Kolumne
Teorijski i praktično
O tome kako birači odlučuju kome dati svoj glas na izborima postoje brojne teorije, istraživanja i modeli. Smatra se jednom od najobrađivanijih tema u političkim znanostima, ali usprkos tome i dalje nema jedinstvenog odgovora na to pitanje. Odgovor ovisi o mnogim faktorima, a neki autori kao najvažnije izdvajaju zemlju u kojoj se događaju izbori, trenutak u kojem se događaju izbori i same birače. U našem slučaju zemlja je Srbija, trenutak kompleksan (međunarodni i unutarnji), a birači, kako kažu, podijeljeni.
Vratimo se na različite teorije i modele ponašanja birača. Prva je teorija po kojoj se birači opredjeljuju zbog stranačke identifikacije koja počinje već u obitelji, takoreći od malih nogu, razvija se zatim članstvom u skupinama koje razmišljaju slično kao i oni i potvrđuje redovitim odlaskom na birališta i glasanjem za uvijek istu stranku. Ova je teorija nastala u SAD-u pa sljedstveno tome glasači sebe doživljavaju kao republikance ili demokrate. U našem slučaju bi to bilo da sebe doživljavaju kao radikale, naprednjake, demokrate, ligaše, ljevičare, desničare itd. Ovu bi teoriju teško bilo primijeniti na najmlađe stranke kod nas, jer niti postoje dovoljno dugo, a i imena su im toliko kreativna da su većinom teška za identifikaciju ovakve vrste.
Druga je teorija nastala u Europi, gdje se glasanje smatralo izrazom lojalnosti nekoj skupini a ne stranci, a glasanjem se potvrđivala nečija identifikacija s određenom religijom, klasom ili etničkom skupinom. Birači u ovom slučaju sebe doživljavaju kao srednju ili radničku klasu, katolike ili pravoslavce recimo, pripadnike ove ili one nacionalne zajednice – Srbe, Hrvate, Mađare, Bošnjake pa se u skladu s time i opredjeljuju i glasanjem potvrđuju svoju socijalnu identifikaciju. Stranke ovoga tipa obično nose predznak pripadnosti toj skupini pa u ovu grupu spadaju stranke s klasnim, nacionalnim predznakom pa i stranke umirovljenika i slične. I u jednom i u drugom slučaju izbor na osnovu društvene ili stranačke identifikacije i nije u pravom smislu izbor, navodi se u literaturi, već je više refleks, usađena navika, a karakterističan je za stabilna i apolitična društva.
Međutim, kako su društva postajala sve dinamičnija i političnija mijenjale su se i navike i ponašanje birača kao i teorije i modeli.
Od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, uočio se trend slabljenja stranačke vezanosti i lojalnosti. Birači su se, uočilo se, razočarali u velike stranke, a došlo je i do slabljenja identifikacije s klasom i nacijom. Sve je bio veći utjecaj televizije, koja je utjecala s jedne strane na orijentaciju na probleme a ne na stranke, a s druge strane na sve veći značaj imidža stranke, a osobito njihovih lidera. Umjesto pripadnosti i lojalnosti, faktori utjecaja na ponašanje birača postali su politička pitanja, ekonomija, lideri i imidž lidera. Po ovoj teoriji birači reagiraju na uspješnost vlade u rješavanju problema i pitanja koja interesiraju glasača. Umjesto lojalnih glasača privrženih svojoj zajednici ili stranci, oni sada postaju ocjenjivači vladine uspješnosti, pa ako su zadovoljni glasaju za stare, a ako nisu za neke nove stranke i lidere. Birači se po ovoj teoriji prilikom izbora vode pitanjem usmjerenim prema vladajućima: »što ste u posljednje vrijeme uradili za mene (i za zemlju)?«. Pri tome odgovoriti na ovo pitanje postaje najlakše kroz različite podatke kao što su visina nezaposlenosti ili inflacije na primjer, visina BDP-a, kilometri cesta, broj novoizgrađenih tvornica itd. Birači sada više ne glasaju po navici već procjenjuju i ocjenjuju – nagrađuju uspješne i kažnjavaju neuspješne vlade. Drugim riječima: birači donose odluku na temelju ocjene konkretnih rezultata koje postižu određene stranke, a promjene postaju pravilo.
Izbori su raspisani, kampanja je u tijeku. Vrijeme je razmišljanja kome dati svoj glas. Možemo glasati po navici, a možemo i procjenjivati i ocjenjivati, nagrađivati i kažnjavati. Teorijski, ali i praktično. Na nama je.
J. D.
