Ako ste roditelj, lako ćete razumjeti bol koju ovih dana proživljava obitelj dvadesetjednogodišnjeg Filipa Zeljkovića, koji je prije trinaest dana mučki ubijen u našem gradu. Ako ulogu roditelja (još) niste doživjeli, ljudskost u vama p(r)obudit će vam empatiju prema istoj toj obitelji, jer je njihov mladi član lišen života bestijalno, na način kako to rade psihopate s ljudskim likom.
Svijet je pun nerasvijetljenih i neriješenih slučajeva svirepih ubojstava, a mnogi od njih poslužili su i kao inspiracija scenaristima i redateljima za snimanje uvijek popularnih filmova takvoga, krimi žanra. Uostalom, i Subotica se nalazi na toj tužnoj mapi mjesta i gradova, jer niti nakon trinaest godina (!) javnosti nije poznato tko je i zašto ubio tada šesnaestogodišnju djevojčicu Milicu Barašin. Uz takva ubojstva najčešće slike vezane su uz mrak, šumu i pusta mjesta, te litre prolivenog forenzičko-inspektorskog znoja u bezuspješnim pokušajima otkrivanja identiteta počinitelja, kao i motiva za njegova zlodjela. Posljednja rečenica nije nužno vezana za svijet filma ili književnosti nego i za surovu realnost, jer policija (ona u uređenim državama), objavljivanjem detalja vezanih uz određeni zločin, nerijetko od građana traži pomoć zarad postizanja zajedničkog cilja, pokazujući na taj način, makar i posredno, povezanost lokalne zajednice i državnih institucija i njihovo međusobno povjerenje.
Kod nas svega toga već odavno nema: policija funkcionira kao da je izvan i iznad društva čiji bi servis trebala biti, a lokalna zajednica na to reagira krotko kao ovce pred šišanje. Ništa drugačije nije se zbilo (niti se sada zbiva) nakon ubojstva mlađeg punoljetnika Filipa Zeljkovića: policija u javnost izlazi tek sa šturim priopćenjem opisa slučaja i poduzetim mjerama, gradonačelnik Stevan Bakić dan-dva nakon toga traži od policije da djeluje brzo i učinkovito i...
I kako vrijeme više odmiče – kao i mnogo puta do sada – »istraga« se u javnosti širi na tri polja: u »halo efekt« razgovorima običnih smrtnika koji »spoznaje« šire iz treće ili još neke dalje ruke, preko društvenih mreža i preko novinarskih nagađanja »iz pouzdanih, ali neimenovanih izvora«. Sve neslužbeno, dakle. A takva klima pravi je Amazon za širenje bakterija i virusa iskonstruiranih poluistina, koje u čovjeku proizvode prvo osjećaj gađenja i mučnine, a u težim slučajevima i opravdanog revolta zbog protoka vremena i tapkanja u mjestu.
Zašto je, recimo, teško u javnost izaći i reći joj što je do sada učinjeno na rasvjetljavanju ovoga slučaja, uz, naravno, čuvanje detalja važnih za istragu? Zašto da ista ta javnost kapi novih detalja siše iz novinskih izvještaja, a da oni koji su pozvani da o tome pričaju niti potvrđuju niti demantiraju da je uhićen jedan od napadača? Zašto isto to p(r)ozvani ne čine niti kada je riječ o osumnjičenima, napose stoga što se na društvenim mrežama, ali i u novinama, nesmetano posredno objavljuju detalji vezani uz napadača, uključujući i onaj najbitniji: njegov identitet? Zašto ti navodi nisu dovoljni za konkretnije rezultate, pa i po cijenu toga da policija od onih koji »znaju« ili stvarno znaju zatraži pomoć i konačno priopći ključni detalj: ubojica je identificiran, ali se još krije (u zemlji ili inozemstvu)? Ili ga netko pod svaku cijenu krije! Ako je ovo drugo u pitanju, to je onda već posve druga priča. Priča za dublju akciju pod kodnim nazivom »unutarnja kontrola«. Tisuću zašto, nijedno – zato.
Ostavimo li po strani nagađanja u koja se – kao što se vidi – tako lako upustiti, opet ostaje još dovoljno istih pitanja, koja su ovih dana postavljale malobrojne oporbene političke stranke o... Recimo, naravi i svrsi postavljanja kamera u gradu, i to u kombinaciji s utrošenim sredstvima za njih. Kako se zločin od prije dva tjedna, niti ono što mu je prethodilo, nije dogodio negdje u šumi ili zabitima periferije grada nego na benzinskoj crpki i na cesti u gradu, ostaje pitanje jesu li se oči kamera i očevidaca u tim trenutcima od umora (ili nečega drugoga) zatvorile na način kako se to dogodilo i kod naplatne rampe kod Boljevca? Ostaje pitanje i zašto je uvijek na novinarima da uzaludno bude savjest građana, koji su svoju kolektivnu empatiju pokazali u slučaju ubojstva Tijane Jurić i smrti Đorđa Balaševića, ali ne i kada je riječ o Milici Barašin ili – kako stoje stvari – sada kada bi bilo logično da se zapitaju što nije u redu s istragom u mjeri da se ne objelodani identitet ubojice i s tim pitanjima – kao pravi dokaz da je Subotica protiv nasilja – prošeću gradom do sjedišta Policijske uprave?
Konačno, i podatak – kojega je 19. lipnja ove godine iznio zamjenik načelnika Odjela policije u PU Subotica Dušan Savić – da je na području Sjevernobačkog okruga od 8. svibnja predano više od 900 komada oružja, oko 60.000 komada municije, kao i preko 200 komada minsko-eksplozivnih sredstava nije ništa više od beskorisne statistike. Kao što se prije dva tjedna vidjelo, jedan »viška« ipak je ostao.
Z. R.
