Kolumne
Ketering sa stočnog groblja
Izuzmemo li neiscrpni zdenac domaće i inozemne politike iz kojega svoj um na nacionalnim dalekovidnicama bistre bokani i labani svih fela, svakodnevno trujući javnost do mjere da joj otupe sve emocije po kojima se ljudi razlikuju od životinja, tri su teme koje posljednjih godina ozbiljno ugrožavaju primat »kafanske politike«. Jedna je globalno zatopljavanje, odnosno klimatske promjene kojima sve jasnije svjedočimo; druga je ekologija u najširem smilu, od onečišćenja rijeka do kopanja po utrobi Zemlje, a treća se tiče pitanja hrane.
Uz obavezni zaključak da nemamo pojma što jedemo, u svakodnevnom dijalogu obično slijede nostalgična prisjećanja kako je nekad hrana bila puno zdravija i spasonosni izlaz u formulaciji da svatko od nas ima »svog« prodavača, po pravilu sa salaša, čije i koke i krave još uvijek pasu travu s idilične ledine i čiji jaja, meso i mlijeko imaju okus kojemu ovaj industrijski ne može ni primirisati. Kunemo se kvalitetom proizvoda samog proizvođača – a da ovaj to nije ni tražio niti smo ikada bili kod njega i uvjerili se u ispravnost vlastite tvrdnje – tražeći u njemu sigurnost i utjehu za sve strahove koji nas zbog hrane opravdano pritišću. A već sljedećeg trenutka – akcija! Pileće meso za nevjerojatnih 190 dinara; čevapi 50 % jeftiniji, sok od jabuke 79,99 dinara! Juriiiiiš! Guraj se i gazi sve oko sebe, uključujući i stavove koje si prije toga tako glasno zagovarao, sve u cilju da dođeš do što jeftinije hrane i da ti u novčaniku ostane neplanirana suma »i za sutra«. Jer, »trbu nije od cakla da se vidi šta je u njemu«.
Znali su to, naravno, i psiholozi opće prakse, u javnosti za sada poznati pod inicijalima D. P. i B. S., koji su siromašno i gladno stanovništvo opskrbljivali onim za čim svako biće žudi: jefitinim, a dobrim. Za razliku od Bokana i Labana – koji svoje mentalne proizvode prerađuju iz emotivnih sirovina: ljubavi prema Rusiji i mržnji prema Ukrajini i kao takve ih plasiraju na medijsko tržište – D. P. i B. S. svoj unosni izvor pronašli su na stočnom groblju u Subotici (kod pročistača). Birajući najljepše komade s butova ili vratova svježe crknutih svinja ili krava, nakon što su ih malo »obradili«, plasirali su ih »na tržište« po akcijskim cijenama kojima – x puta je to provjereno i potvrđeno u supermarketima – mnogi jednostavno ne mogu odoljeti.
Poznato je da svaki ćup ide na stočno groblje dok se ne razbije, ali je ovaj – sudeći po prvim spoznajama – bio baš od dobrog materijala: sudarao se o tvrde hridi domaćih zakona, izdržavajući te udare nekih četiri-pet godina sve do prošloga utorka kada su uhićeni, što je potvrdila i tužiteljica u subotičkom Osnovnom javnom tužiteljstvu Livija Panić-Miletić.
Ako se nakon istražnoga postupka dokaže da su krivi, zbog prirode nedjela kojega su činili D. P. i B. S., osim odgovarajuće kazne, zaslužuju i da javnost sazna njihova puna imena i prezimena, da im vidi lica, da bude upoznata kome su takvo meso (pre)prodavali i da se nađu na svojevrsnom stupu srama, jer su svojim nedjelom u kontinuitetu ugrožavali zdravlje djece i odraslih osoba i stali uz bok dilerima droge, trgovcima oružjem i ostalim kriminalcima opasnim po opće zdravlje i sigurnost građana.
Više od njihovih imena, prezimena i fotografija – jer takvih je svugdje uvijek bilo, ima ih i bit će ih – brinu neke druge ključne stvari, a koje se tiču samog sustava, odnosno uređenja države, uključujući i njene lokalne filijale. Javnosti će i nakon sudskog epiloga ovog slučaja ostati nejasno kako je moguće da su dvojica bezdušnika (ako je riječ samo o njima) godinama neometano ulazili na stočno groblje kao za švedski stol. Ako ga bude, bit će zacijelo i više nego zanimljivo čuti kako su svoju trgovinu obavljali mimo (sa)znanja policije, te, naravno, veterinarske i sanitarne inspekcije.
Konačno, još od nestanka 29. novembra i njegove kafilerije Subotica nema riješeno pitanje odlagalašita uginulih životinja, pa ovdašnji stočari muku muče što s crkotinama: zakopati ih ne smiju, a na površini stvaraju nesnosan smrad i realnu opasnost od zaraze dok jednom tjedno ne dođe vozilo iz Sombora. Desetak godina unazad Grad najavljuje izgradnju svojevrsne hladnjače, kao neke vrste »čistilišta« dok tijelo uginule životinje ne bude otpremljeno u neku dalju peć i iz svog fizičkog oblika kao dim otputuje u nebeske visine. Ali, tako ti je to u Subotici: problem stočnog groblja – koje i danas funkcionira po srednjevjekovnom modelu posipanja leševa vapnom – u dlaku je sličan kompleksu nezavršenih bazena u Dudovoj šumi, nezavršenoj zgradi Narodnog kazališta, neriješenog pitanja Palićkog jezera, bajske pruge itd., itd. Bude li se i dalje tako rješavalo ovo pitanje, tko garantira da se u nekim drugim momcima neće javiti isti apetit: onaj da se sa stočnog groblja i dalje hrane siromašni, gladni i pohlepni. Ketering? Zašto ne! Samo ako je jeftiniji.
Z. R.
