Intervju

Četvrt tisućljeća subotičke katedrale

Ovih dana, točnije 14. listopada, bit će obilježeno 250 godina od početka gradnje subotičke katedrale-bazilike sv. Terezije Avilske. Ova impozantna građevina građena je u stilu kasnog baroka od 1773. do 1797. godine. Prvobitni, više puta mijenjani plan načinio je Franz Kaufmann iz Pešte, a osnovne mjere katedrale su: duljina je 61 metar, širina 26, visina lađe 18, a zvonika 64 metra. Povodom 200. obljetnice (1972.-73.) obnovljena je cijela unutrašnjost, a krajem 19. stoljeća nastojanjem župnika Matije Mamužića katedrala je dobila današnje prozore u boji, dvije križne lađe s oltarima, 18 kipova u prirodnoj veličini i dograđene sakristije. Subotičku katedralu, ili u narodu poznatu pod nazivom »velika crkva«, 29. travnja 1974. godine papa Pavao VI. odlikovao je naslovom manje bazilike.

I sada, 250 godina od početka gradnje katedrala stoji, no kao da je ranjena. Pukotina na pročelju je i dalje tu, pa iako se godinama radi na njenoj sanaciji, još nema naznaka da će skoro biti sanirana. Taj problem je dočekao i ispratio sve dosadašnje župnike, pa i sadašnjeg, 14. po redu, mons. Stjepana Beretića.

Mons. Beretić rođen je u Somboru 1947. godine, gdje je završio osnovno školovanje. Po završetku biskupijskog sjemeništa Paulinum, studij teologije je završio na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu. Za svećenika je zaređen 17. veljače 1974. godine u crkvi Presvetog Trojstva u Somboru. Kao župni vikar djelovao je u župi Svetih anđela čuvara u Kanjiži i u stolnoj župi sv. Terezije u Subotici. Bio je upravitelj, pa i župnik u Baču, te upravitelj župa u Tovariševu i Deronjama. Od 1985. godine je župnik župe stolne bazilike svete Terezije u Subotici, a dvije godine je upravljao i župom Svetih apostola na Kelebiji. Osim svojih župničkih dužnosti, obavlja i brojne službe u biskupiji. Bio je dekan dekanata Subotica – Stari grad, arhiprezbiter Podunavskog, Bačkog – Stolnog (katedralnog) arhiprezbiterata. Dugi niz godina bio je biskupijski savjetnik, a u par navrata i biskupski vikar. Djelovao je i u više biskupijskih vijeća. Obavljao je brojne službe, te je i predavač na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije.

Subotička katedrala ove godine obilježava 250 godina od početka izgradnje, no povijesni podaci nam govore da je župa u Subotici postojala i puno prije. Kako je to tada izgledalo i gdje je bilo sjedište?

Prvi spomen subotičke župe je 1497. godine, tada se spominje župnik Luka. Nije baš lijepa uspomena, jer se spominje u jednom pismu u kojem nadbiskup prijeti župniku i njegovim župljanima da će biti kažnjeni crkvenom kaznom ako budu zanemarili doprinos biskupiji. Znači, naša župa, po pisanim dokumentima, postoji sigurno od te godine. Nakon toga nema spomena nijednog župnika, ali je župe bilo. Ona je postojala sve dok 1710. godine nadbiskup Imre Csáki nije obnovio staru subotičku župu, koja za vrijeme turskog ropstva službeno nije postojala. O malobrojnim subotičkim katolicima tada su se starali franjevci iz Segedina. Ne znamo gdje je bilo sjedište župe. Crkve iz srednjeg vijeka su bile jako male u odnosu na ono što mi danas poznajemo, jer ni naselja u Bačkoj nisu bila velika. Jedno selo je brojalo 100-150 ljudi, pa su za njihove potrebe građene male crkve, kao recimo današnje kapelice. O tome kako su izgledale te crkve imamo dokaze iz nedavnih velikih iskapanja na Kaponji gdje je otkrivena crkva i oko nje groblje, što je u srednjem vijeku i bio običaj. Ovo je bilo mađarsko kraljevstvo, pa se stoga može pretpostaviti da su većina katoličkih vjernika u Bačkoj bili Mađari. No, isto tako ne sumnjamo da je bilo i katolika Hrvata. Za to ne postoje službeni podaci, prvo zato što se u srednjem vijeku države nisu brojale po narodnostima, nisu postojale nacije, već su svi govorili koje su zemlje državljani. No, da je tada u Kaločko-bačkoj nadbiskupiji trebalo hrvatskog jezika vidi se po tome što je jedan od kaločkih nadbiskupa, zbog pojave krivovjerja u Bačkoj, tražio posebno propovjednike mađarskog i hrvatskog jezika. Mađari su bili skloni protestantskom pokretu što ga je pokrenuo Jan Hus u Češkoj, a među Hrvatima je bilo onih koji su bili skloni bogomiljstvu. Bačka je uvijek bila šarolika.

