Intervju

»Što mi to zapravo jedemo?«

Nedavne vijesti o vraćanju krastavaca proizvedenih u Srbiji s granice sa Slovenijom zbog nedozvoljeno velike količine fungicida, vraćanje bresaka na granici s Hrvatskom, pa vraćanje čipsa, također s hrvatske granice, izazvale su nesigurnost potrošača Srbije u ispravnost hrane koju kupuju.

Sve češće se može čuti da su prava potrošača u Srbiji mala, a pravni savjetnik Nacionalne organizacije potrošača Srbije (NOPS) Mladen Alfirović u intervjuu za Hrvatsku riječ rekao je da u nekim segmentima ona gotovo i ne postoje.

S druge strane, prošloga tjedna je započela akcija »Bolja cijena« s kojom je država potrošačima osigurala niže cijene osnovnih životnih proizvoda, a kako je najavljeno nižu cijenu imat će 37 proizvoda.

Kako komentirate akciju »Bolja cijena«? Kako će ona utjecati na potrošačku korpu stanovništva?

Akcija će imati minimalan utjecaj na potrošačku korpu budući da se radi o svega nekoliko proizvoda koji su obuhvaćeni poticajima, dok u sadržaj potrošačke korpe ulazi znatno više artikala robe široke potrošnje. Svakako pozdravljamo ovaj potez. Svako pojeftinjenje dobro dođe potrošačima, naročito onim najugroženijim skupinama koje raspolažu manjim prihodima na mjesečnoj razini i gdje se gleda svaka akcija i svaki prodajni poticaj. Ova mjera je ograničena do kraja godine, ali bi trebala da na neki način akumulira i smanji pritisak koji će nastati nakon u listopadu najavljenog poskupljenja struje i naftnih derivata – što će dovesti do lanca novih poskupljenja. Očekuje se da ova mjera »Bolja cijena« koliko-toliko smanji pritisak i utjecaj na ta nova poskupljenja. Na duže staze ne vjerujemo da će mjera imati neki značajan utjecaj, ali vjerujemo da će inflacija biti obuzdana, da je zaista dosegla svoj maksimum. U sljedećim godinama trebamo očekivati dalje smanjivanje inflatornog pritiska, što zbog pozitivnih trendova u ekonomiji na svjetskim tržištima, što zbog ove godine koja bi trebala biti rodna po pitanju prinosa i generalno smanjenja cijena sirovina i gotovih proizvoda kad su u pitanju osnovne životne namirnice. Ograničene su kamatne stope na neke stambene kredite što je isto pozitivna odluka i svakako utjecaj na potrošačku korpu će biti povoljan u izvjesnoj mjeri. Ali ne možemo reći da će to biti nešto značajno jer tržište je slobodno i zakon ponude i potražnje određuje i kolika će biti cijena. Trgovci samostalno mogu određivati marže i proizvođači cijene svojih proizvoda, što se mora raditi obazrivo jer se može vratiti kao bumerang ako se cijene nerealno povećaju.

Cijene osnovnih životnih namirnica poput mlijeka ili ulja, zatim garderobe ili energenata kod nas znaju biti veće negoli u državama s puno boljim životnim standardom. Treba li za to kriviti trgovce i njihove marže?

Odgovornost trgovaca, odnosno visina marži djelomično su odgovorne za visoke cijene na srpskom tržištu. Problem s cijenama je znatno kompleksniji i obuhvaća više različitih faktora koji zbrojno daju nepovoljnu sliku po pitanju cijena. Svakako ima prostora za smanjenje marži, ali budući da je tržište slobodno svaka vrsta intervencije po pitanju ograničavanja marži mogla bi imati negativan efekt jer bi trgovci manjak nadomjestili poskupljenjima nekih drugih proizvoda. Akciju podržavamo, ali pozivamo na oprez i dobro planiranje mjera.

Kolike su marže trgovaca u Srbiji? Ima li ih pravo netko kontrolirati i može li ih Vlada limitirati?

