STJEPAN BARTOŠ, UPOZNAVANJE– Birajući narativne situacije mahom iz vlastita okruženja pisac se, ipak, promišljeno kloni težine «jake teme» – ne spominju se ratovi, revolucije, društveni preokreti, posljedice sraza nacionalne mitologije i sveopćega ludila, lijevih i desnih političkih batrganja, spoticanja i bedastoća – naš se autor radije usredotočuje na pojedinosti iz čovjekove svakodnevice, radoznalo osluškuje njegov grozničav šapat, nastoji čuti pojedinca i razabrati njegov govor, ne rijetko isprekidan i ne baš uvijek razumljiv, pogotovu ako je krik. Svaki čovjek mora imati nekakvo lice, makar će se za poneke ispostaviti kako je ono tek – maska. (M. Miković)