Kamen temeljac za današnju katedralu položen je 15. listopada 1773. godine za vrijeme prvog župnika dr. Stipana Ranića. Postoje li zapisi, odnosno jesu li se već tada vodile knjige oko izgradnje katedrale?

Zapisano je da je kamen temeljac položen pod svetištem današnje katedrale. Bio je to radni dan i nije se očekivalo veliko mnoštvo svijeta, ali je došlo jako puno naroda i zapisano je da je župnik Ranić održao govor na dalmatinskom jeziku. Slavlje te svečanosti zaključeno je svetom misom koja je služena u, za tu priliku, podignutom šatoru. To je bilo prvo proštenje sv. Terezije. Od 1742. Subotica je bila trgovište, što je malo manji stupanj od slobodnog kraljevskog grada, a ipak se već te godine u grbu Grada Subotice nalazi sv. Terezija, premda je do 1773. godine zaštitnik grada bio sv. Mihovil (zaštitnik tvrđava). A nakon toga, pa sve do danas, zaštitnica naše župe i našeg grada je sv. Terezija Avilska.

Koje su bile prve župe na području Subotice? Postoje li zapisi kako je izgledao život katolika prije gradnji crkava, prije svega katedrale?

S početka, kad su franjevci preuzeli upravu ove subotičke župe, oni su se brinuli za katolike na ogromnom području. To je recimo od današnje Bačke Topole pa na sjever u Mađarskoj do Jankovca (Jánoshalma), što je otprilike 70 km. Isto tako na istoku Kanjiža, na zapadu Bajmak, to je sve bilo područje subotičke župe koju su vodili franjevci. Čim kažemo tako veliku površinu, možemo pretpostaviti da je pastoral bio jako težak. Svećenik nije bio na svakom sprovodu, krštenja su bila samo ponekad, a u zapisima iz Slavonije, gdje su franjevci upravljali župama, pronašao sam da se djeca uopće nisu pisala u matičnu knjigu umrlih, jer kad bi dijete umrlo, sahranili bi ga pod roditeljskom kućom. A zna se da je u to vrijeme smrtnost djece bila jako velika. Podatak koji je poznat iz tog vremena – da je na tako velikom području bilo 20 krštenja godišnje, sigurno nije točan. Bilo ih je puno više, ali se knjige nisu vodile kako treba. Zašto? Pa čitava povijest ove subotičke župe je zapravo povijest ratova i tu nikad nije bilo nekog stabilnog i sigurnog mira. Bude 10-20 godina mir i onda ponovo počne neki rat. Nakon franjevaca počele su se osnivati župe. Recimo, ove godine je 200 godina od osnutka župe u Aljmašu (Bácsalmás) i to je bila subotička župa. Onda Bajmak, Bačka Topola, to je sve u 18. stoljeću odvajano prvo od subotičke župe pa kasnije od sv. Terezije od koje su u gradu najprije izdvojene župa sv. Roka i župa sv. Jurja. To je bilo tek 1841. i time je južni dio grada odvojen od naše župe koja je tom dismembracijom (rasparčavanjem) loše prošla, postala je siromašnija, jer je polovica nadarbine koju je grad darovao župi sv. Terezije odvojena za dvije nove župe. One tada nisu imale svoju crkvu nego je grad kupio veću obiteljsku kuću koju su preuredili za stanovanje župnika i kapelana i da to bude i župna crkva. Crkve su se gradile tek kasnije.

Na predstavljanju knjige u okviru Dana Katoličkog društva Ivan Antunovića spomenuli ste da su na čelu župe sv. Terezije Avilske bili župni upravitelji i župnici, te da su bili i svjetovni svećenici. Kako se tada birao župnik, a kako to izgleda danas?

