Kolumne
Plišani medo – Military Version
Igračke su, kao što im i samo ime kaže, djeci oduvijek služile – za igranje. Tek razvojem ljudskoga roda pedagozi, psiholozi i drugi »-ozi« došli su do otkrića da one u sebi potencijlno kriju i brojne druge namjene: razvijaju motoriku, inteligenciju, kreativnost, osjećaj za druženje (pripadnost grupi) i još puno toga drugoga, uglavnom korisnoga. Nije da nije bilo slučajeva i kada je igračka dobila drugu namjenu, recimo oruđa koje je služilo kao priručno oružje u napadu ili samoobrani, ali se namjerni udarac loptom u bradu ili barbikom po glavi više svodio pod pojam dječjeg nestašluka negoli kao potisnuta agresivnost zbog koje bi morale intervenirati ekipe pedagoga i psihologa kako bi ustanovili da kod dotične malodobne osobe nešto nije u redu s osjećajem za druženje, odnosno pripadnosti grupi. Takvi su se slučajevi, tko ih je posjedovao u vlastitom iskustvu, u zreloj dobi prepričavali uz smijeh, a kasnije i kao sjetan osmijeh koji izaziva sjećanje na lijepa, stara vremena koja se neće vratiti.
Tako je to bilo sve do pojave joysticka, playstationa i uopće igara i igrica koje su sve više potiskivale prisutnost više sudionika, premiještajući ih iz stvarnog u virtualni svijet. Pojedinac – emotivno, iskustveno, a nerijetko i mentalno – nerazvijen pred svojim je prstima imao svijet na dlanu: mogao je biti svjetski prvak u nogometu ili spasitelj svijeta u borbi protiv ovo- ili izvanzemaljskih neprijatelja. Tako je to i sada, samo razvijeno na mnogo viši »level«: dječica još ni ne znaju povezati misao u proširenu rečenicu, ali zato već vladaju mnogim tajnama igara što im mobitel ili tablet pružaju, nesvjesni, a kako bi toga i mogli biti kada nemaju »ni dana životnog iskustva«, njihove pogubne posljedice – ovisnosti o tim spravama koja će se kasnije razvijati poput želje za drogom. Uostalom, takva vrsta ovisnosti, kao što vam je zacijelo poznato, nije nužno vezana za čovjekov uzrast.
A kada je o ovisnosti riječ, tko će pa imati srca, odnosno biti tako okrutan, pa uskratiti svom anđelčiću da mu sada umjesto mede ili zeke u ručicama stalno bude mobitel? Kako uskratiti djetetu da u gostima igra svoju omiljenu igricu kada svi njegovi vršnjaci, okruženi odraslima koji su zaokupljeni drugim temama, isto rade? Kako mu ne dopustiti da mobitel nosi i u školu kada, eto, i nastavnica nešto prebira po tipkovnici dok u vježbenicu treba nažvrljati nešto na temu »Jesen u mome kraju«?
Ne treba posebno naglašavati kako je takva vrsta popustljivosti (nastala iz »ljubavi« prema svom potomku) dovela ne samo do gubljenja osjećaja za druženje nego se i razvila u vlastitu potpunu suprotnost: atrofiju empatije, a u ekstremnijim slučajevima i do razvoja psihičkih poremećaja s potencijlno kobnim posljedicama i po sebe i po okruženje (slučaj beogradske škole Vladislav Ribnikar, iako ne samo zbog toga kao uzročnika, ostat će trajno ubilježen kao svjetski primjer). Što se sve može zlorabiti mobitelom kao sveopćom igračkom modernoga doba u školi? Eh, možda je bolje pitanje što se ne može. Može se, kao što je poznato, snimiti izmicanje stolice nastavnici i to podijeliti na društvenim mrežama kako bismo se svi smijali neslanoj šali; može se snimiti prebijanje vršnjaka i to podijeliti kako bismo se svi, puni strahopoštovanja, upoznali s novim klonom nasilnika; može se... Ma mobitel može poslužiti i kao puškica kada nisi naučio lekciju, kao neka vrsta univerzalnog nečujnog sveznalice poput »pomoći prijatelja« u kvizu ili pak jednostavno kao obično sredstvo pismene komunikacije da razbije dosadu izazvanu temom o razmnožavanju gljiva.
Zbog toga je odluka rukovodstva subotičke Osnovne škole Sveti Sava, a prije nje i bajmačke Vuk Karadžić i subotičke István Kizur, da djeci tijekom nastave zabrane korištenje mobitela – revolucionarna. Ne toliko zbog samog značenja tog pojma niti zbog potencijalnih učinaka na društvo koliko zbog pokušaja vraćanja škole izvornim ciljevima kao odgojno-obrazovnoj instituciji koja, uz obitelj i bliže okruženje, čini temelj izgradnje mlade ličnosti u odrasloga čovjeka. Ova odluka, uostalom, samo je dio sve raširenije prakse ukidanja uporabe mobitela u školama za vrijeme nastave, koja sve više maha uzima i u Zagrebu, Splitu ili pak nekim drugim gradovima i zemljama, bliže ili dalje od nas.
Ova odluka, međutim, ma koliko sličnih ubuduće bilo, u svojoj suštini ipak će ostati tek kao izolirano kopno u nesređenoj pravnoj džungli koja se tiče odgoja i obrazovanja. Naime, sve dok se mobiteli u školskom sustavu budu tretirali kao privatno vlasništvo, kao moderne zamjene za »mede i zeke« u rukama učenika, do tada će isto građansko pravo imati i prisustvo bejzbol palica ili (zašto ne?) i nekog drugog potencijalnog hladnog oružja tijekom obrade Karnevala životinja na satu glazbenog, recimo. Na potezu je, dakle, Ministarstvo prosvjete...
Z. R.
