Intervju

Odnos prema Vučiću dominira našim političkim životom

Dr. sc. Dušan Spasojević izvanredni je profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu kojemu su osnovna polja znanstvenog interesa političke stranke, socijalni rascjepi u društvu, civilno društvo, populizam i proces tranzicije u post-komunističkim društvima. Autor je brojnih znanstvenih radova, urednik publikacija i časopisa i često viđen gost različitih medija u ulozi političkog analitičara. U publikaciji pod nazivom »Podrivanje demokratije« u kojoj je bio urednik i jedan od autora, analizirano je razdoblje od 2008. do 2020. i autori su nastojali prepoznati ključne momente koji su oblikovali ili i dalje oblikuju društvenu i političku realnost i ponuditi putokaze za jačanje demokratskih institucija i snaga u društvu.

Srbija je ponovno pred parlamentarnim, pokrajinskim i lokalnim izborima (u nekim mjestima), a uvjeti u kojima se odvijaju i dalje su daleko o demokratskih, ocjena je kako oporbenih stranaka tako i predstavnika civilnih organizacija.

U kakvim će se društvenim i političkim okolnostima i uvjetima održavati ovi izbori i kampanja i kome oni idu na ruku, razgovarali smo s prof. dr. sc. Dušanom Spasojevićem.

Sada je već izvjesno da će izbori u Srbiji biti održani 17. 12., međutim događaji u svijetu, prije svega rat između Izraela i Palestine, rat u Ukrajini, a i sukob u Banjskoj čini se da su medijski prekrili izbornu kampanju. Kako Vama izgleda ovaj trenutak u kojem se događaju izbori u Srbiji? Kome idu na ruku ratna događanja u svijetu?

Za razliku od izbora 2022. kada je ruska invazija na Ukrajinu izmijenila sadržaj izborne kampanje u posljednjem trenutku i na dnevni red postavila nove teme poput sankcija Rusiji, ova kampanja se održava u drugačijem okruženju, koje se može označiti kao kontinuirana kriza. Za početak, oko rata u Ukrajini su se jasnije formulirale pozicije i posljedice takvih pozicija. Na isti način će i od događaja u Banjskoj proći dovoljno vremena da će biti nemoguće izbjegavati ga, kao i priču o francusko-njemačkom sporazumu. Konačno, važan element će biti i inflacija i val poskupljenja, što sve čini situaciju dosta nezgodnom za stranke na vlasti. Sve ovo će voditi ka otvorenijoj i oštrijoj kampanji od one koju smo gledali 2022. godine. Uspjeh naprednjaka je što su 2022. sebe predstavili kao uvjet stabilnosti, ali su sada izgubili dio te pozicije, pa će oporba zapravo tvrditi da politika koju vodi SNS ima potencijal da nas vrati u devedesete, izolaciju i sankcije.

Nekoliko oporbenih stranaka, odnosno zastupničkih grupa (»Pravac Europa« – Stranka slobode i pravde, Pokret slobodnih građana, Pokret za preokret – Sindikat Sloga, zajedno sa Zastupničkom grupom Zeleno-lijevi front, Ne davimo Beograd) uputilo je pismo/zahtjev svim »relevantnim međunarodnim akterima i partnerima države Srbije« da se javno izjasne o izbornim uvjetima i hoće li ih smatrati neslobodnim i nedemokratskim ukoliko se provedu bez ispunjenih preporuka iz izvještaja ODHIR-a, odnosno OESS-a, a koje se Vlada Srbije obvezala da će ispuniti. Kako ocjenjujete ovaj potez dijela oporbe?

Mislim da je oporbi jasno kako neće dobiti značajno bolje izborne uvjete, ali da ne žele odustati od pokušaja da dobiju podršku međunarodne zajednice, ali i da uvedu još jednu potencijalnu liniju pritiska na vlast u Srbiji. Time se također odgovara i na domaće kritike zašto se sada izlazi na izbore ako su izborni uvjeti i dalje neravnopravni.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je rekao da su svi zahtjevi oporbe uslišeni. Jesu li? Kakvim ocjenjujete izborne uvjete na predstojećim izborima? Hoće li izbori biti slobodni i demokratski?

Potpuno je jasno da zahtjevi oporbe nisu uslišeni, čak ni zahtjevi za odvojenim izborima. Vlast je procijenila da im sada više odgovaraju izbori koje su neformalno zakazali na proljeće sljedeće godine (parlamentarni izbori) i dio izbora koji su svakako tada bili planirani. Izborni uvjeti će vjerojatno biti još nepovoljniji od onih iz 2022. godine, jer je oporba ojačala, pa će se voditi borba za svaki glas. U takvim uvjetima nema neke logike da SNS popušta i daje neke ustupke oporbi, ali će po prirodi izborne kampanje oporba imati nešto veći prostor u medijima. Izbori će biti relativno slobodni i nedovoljno pošteni, što znači da neće ispuniti minimalne demokratske standarde.