Postojao je jedan običaj već od srednjeg vijeka da su neki gradovi, gradske samouprave imale pravo birati župnika. Išlo je tako da je nadbiskup gradskim vlastima predložio 3-5 svećenika, a na gradskim skupštinama bi potom izabrali jednog koji im se najviše sviđao, predložili su ga nadbiskupu koji bi ga potom imenovao za župnika. To je dokinuto već poslije I. svjetskog rata od kada grad više nije mogao birati župnika.

Vi ste 14. župnik ove župne zajednice i to gotovo četiri desetljeća. Kako je biti katedralni župnik? Je li to čast ili dodatna odgovornost?

To je sve jako lijepo. Velika čast, međutim treba reći da je zajedno sa mnom bilo 14 župnika, ali je bilo i 16 privremenih upravitelja župe jer ipak je to period od 250 godina, a povremeno je znalo biti i četiri kapelana. A gradskim vlastima u Subotici se inače više sviđalo da imaju upravitelja župe, jer je njemu trebalo davati manje novca. Postoje podaci tko je kada i koliko upravljao župom. Spomenimo i to da je 1900-ih godina župa sv. Terezije (bez sv. Roka i sv. Jurja) brojala 60 tisuća vjernika, znači bila je ogromna župa. Sve današnje okolne, salašarske župe pripadale su katedrali. Tako bi, dok nije bilo crkve u Čantaviru ili Bajmaku, ljudi dolazili sa sela i kolima odvozili kapelana da tamo odsluži misu, obavi krštenje... Kad je došao ovamo za nadbiskupa Gabrijel Patačić 1720-ih-'30-ih godina, od Novog Sada do Kalače, znači na području od oko 200 km, imao je svega 15 tisuća katolika, a nije imao ni jednu »normalnu« crkvu. To su sve bile kapelice od pruća i blata, sa zemljanim podom, i on je čitavu tu svoju biskupiju nekoliko puta obišao bez normalnog prijevoznog sredstva. Ono što volim istaknuti jeste da je naša župa od kad sam tu, dakle od 1985. godine, pa do danas imala 6 mladomisnika.

Kako danas izgleda djelovanje ove župne zajednice? Koje su sve službe potrebne za funkcioniranje katedrale?

Ono što je naša župa doživjela od ’90-ih godina do danas, to je zapravo dosta tužna stvar, jer smo mi prije toga imali od 12 do 14 tisuća vjernika. A prije nekoliko godina, uz odobrenje našeg biskupa u mirovini Pénzesa, u želji da vidim kakva je trenutna situacija po tom pitanju, tražio sam biračke popise iz mjesnih zajednica i vrlo jednostavno sam izračunao da na području naše župe nikako ne može biti više od šest i pol tisuća vjernika. Računali smo da je naša biskupija do ’90. imala pola milijuna katolika, a sad ih sigurno nema ni 250 tisuća. Ono što je pozitivno, što je jako lijepo jeste da ono što imamo vjernika, to su stvarno dobri, gorljivi vjernici. Na župi imamo i vjeronauk i tu sada ima stotinjak djece, što je puno manje nego nekad, ali ni toliko ih ne bi bilo da naša katehistica nije zaposlena u školama pa tamo poziva djecu. Ali to su zaista i dobra djeca i dobri roditelji. Što se službi tiče, osim mene, imamo dvojicu kapelana, imamo đakona koji je službenik župnog ureda, potom gospođu za pranje crkvenog rublja, sakristana, zvonara, kantora.

Katedrala kao župa upravlja i dijelom Bajskog groblja.

To je velika briga. Za vrijeme komunizma država je nastojala oduzeti groblja od Crkve (svaka župa je nekada imala groblje), jer su smatrali da je to veliki izvor kapitala, ali se naša župa uspjela izboriti za to da nam ne oduzmu groblje. To je veliki posao, tu se radi o tisućama ne grobova, već grobnica i o tome se stara naš đakon, a tu su i veliki troškovi, tj. izdaci oko održavanja. Svojedobno su se neki župnici čak i radovali što više nemaju groblje na brizi.

Pukotina na samom pročelju katedrala je tu desetljećima, pa i više. Postoje li zapisi kako je ona točno nastala i kada?

