probe, to je upravo zbog toga što iz dana u dan proširujemo svoj repertoar. Ima momenata kada mladenci ili neki gosti traže određenu pjesmu i mi onda sjednemo i to navježbamo. Na neki način pratimo i ono što je danas u trendu, mada smo uvijek ostali vjerni tamburaškoj izvedbi. Mislim da smo sada već i široj publici poznati po našim autorskim pjesmama. Moja inspiracija za pisanje tekstova su uglavnom proživljeni događaji iz mog djetinjstva, života i opis nekih naših običaja koji polako nestaju. Mi smo još ona generacija tamburaša koji su svirali svatove »u šatri«, kada su oni trajali i više od 24 sata, a takvi svatovi su imali pregršt običaja koje danas mislim da imate samo u našim pjesmama. Isto je i s običajima poput Materica, Prela... Žao mi je da toga nema više, pa sam onda nekako želio da to bar bude zapisano i tako sačuvano od zaborava. Za instrumentalne kompozicije mogu reći da su odraz moje mašte.

Izdavač dosadašnja dva, a i trećeg albuma koji će biti promoviran na predstojećem koncertu je Croatia Records. Kako je došlo do suradnje s ovom najstarijom i vodećom diskografskom kućom u Hrvatskoj?

Kad smo snimali prvi album bilo je dogovora s nekoliko izdavačkih kuća, no tada je uslijedio poziv Croatia Recordsa i na obostrano zadovoljstvo radimo evo već treći album koji će ovih dana biti u našim rukama. Rekao bih da se takva ponuda ne odbija, a mi smo sada već uspostavili sjajnu suradnju. No, svakako Croatica Records je ime koje nije tek tako opstalo svih ovih godina. Sve naše pjesme koje se nalaze na CD-u (na sva tri) su snimane u studiju MAK u Gradištu (Hrvatska) kod Branimira Jovanovca Banija. Kada već govorimo o CD-u, treba spomenuti da su omot i knjižicu uz CD radili naši Subotičani Adrijana i Zoran Vukmanov Šimokov. Tako su u izdanju Croatia Records izašla sva tri albuma: Evo opet šorom vranci jure, Tu su moji dobri ljudi i sada novi album Vrime piše priče, koji ćemo predstaviti na koncetu.

Nastupali ste na brojnim festivalima u Srbiji i susjednim državama, među kojima se ističu nastupi na Tamburica festu u Petrovaradinu, festivalu Zlatna tamburica u Novom Sadu, Festivalu bunjevački pisama u Subotici, Festivalu Zlatne žice Slavonije u Požegi i Festivalu šokačke pisme u Županji u Hrvatskoj, Tamburaškom festivalu Čanad u Rumunjskoj i dr. Na njima ste osvajali brojne nagrade publike i stručnog žirija, i kao izvođači i kao autori. Koje biste od ovih nastupa i nagrada izdvojili u smislu važnosti za vaše napredovanje i prepoznavanje kao profesionalnog ansambla?

Nakon svih ovih godina teško je pobrojati sve festivale i nastupe na kojima smo bili, a kamoli osvojene nagrade. Bilo je zaista raznih nagrada, ali možemo izdvojiti prvo mjesto na Tamburica festu gdje je naš basprimaš Branko Kutuzov proglašen za najboljeg basprimaša kao i Marinko Piuković za najboljeg basista. Puno nagrada je bilo za tekst, glazbu, aranžman, bilo je tu i nagrada publike za pjesme koje izvodimo na raznim festivalima. No, ono što je nama najveća nagrada jeste da ljudi prepoznaju, znaju i traže naše pjesme. To je ono što ostaje u ljudima i po čemu smo poznati.

Budući da svirate i dalmatinsku glazbu, vjerujem da ste nastupali i na Hrvatskom primorju. Kako su naše bunjevačke pisme prihvaćene na području gdje se govori dalmatinskom ikavicom, odnosno koliko vas/nas je povezala ikavica?