Koji su to minimalni demokratski standardi?

Minimalni uvjeti bi podrazumijevali relativno ravnopravne, odnosno slične uvjete za sve aktere. To znači da oporbene stranke imaju pristup medijima s nacionalnom frekvencijom i da je medijsko vrijeme relativno ravnopravno zastupljeno. Ovdje ne mislim samo na tzv. izborne blokove i vrijeme za predstavljanje lista (koje je manje-više ravnomjerno podijeljeno) već načelno izvještavanje medija prije i za vrijeme izborne kampanje gdje funkcioneri vlasti, a prije svega predsjednik Vučić, imaju ogromnu prednost. Drugi važan element slobodnih izbora za koji vidimo da je ugrožen u Srbiji je ugrožavanje slobode izbora i tajnosti glasanja kroz pritiske na birače i uspostavljanje klijentelističkih mreža gdje se u zamjenu za glas osigurava zaposlenje, socijalna pomoć ili neka druga korist.

Kakve su šanse, prema Vašoj procjeni odnosno istraživanjima da se dogode značajna pomjeranja na političkoj sceni u odnosu snaga nakon izbora u Srbiji, Beogradu, AP Vojvodini, lokalnim samoupravama?

Oporba svakako ima određene šanse, prije svega u velikim urbanim centrima poput centralnih beogradskih općina, ali i gradovima u kojima je vlast SNS-a posljednjih godina bila loša i kaotična, poput Niša i Novog Sada. Velika su očekivanja javnosti i može doći do razočaranja, jer vlast i dalje ima prednost i veći koalicijski potencijal, ali mi se čini i da bi samo smanjenje prevlasti SNS-a bilo veoma značajno. Svako smanjenje većina uvodi novu dinamiku i omogućuje oporbi da vrši pritisak na vladajuće većine na svim razinama.

Pojedini politički analitičari su iznosili ocjenu da stranke iz oporbe do sada nisu uspjele pokazati da su bitno drukčije od stranaka na vlasti, odnosno da nisu jasno artikulirali bitno drugačiju politiku već se uglavnom zadržavaju na kritikama vlasti, to jest Aleksandra Vučića. Kakva je Vaša ocjena: jesu li oporbene stranke jasno artikulirale politiku koja se bitno razlikuje od aktualne politike?

Odnos prema Vučiću dominira našim političkim životom. Također, SNS vodi sveobuhvatnu politiku i šalje kontradiktorne poruke, pa je protiv njih teško voditi tematske kampanje. Ipak, čini mi se da je tijekom posljednjih mjeseci oporba, naročito ona koja organizira prosvjede »Srbija protiv nasilja«, uspjela ocrtati konture svojih programskih pozicija i stvoriti osnovu da na njima poentira u kampanji. Ipak, ne smijemo zanemariti razlike između ovih stranaka, niti između dvije velike oporbene grupe i to je važan razlog za manji značaj alternativnih politika.

Zašto političke stranke u oporbi na izborima idu na »rušenje režima«, a ako procijene da ne mogu onda odustaju (bojkotiraju izbore)? Zašto ne pokušaju osvojiti dio vlasti, odnosno onoliko mjesta i utjecaja u skupštinama koliko imaju podrške među glasačima?

Oporba se od 2014. godine nalazi u stanju previranja, atomizacije i pokušaja da se konsolidira. Dio te konsolidacije je i prestanak lutanja koje spominjete i konstantnih promjena taktičkih pravaca. Ipak, oporba to radi zbog pritisaka vlasti. Teško je sjediti u parlamentu i praviti se da je sve normalno, ali se vaša riječ nikada ne čuje i ako vas delegitimiziraju svakom prilikom. Čini mi se da je najveći dio oporbe ipak odustao od bojkota, osim u specifičnim situacijama poput one kada su inzistirali da Martinović ne predsjeda sjednicom Skupštine.

Koliko zaista mediji utječu na izbore i odluke birača za koga će glasati? Koji još faktori utječu na odluku birača?

U hibridnim ili autoritarnim sustavima mediji su izuzetno važni i predstavljaju osnovnu polugu na koju se oslanja vlast. Sasvim se jasno mogu pratiti razlike između biračkih odluka u odnosu na medijski pluralizam. Ipak, propaganda vlasti nije svemoguća i na rejtinge će dosta utjecati ekonomska kriza, odnosno inflacija. Pitanje je hoće li oporba uspjeti iskoristiti ta pitanja i ugroziti naprednjake i preko ekonomskih tema, ili će fokus ostati na pitanju korupcije, vanjske politike i stanja demokracije.

Čini se da i same stranke, a i mediji, najveći naglasak daju na taktička pitanja (koliko kolona, kako »srušiti režim« itd.), a mnogo manje na pitanja političkih stavova i opredjeljenja, za kakve se politike pojedine stranke i lideri zalažu. Zašto je to tako?