Postoje zapisi. Moji prethodnici u 19. stoljeću su vodili lavovske bitke da pomognu katedrali. Naši župnici su zvali najuglednije državne inženjere da spasu crkvu. Kad sam došao ovdje za župnika, kritizirao sam neke župnike da nisu ništa radili, da se nisu brinuli za crkvu, ali to nije istina. Sve ih/nas je mučila ista briga. Za vrijeme župnika Ivana Probojčevića crkva je bila tako bijedna da je to bilo neopisivo. Došli su neki novinari pa kad su vidjeli kako je crkva lijepa izvana, poželjeli su je vidjeti i iznutra. Kad su ušli, vidjeli su da je sva prljava, mokra, pljesnjiva, pa župnika nisu htjeli niti vidjeti. Međutim, nisu znali o čemu se radi. Taj župnik je muku mučio s pukotinama, zvao je inženjere i stručnjake, ali nikako nije išlo. A kad je sto godina prije mene došao za župnika Matija Mamužić, također nije smio ništa raditi. Vjernici su ga molili da obnovi crkvu. Što ga je mučilo? Pa crkva mu se raspada. Iz krova su rasla drva, jer u to vrijeme nije bilo limenog krova, to su bile drvene ploče. Prokišnjavala je i glavna nevolja i najveći strah su mu bile pukotine, ne samo na pročelju nego i po crkvi. Pozvao je velikog poduzimača iz Zagreba Johannesa Clausena koji je radio na obnovama crkava, a koji je župniku predložio kako se može crkva spasiti. Ali pukotina je ostala i poslije toga. Još je poslije toga bio moj prethodnik župnik Vojnić od Bajše, koji je 1912. godine izvana jako lijepo dotjerao crkvu, to i danas tako stoji. Savršeno je napravio, ali... I danas su angažirani stručnjaci iz Srbije i Mađarske, svi imaju neke ideje, a pukotina je i dalje tu. Glavni uzrok tome je činjenica da je čitav grad podignut na močvari, a ispred katedrale nekad je proticao potok i na njegovoj obali je podignuta crkva. Radili su i nasipe da se crkva osigura okolo, ali ništa nije vrijedilo. Ako kažemo da u jednom zvoniku ima tri i pol tisuće tona materijala, to je nešto strašno teško. Pod jednim tornjem je dublji, a pod drugim plići temelj i sad imate tu pojavu da svaki toranj vuče na svoju stranu, a oba tornja vuku prema trgu. Tako se onda pojavljuju i pukotine. Tornjevi su preteški u usporedbi s lađom crkve. Pukotine bi se trebale pojaviti tamo gdje je bio oltar sv. Ivana Nepomuka i sv. Andrije. Ako se još nisu pojavile, pojavit će se sigurno. I sada da se to spasi ima različitih ideja, a jedna od njih je da se demontiraju tornjevi do tavana, onda bi se smanjio teret i onda bi se moglo nešto raditi ispod. Ovako se ništa ne može raditi. Također, temelj nije građen od kamena ili nekog čvrstog materijala, nego kad su to pokušali bušiti izgledalo je kao neka žbuka, ima i kamena i cigle i svašta tamo ima, vrlo nestabilan temelj. I sad sve bi to trebalo učvrstiti, za sve to treba novaca, i to je sada zapelo... Može se sve to riješiti, ali kad i kako, ne znam, nešto će se odlučiti, nadam se moj nasljednik.

Brojni su župnici koji su za sobom ostavili velike radove izvana i unutar katedrale. I sami ste puno radili na uređenju unutrašnjosti, te je prije nekoliko godina obnovljena unutrašnjost katedrale, odnosno promijenjena je obloga zidova, pod je riješen, pa i samo svetište i oltar su obnovljeni. Koje su još potrebe, osim dobro znane sanacije pukotine i rješavanja pitanja zvonika?

Obnova katedrale je velikim dijelom gotova. Gotovi su svi prozori koji se trebaju ugraditi u zvonike. Drveni, vrlo kvalitetni prozori su napravljeni i za dvije sakristije. I apsida katedrale gdje su sakristije i iza oltara, sve je to obnovljeno, i to je onako kako će izgledati čitava crkva jednog dana. Obnova je podrazumijevala i zamjenu električnih instalacija. Ogroman posao je napravljen. Prije ove velike obnove imali smo nevolju s orguljama pa smo ih obnovili u čemu nam je veliku pomoć pružila gradska vlast. Ona se pobrinula da se prenesu u radionicu u Pečuh i da se vrate. Ja sam sada, što se tiče radova u katedrali, kao domaćica. Što si radila? Ništa se ne vidi da si radila. To što sam napravio, to kao da ne postoji. Neki ljudi više ne žele doći na vjenčanje u katedralu, jer se ne može ući na glavna vrata i onda to nije tako svečano. Jako puno je napravljeno, ali onaj dojam kad prilazite crkvi, a ona je ograđena, vrlo je teško, sumorno.