Mi se naše ikavice nigdje ne stidimo i općenito naše glazbe. To nam je donijelo da imamo našu publiku na svim prostorima. Usudit ću se reći da smo po tome i prepoznatljivi, jer mi ikavicu divanimo i u našim privatnim životima, ne samo u pismama. Ikavica nas je u novije vrijeme povezala i s klapom More iz Šibenika, s divnim ljudima koji čuvaju svoju pismu na Jadranskom moru, isto kao i mi našu na Panonskom moru. S njima smo nastupili ove godine na Festivalu bunjevački pisama, te smo (do sada) snimili i dvije pjesme. Oni su gosti na našem novom albumu, a bit će gosti i na našem koncertu. Kad odete negdje na stranu svirati, ljudi očekuju upravo to, da budemo to što jesmo – da se predstavimo našim pjesmama i našom glazbom.

Nakon poznatog izvođača tradicionalne vojvođanske pjesme Zvonka Bogdana koji je ’80-ih godina snimio svoje pjesme za arhivu Radio Beograda, ansambl Hajo je prvi tamburaški sastav u čijoj su izvedbi izvorne bunjevačke igre i pisme sa sjevera Bačke (2014.) pohranjene u fonoteci ove beogradske radijske postaje. Pjesme s vašeg prvog albuma često su se mogle čuti u njenoj kultnoj emisiji Karavan. Smatrate li to važnim segmentom vaše profesionalne karijere?

Sami ste rekli da smo tamo Zvonko Bogdan i mi. Samim tim to smatramo itekako važnim za našu karijeru. To su trajne snimke koje ostaju za buduće naraštaje. Mislim da je to vrijedna zbirka, a ujedno i pokazatelj da smo na dobrom putu i da se isplati rad i upornost. Kad čujete da se vaše pjesme vrte u takvim emisijama, kao i brojnim drugim, da ljudi to traže i žele slušati, onda shvatite da je ono što radite dobro. Ljudi se uz naše pjesme vesele, proslavljaju neke događaje, raduju se, a često i zaplaču.

Tijekom ovih godina ostvarili ste i brojne suradnje. Sve su one, vjerujem, izuzetno važne za vašu karijeru, napredovanje, predstavljanje, nastupe. Ipak, ima li neka koju biste posebno istaknuli?

Teško je sve pobrojati... Istaknuo bih suradnju sa Zvonkom Bogdanom koji nam je uzor, a imali smo priliku s njim nastupati, te i snimati neke numere, a i učiti od njega. Mnoštvo je ljudi s kojima smo surađivali kroz sve ove godine i prosto je nemoguće sve nabrojati, ali istaknut ću neke: Antonija Dulić, već spomenuta klapa More, Stanko Šarić i Najbolji hrvatski tamburaši, Stipan Jaramazović, Branko Uvodić, Krešimir Stipa Bogutovac, Hrvoje Bogutovac, Branimir Jovanovac Bani, Goran Ivanović Lac... Mogli bismo još nabrajati, ali ću stati ovdje jer je popis prilično dugačak. Tu su i brojne institucije, te TV i radijske emisije na kojima smo gostovali, koje su sigurno pridonijele našem predstavljanju i promociji.

Osim ansambla Hajo, u Subotici trenutno djeluje još oko sedam-osam tamburaških sastava. Po čemu se vi razlikujete od ostalih?

Rekao bih po tome što smo orkestar s najvećim iskustvom i po tome što se profesionalno bavimo ovim poslom. Uz to čuvamo tradicionalnu tamburašku gazbu i radimo na autorskim kompozicijama. Mi smo nekada, kada smo počinjali, sate provodili u kavanama, slušajući starije kolege. Pratili smo kako sviraju, kakvu tehniku imaju i to smo do danas sačuvali. Činjenica je da danas nema više takvih kavana, a nema ni takvih tamburaša puno, pa smo onda mi ti koji nastavljamo ono izvorno tamburaško muziciranje. Tomu puno pažnje pridajemo i veseli nas kada među mlađim kolegama vidimo da se trude i rade, da prate kako mi radimo i da neka kola, igre i tradicijske skladbe sviraju onako kako su to svirali i tamburaši prije nas.