Politička scena u Srbiji je takva već desetak godina, organizirana oko lidera i bez jasnih programskih razlika, s izuzetkom stranaka krajne desnice (Dveri, DSS, Zavetnici) i onih s lijevih i liberalnih pozicija (Zeleno-levi front i Pokret slobodnih građana, prije svih). S jedne strane to je zbog želje SNS-a da se distancira od tema koje dijele društvo, s druge zbog straha oporbenih stranaka da jasnije artikuliraju svoje ideje, pa dobijamo natjecanje sličnih, centrističkih sveobuhvatnih stranaka gdje su ključne razlike odnos prema Vučiću i tome je li Srbija demokratsko ili autoritarno društvo.

Kažete kako znamo što je cilj: slobodni mediji, demokracija, institucije…, ali da je pitanje kako do toga doći. Koji su to mali pomaci koji mogu stvari pomjeriti s mrtve točke? Koji su najvažniji nalazi vašeg posljednjeg istraživanja?

Mislim da ovdje ne može biti pomaka bez ujednačavanja snage između vlasti i oporbe. Ovdje institucije ne rade i treba ih ponovo postaviti, kad za to dođe vrijeme, a jedini način da one kako-tako rade je da postoji balans političkih snaga, odnosno da postoji mogućnost da trenutna većina nekad izgubi izbore. To onda povećava spremnost vlasti da daje ustupke i da otvara neka polja (npr. medije ili dio institucija) za oporbene aktere, ali za sada ništa od toga nismo vidjeli.

U svom radu »Političke partije u Srbiji« kažete kako se glavna polarizacija o ciljevima tranzicije među političkim strankama, ali i društvu u cjelini, konkretizirala nakon promjena 5. listopada 2000. kroz pitanja ratnih zločina i kooperacije s Haškim tribunalom, pitanja budućeg statusa Kosova, te kroz odnos prema EU. Indetificirali ste tri pozicije partijskog sistema u Srbiji u odnosu na ova pitanja stranke. Kakva je danas situacija: jesu li opstala ta tri bloka (možda s drugima akterima) i jesu li pitanja oko kojih se diferenciraju političke opcije ista? Naime, čini se da ta tri pitanja i dalje ostaju prisutna i da ne postoji jasan odgovor na njih i da zbog toga ta pitanja i dalje opterećuju društvo, a ekonomska pitanja, korupcija i drugo ostaju u drugom planu.

Ova pitanja i dalje čine osnovu politike u Srbiji, ali se slažem s Vašom ocjenom da na njih ne postoji jasan odgovor. Naime, dolazak na vlast SNS-a je podrazumijevao smanjenje značaja ovih velikih tema, što je odgovaralo i drugim strankama, poput Demokratske stranke, jer su vjerovale kako je bolje da se ekonomija gura u prvi plan. Međutim, ekonomske podjele se nisu profilirale, neriješena pitanja su se vratila na agendu, ali je SNS učinila sve da se ne odredi ni o jednom od ovih velikih pitanja na jasan način, te da o svakom problemu balansira što je duže moguće. Na primjer, Srbija u UN glasa »u korist« Ukrajine, ali ne uvodi sankcije Rusiji. Ova logika izbjegavanja velikih tema je bliska i mnogim strankama oporbe, počevši od Novog DSS-a pa sve do Stranke slobode i pravde, dok su izuzeci manje stranke koje su ideološki profiliranije.

Pitanje zastupanja i participacije nacionalnih manjina se rijetko spominje. Je li ovo pitanje riješeno na zadovoljavajući način? Naime, i dalje manje brojne manjine imaju malo šanse izboriti se za mjesto u parlamentu, pokrajini pa i na lokalu.

Pitanje položaja nacionalnih manjina je »riješeno« na sličan način kao i velika pitanja o kojima smo razgovarali – bez jasnog vrijednosnog i ideološkog odgovora i uz brojna pragmatična rješenja. Tu se prije svega ističe partnerstvo Vučića i Orbána koji na osnovu tog povjerenja omogućuju da Mađarska vrši snažan utjecaj na mađarsku zajednicu u Vojvodini. Mogu zamisliti koliko bi se Vučić protivio da se takav odnos uspostavio za vrijeme vlasti DS-a ili DSS-a. Na sličan način je uspostavljeno i razumijevanje s Erdoganom, koji se razumije kao pokrovitelj bošnjačke zajednice, iako se tu zadržao partijski pluralizam koji daje zanimljivu dinamiku, dok je položaj Hrvata u Vojvodini i dalje pod sjenkom konstantnih sukoba i trzavica između Beograda i Zagreba. U ovim aranžmanima su nacionalne manjine izgubile dio političkog značaja koji su imale, uključujući i snažan proeuropski i demokratizirajući potencijal, ali i borbu za decentralizaciju i bolji položaj Vojvodine u Srbiji.

Intervju vodila: Jasminka Dulić / Foto: Beta/Miloš Miškov