Bili ste dugogodišnji suradnik katoličkog lista Bačko klasje, redovito pišete za katolički list Zvonik, jedan ste od prvih članova KD-a Ivan Antunović, pa i predsjednik društva, bili ste urednik i suradnik Subotičke Danice, sastavili ste molitvenik Slava Božja, a tu su i brojne knjige koje ste napisali i priredili. Puno toga se istraživali i radili da se sačuva povijest ove župe, Crkve, pa i povijest ovih prostora i našega naroda. Odakle inspiracija i volja za takvim radom?

Pa kad je to moje i to volim. Moram reći u svezi toga što sam pisao i radio da kad sam došao ovamo za župnika, pokojni naš biskup Zvekanović mi je rekao: »Dužan si napisati povijest župe sv. Terezije«. Puno sam se trudio, ali sam se slomio »zahvaljujući« modernoj tehnici. Imao sam u kompjutoru nekih 35-40 napisanih stranica, a uz njih je bilo više od 120 fusnota (bilješki). I jednoga dana je to sve nestalo i onda sam izgubio volju. I ono što sam pisao u Zvonik ili u Danicu, urednici nisu nikad htjeli objaviti fusnote, nikada, jer to njima komplicira život i sad kad se ova posljednja knjiga pojavila, onda je jedan gospodin novinar napisao da to nije znanstvena knjiga. To ja priznajem, ali da ja to sad providim ovim bilješkama, to sad više ne mogu, nema vremena.

Što dalje? Kakvi su Vam planovi za skoriju budućnost kada je u pitanju subotička katedrala?

U svezi katedrale ja nemam nikakvih planova, za mene je pitanje naše župe. Sačuvati karakter ove župe koja je živa, dvojezična župna zajednica koja ima pjevački zbor, dobrog kantora, koja ima dobru djecu. To sve sačuvati. To ja govorim i za Bačku. Kad u Bačkoj zanijemi njemački jezik, mađarski jezik, kad zanijemi bunjevački govor, ogroman dio Bačke je propao. Znači, ono što imamo treba jako čuvati, jako voljeti. Jako se radovati tome što imamo dvojezičnu župu, to je sv. Terezija, a naša biskupija je, to svatko zna, biskupija pretežno mađarskog jezika. Bilo bi užasno kad bi netko rekao da to ne podnosi. Pa onda ne podnosiš Bačku, onda nisi katolik, to ne može tako.

Vi ste kroz svoj rad, kroz ovih 38 godina pokazali da volite svoje. Tu su Vaše propovijedi, Dužijanca u srcu, ta Čudesna bunarićka noć, sve ste nas privukli da dodatno zavolimo sve to.

Od moje mame sam naučio voliti ovo što imamo i ništa ja nisam svoga tu učinio. A kad me netko pohvali za propovijedi, imam odgovor – u osnovnoj školi, kad smo pisali pismene sastave, nikad nisam dobio više od dva, krajnji domet je bio tri. To je moj kapacitet. Onda sam shvatio da to apsolutno nije moje, to je Božji dar. Tako ja sam po sebi ništa nisam napravio, to je ono što mi je dragi Bog dao i da sam to više iskoristio bilo bi još bolje, ali ne može to baš sve.

Podnijeli ste zahtjev za mirovinu, no, još samo dvije godine je u pitanju da proslavite 40 godina kako ste katedralni župnik. Je li to moguće?

To se službeno zove odreknuće od službe i to je dužan svaki svećenik ili biskup kad napuni 75 godina podnijeti svome poglavaru. To sam ja napravio, ali evo imam produljeni boravak. Za dvije godine bi bilo da sam ovdje župnik 40 godina, ali ni onda ne bih bio najdugovječniji župnik sv. Terezije, jer je u toj službi preko 40 godina bio biskup Budanović. Ali ako da Bog, 10. veljače ću slaviti 50 godina svećeništva. Pa i to je štogod.

Intrevju vodila: Željka Vukov