Kolumne

»Crni Pavle«

Kletve, psovke, omalovažavanje i uvrede općenito – pa sve to još u kombinaciji s hiperbolom – odavno su na ovim prostorima izborile značajno mjesto u vokabularu svakodnevne komunikacije. Toliko značajno da bi se o njima mogla napisati respektabilna znanstvena knjiga. Nekome je, recimo, psovka toliko ušla u rječnik da ju koristi kao poštapalicu, a ni oni umjereniji u izražavanju – kada ih se malo iznervira – nemaju nikakav problem u izboru sočne psovke ili kletve kako bi uzvratili protivniku s ciljem da ga omalovaže ili uvrijede.

Ustaše ili šiptari su, primjerice, već odavno – baš kao priprostima psovka – zajedničke imenice koje Informer koristi u svojim naslovima kao zbirne imenice za Hrvate, odnosno Albance, bez obzira na to je li riječ o njihovim vladama ili pojedincima/grupama iz redova tzv. običnih građana. Takav rječnik ušao je u javni prosotr i odomaćio se u njemu do mjere najnormalnije komunikacije koja se odvija u svakodnevnom govoru, uključujući tu i onaj akademski, onaj u sustavu obrazovanja ili pak vremenskoj prognozi, i to s nedvosmislenim značenjem nečega najgorega i najogavnijega što je ikada postojalo na ovim prostorima. Što, međutim, kada se ustaša ili šiptar objektivno ne odnosi na Hrvata ili Albanca?

»Ništa« – kratko bi, poput Pavla Vuisića na mostu, rekao svaki ovdašnji političar-prostak ili njegov novinarski talambas – »dobro će poslužiti da ocrnimo onu gnjidu od Pavla Grbovića, da pošten svet zna s kim ima posla.«

Iako izbori formalno još nisu raspisani, stranačke aktivnosti podignute su na razinu narančastog alarma u kojima se za uvredom i poniženjem protivnika poseže kao priručnim oružjem za najefikasnije postizanje cilja: njegovom »neutralizacijom i uništenjem«, političkom naravno (za sada). U brojnom arsenalu verbalne municije poseže se za onom najotrovnijom, onom koja izravno pogađa etičnu stranu psihe običnoga čovjeka: ustaša! Postoji li što zvjerskije čime bi se netko ovdje mogao etiketirati? Ne, takvo što za sada nije skovano ni na netom završenom natječaju za nove srpske riječi kao zamjena za đilkoša, primjerice.

Kao što je poznato, ovih dana javne oglasne prostore, zidove i sva mjesta gdje je to »zgodno« preplavili su plakati s likom predsjednika Pokreta slobodnih građana Pavla Grbovića u ustaškoj uniformi i sa zastavom Nezavisne Države Hrvatske iznad uz prigodni citat »Manastir Banjska je regrutni centar za terorizam«. Otkriće da je Pavle Grbović ustaša nepoznati autori (iz čijih li bi to odaja moglo poteći?) nisu prijavili ni policiji, ni sudu, ni Vladi, ni samom predsjedniku nego su pronašli najefikasnije rješenje: jednim potezom riješiti cijeli meč tako što će »crnog Pavla« javno izložiti svima – Urbi et orbi! Začudo, uz blagi prijekor zbog nedostatka originalnijih ideja, reakcija predsjednika Srbije i bivšeg (naravno) predsjednika Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića bila je blaga: mimoišavši se tako s temom Pavla Grbovića kao ustaše on je u Ćirilici posegnuo za politički neutralnom, ali zato edukativnom predizbornom porukom da će svi koji na predstojećim izborima glasaju za oporbu – uključujući naravno i Pokret slobodnih građana – podržati opciju nezavisnog Kosova. I Đilasa i Šolaka.

Pavle Grbović u ustaškoj uniformi stigao je, naravno, i u Suboticu. Na četiri-pet javnih oglasnih stupova plakat s njegovim likom gura se na malom prostoru s predsjednikom Nove demokratske stranke Srbije Milošem Jovanovićem kom je na glavu tutnuto albansko keče i uz kog se, da stvari ne budu nejasne, nalazi i lik Albina Kurtija. Ali, kao što na ovu bruku, sramotu i prostotu nisu reagirali ni policija ni tužiteljstvo, ma nijedno državno tijelo, tako, prirodno, nisu reagirali niti subotička policija, komunalna policija ili gradonačelnik Stevan Bakić – iako su mu plakati skoro pod prozorom ureda – da se ovo moralno smeće ukloni u roku odmah.

Ovakve reakcije najodgovornijih nedvosmisleno navode na zaključak da je za njih postojanje Srba ustaša najnormalnija stvar u državi, dakle legalna i legitimna, a takvi plakati sada zapravo služe kao probni baloni da se vidi reakcija građana prihvaćaju li i oni to kao još jednu političku novinu koja nije podložna zakonskim sankcijama ili ju s gnušanjem odbijaju. Izumitelji ovog otkrića, sva je prilika, i dalje će ostati anonimni, daleko od očiju javnosti da joj objasne kako su do njega došli.

Pred običnim građanima – posebno onima koji su na prethodnim izborima glasali za listu Pokreta slobodnih građana – sada stoje teška pitanja: jesam li ja, a da ništa nisam znao, na taj način podržao ustaše koji su u ne tako malom broju zauzeli skupštinske klupe i jesam li i sam zbog toga ustaša? Ili još gore: hoću li, čisto u inat vlastima, i na predstojećim izborima podržati listu na kojoj se nalazi Pavle Grbović? Konačno: što ako se nakon jasnog predsjednikovog upozorenja da glasanje za oporbu predstavlja glasanje za nezavisno Kosovo (i još gore – za Đilasa i Šolaka!) uvede obaveza snimanja prije samog zaokruživanja broja na listi i donese dekret o zabrani oporbe kao izdajnicima zemlje? Huh, pa tu je izbor najlakši: jednopartijski pluralizam!

Z. R.