Kolumne

Iza rešetaka – zbog kaveza!

Mala Kiki – kako je netko krstio lavicu-mače, pronađenu 21. rujna u blizini Čantavira – nije izdržala ljudsku bezdušnost i nakon petnaest dana borbe za njen život u palićkom Zoološkom vrtu preminula je 6. listopada. Da postoji Biblija i za životinje, u njoj bi zacijelo bilo poglavlje o Raju u koji bi Kiki ušla bez ijednog zaustavljanja u Čistilištu, jer – kao i svako dijete (mladunče) – za svog kratkog životnog vijeka ne samo da nije mogla učiniti bilo kakav grijeh (uključujući i to da pojede meso neke druge životinje) nego je na tom kratkom putu svakoga dana nosila križ koji joj je na leđa stavila ljudska ruka. Uostalom, reakcije javnosti o njenom uginuću pokazuju da su je tamo već smjestili, pa se na taj način pridružila kućnim ljubimcima čiji zemni ostatci počivaju na životinjskim grobljima širom Amerike i sličnih joj zemalja.

Logično, vijest o tome da je samo dan-dva nakon uginuća nesretne male lavice subotička policija pronašla tridesettrogodišnju Subotičanku za koju sumnja da je odgovorna za tragičnu sudbinu male Kiki u istoj toj javnosti izazvala je pravu erupciju osuda i kletvi. U priopćenju, koje je sročeno jezikom kaznenog zakonika, stoji da će subotička policija, po nalogu osnovnog javnog tužitelja, protiv dotične podnijeti kaznenu prijavu »zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršila kazneno djelo ubijanje i zlostavljanje životinja i uništenje, oštećenje, iznošenje u inozemstvo i unošenje u Srbiju zaštićenog prirodnog dobra«. U daljnjem tekstu navodi se i da policija sumnja da je naša sugrađanka u svom stanu držala, a onda pustila mladunče lava koje je prije tri tjedna pronađeno kako luta u okolici Subotice, iznemoglo i bespomoćno. U prilog podnošenju kaznene prijave navodi se kako je policija istom prilikom u stanu osumnjičene pronašla i osamnaest džinovskih albino puževa (!) koji su nakon toga – baš kao i pokojna Kiki – smješteni na daljnju skrb u Zoološki vrt na Paliću.

Naravno da ovakva informacija – bez obzira na svoju morbidnu pozadinu, ili upravo zbog toga – vraća tračak svjetla na rad policije (općenito), prije svega zbog učinkovitosti. U očima laika koji ima(ju) naviku razmišljati svojom glavom ovakva efikasnost navodi bar na dvije misli »iz prve«: ili policija od ranije ima saznanja o ovoj unosnoj djelatnosti ili je primijenila metode koje je do sada rijetko koristila. Faktor slučajnosti u ovakvim i sličnim slučajevima sveden je na razinu statističke greške, odnosno na ono što se u svakodnevnom govoru naziva »ludom srećom«.

Iako je pronalaženjem osumnjičene načinjen prvi korak u sankcioniranju neljudskog odnosa prema životinjama, tek sada se pred istražnim tijelima otvaraju račvaste staze koje vode do glavnog puta na kom je i adresa (ili adrese) najodgovornijeg za ono što se u budućoj optužnici na teret stavlja osumnjičenoj. Drugim riječima, ako joj je – slučajno ili ne – izostavljanjem inicijala i približne lokacije gdje je držala malu lavicu identitet zaštićen, »tridesettrogodišnja Subotičanka« bi pred sudom trebala rasvijetliti prirodu svoga (ne)djela kao i identitet onih koji su u taj posao upleteni. Zna, naravno, tužitelj svoj posao, ali je zacijelo svjestan i toga da javnost zanima (i ima pravo to znati) otkud uopće mladunče lava u Subotici; tko joj je mama i gdje se »omacila«, gdje to lavovi vode uslužnu ljubav da bi zatim svoje mladunče dali ljudima na usvajanje, od koga je (i pojoj cijeni, ni to nije beznačajno za utvrđivanje podrijetla imovine i putova novca) nabavila Kiki, otkud joj puževi za koje gotovo nitko nije čuo...

Dobije li uskoro odgovore na ova pitanja – a nema razloga da ih ne dobije, naravno pod pretpostavkom da je policijska sumnja osnovana – i sam javni tužitelj vjerojatno će biti zatečen njihovim sadržajem. Jer, ako netko u svom domu odgaja lava, tko (nam) garantira da na drugim lokacijama nema malih grizlija, tigrova ili krokodila i da će ti ljubimci jednoga dana kada malo poodrastu – nestašni kakvi već jesu – pokidati lanac kojim ih vežu njihovi gazde, pa da se Zoološki vrt s Palića preseli na ulice (i dvorišta, zašto ne?) Subotice. Na sreću, ni u ovom morbidnom scenariju teoretski nije sve tako strašno: dok jure, gmižu ili se penju tim divnim stvorenjima na raspologanju su brojni čopori pasa lutalica koji također neometano špaciraju ulicama grada, a u ponekom dvorištu još se može naći i peradi i pokoja svinja. Problem je, međutim, u tome što su nakon konzumiranja to neobnovljivi prirodni resursi. A njihovi su apetiti, poznato je to i s National Geographica, strašni!

Ali, šalu na stranu, jer ju je vrag i tako već odnio: na posao tužitelju! Do odgovarajućih rešetaka.

Z. R.