Kolumne

Na suprotnim stranama

Europska unija nekako se sve manje »prima« kod nas. I dok je za one starije generacije to nekako i očekivano, iznenađuju stavovi mladih koji budućnost Srbije ne vide u Europskoj uniji, kao i radikalni stavovi da se vlast na Kosovo treba vratiti vojnim putem. Tek svaki peti mladi stanovnik ili stanovnica Srbije misli da bi trebalo raditi na dijalogu Srba i Albanaca, a bolno pitanje statusa Kosova ostaviti za neka druga vremena. Isti ti mladi koji najviše mogu uživati povlastice EU kao što su putovanje bez viza ili školovanje i praksa na europskim sveučilištima.

Suprotne stavove o Europskoj uniji ne samo da imaju obični ljudi već se i srbijanska politička oporba dijeli na proeuropske i one druge, desnije od samih naprednjaka, prije svega kada je riječ o odnosu prema Europskoj uniji, odnosu s Rusijom i pitanju Kosova. I jedni i drugi izaći će na predstojeće izbore. To je jedino što im je zajedničko. Da, i zajedničke su im male šanse za neki ozbiljniji rezultat na izborima. Bez obzira kada oni bili.

Ako se sjetimo 90-ih godina, rušenje vlasti socijalista počelo je na lokalu. Prvo je Milošević pao u nekoliko ključnih gradova, pa je trebalo čekati još četiri godine da bi se »osvojila« i država. Ovdje kao da se hoće ići obratno. I da, upečatljiva slika 90-ih bili su lideri koji su bili istinski lideri koji su mogli povesti ljude, napuniti trgove. (Bez prisilnog dovođenja, što je radila i vlast prije ove naprednjačke.)

Te upečatljive oporbene lidere nismo vidjeli na masovnim prosvjedima, koji su se bez političkog artikuliranja nekako sami od sebe razvodnili ili se u nekim gradovima sveli na nekoliko desetaka ljudi ili se potpuno ugasili. Izazovno je vrijeme pred oporbom. Ići u jednoj ili dvije kolone. Ako bude jedna kolona, koliko će potrajati? Ako budu dvije, tko će ih predvoditi? Jedno je sigurno: izlazak na izbore neće donijeti puno toga novoga i neće riješiti duboke podjele. Ni političke ni društvene.

Z. V.