Ono što vas također čini posebnima jeste i vaš privatni život. Naime, i kad ne svirate, skupa ste.

Istina. Više imamo staža u ansamblu nego u braku, pa bih rekao da to prijateljstvo »vučemo« još iz tog vremena. No, kako smo se ženili, tako smo se i proširivali. Mi smo zaista kao jedna velika obitelj, koja je povezana rodbinskim, prijateljskim pa i kumovskim vezama. Sve radosne, pa i žalosne trenutke u ovih 35 godina prošli smo skupa. I kad smo se ženili i kad su nam se djeca rađala, pa i kad smo tugovali. Sve to čini život, a kada to možeš podijeliti s nekim, sve je ljepše i lakše. I naša djeca se međusobno druže pa i kumuju jedni drugima. Mlađe kolege su to rado prihvatile, pa i oni nastavljaju ono što smo započeli. Tako i kada instrumenti utihnu, velika obitelj ansambla Hajo živi.

Svirate li kad za svoju dušu, onako samo za sebe?

Rijetko. Obično sviramo drugima, a volimo i kada nama sviraju naše kolege. I mi se znamo veseliti, a ne samo svirati. Mada, i kada smo na nekim svirkama i nas često, osobito kako idemo stariji, pogodi neka pjesma, pa je bilo situacija da i mi s gostima zaplačemo, ali to je sastavni dio našeg posla.

U povodu 35 godina postojanja, ansambl Hajo će 26. studenoga u Subotici, u sportskoj dvorani Tehničke škole Ivan Sarić održati svoj jubilarni koncert. Ovom će prigodom biti predstavljen i vaš treći autorski album. Riječ-dvije o predstojećem koncertu kao i o članovima sadašnjeg ansambla čiji se sastav dijelom razlikuje od onog prilikom osnivanja...

Tako je. Koncert će biti održan 26. studenoga i ovom prilikom pozivamo sve ljubitelje tamburaške glazbe da dođu i uživaju. Da s nama podijele radost koju donosi ovaj nama značajan jubilej, ali i tamburaška glazba. Koncert smo nazvali po novom autorskom CD-u Vrime piše priče, a vjerujem da smo kroz ovih 35 godina i mi napisali poneku. Na koncertu će biti izvođene naše autorske pjesme, ali s nama će biti i naši dragi gosti: Antonija Dulić i klapa More, pa ćemo posjetitelje na kratko povesti i do Dalmacije. Već 35 godina članovi ansambla Hajo su: Branko Kutuzov – basprim, Ivan Piuković – kontra, Marinko Piuković – bas i ja, Tomislav Vukov – harmonika, a naši mlađi kolege su: Davor Ševčić – čelo i Vladimir Peić Tukuljac – basprim II. Sada kada pogledamo unazad možemo reći da nismo puno mijenjali sastav. S nama su još bili samo Vojislav Temunović i Dejan Bažant, koji je prerano otišao.

Iza vas je tri i pol desetljeća rada i truda na njegovanju i očuvanju tradicijske tamburaške glazbe, što, ne samo da nije malo već je uistinu vrijedno pohvale i poštovanja. Nemojmo biti skromni pa pretpostavimo da biste mogli još toliko. U tom smislu, što za poklonike ove glazbe planirate u predstojećem razdoblju?

Mi sada mislimo da bismo mogli još 35, a kako će biti, to će život pokazati. No, dok možemo svirat ćemo i stvarati nove pisme. Planovi su nam i dalje čuvati tradicionalnu tamburašku glazbu kao i pisanje i komponiranje novih pjesama, kompozicija, u biti autorski rad. Jubileji su dobar moment za neki presjek i pogled u prošlost da vidite što ste uradili i što još možete. Ideja imamo, a i volje, pa ako da Bog zdravlja bit će još i pjesme i svirke.

Intervju vodila: Ivana Petrekanić Sič / Foto: Zoran Vukmanov Šimokov