Prema nekim procjenama, marže se kreću u iznosima 10-15 %. Vlada na temelju Zakona o trgovini ima niz ovlaštenja kada je riječ o mjerama koje se poduzimaju u slučajevima velikih poremećaja na tržištu. Te mjere svakako podrazumijevaju i ograničavanje cijena.

U razdoblju od 2019. do kraja 2022. trgovinske marže porasle su za 1,2 %, odnosno s 14,9 na 16,1 %, prema podacima Narodne banke Srbije. Je li razlog tomu inflacija ili želja trgovaca za većom zaradom?

Svakako je inflacija utjecala na povećanje marži, ali su neki trgovci temu inflacije zlouporabili kako bi neopravdano podigli određene cijene. Dio inflacije je »uvezen« i posljedica je ekonomske krize, a veći dio potječe kao posljedica brojnih problema na domaćem tržištu.

Za Komisiju za zaštitu konkurencije kažete da je najskuplja prevodilačka organizacija na svijetu. Zašto ih tako nazivate?

Taj termin koristimo zbog nepostupanja sukladno zakonima kojima se uređuje tržište i izuzetno slabih rezultata ove ustanove kada je u pitanju tržišni nadzor na srpskom tržištu. Komisija ima na raspolaganju cijeli niz mehanizama i ovlaštenja, a u praksi ih gotovo ne koristi za sankcioniranje nesavjesnih trgovaca. Termin »prevodilačka organizacija« koristimo kada želimo opisati situaciju u kojoj se europski zakoni prevode i usvajaju da bi se ispoštovala nekakva forma, a u praksi se veliki dio odredaba gotovo uopće i ne primjenjuje. Znate, najlakše je kopirati i usvojiti neki propis…a na polju primjene rezultati izostaju!

Događa se da naši prehrambeni proizvodi budu vraćeni s granice Europske unije, a posljednji primjer su krastavci i breskve u kojima su pronađeni zabranjeni pesticidi. Završi li ta roba na policama naših trgovina ili gdje?

Ta roba nikako ne bi smjela završiti na policama naših trgovina već bi trebala biti procesuirana sukladno Zakonu o sigurnosti hrane. Sama činjenica da sve češće čujemo vijesti o vraćanju srpskog voća i povrća s granica EU govori o manjkavosti sustava kontrole od strane nadležnih inspekcija i samim tim se možemo osnovano zapitati »što mi to zapravo jedemo?«. NOPS se godinama zalaže za pristup neovisnim izvorima financiranja kako bismo mogli provoditi neovisne analize proizvoda, za što trenutačno nema novca. Rješenje je neovisan Fond za zaštitu potrošača i sigurnost proizvoda koji bi se financirao od naplaćenih kazni, a kom bi pristup imale licencirane potrošačke organizacije.

Kako je uređeno poslovanje poljoprivrednih apoteka u Srbiji? Je li problem što se pesticidi mogu kupiti u proizvoljnim količinama i što ne postoji propis koliko se koja kultura smije prskati?

Problem je izostanak adekvatne kontrole i umreženosti poljoprivrednih gospodarstava s apotekama gdje bi se u svakom trenutku znalo koje gospodarstvo i na kojoj površini uzgaja određene biljne kulture pa da se sukladno s tim odobrava određena količina sredstava za zaštitu bilja. Kod nas trenutačno kupuje tko, što i koliko hoće, a sustav kontrole gotovo da i ne postoji.

Kontrolira li netko hranu koja se proizvodi i potom prodaje u Srbiji?

Hrana se kontrolira periodično, sukladno propisima i pravilnicima usvojenim na temelju Zakona o sigurnosti hrane. Svakako su neophodne strožije kontrole. Svaka inspekcija je nadležna za kontrolu određene vrste hrane. Npr. poljoprivredna inspekcija je nadležna za kontrolu u svim fazama prometa od proizvodnje pa do prometa na malo hrane biljnog i pretežito biljnog podrijetla, dok je recimo veterinarska inspekcija nadležna za hranu životinjskog i pretežito životinjskog podrijetla, a imamo i sanitarnu inspekciju koja je nadležna za kontrolu vode... Zakonom je točno propisano tko je za što nadležan i svaka inspekcija ima svoj godišnji plan kontrole kojim kontrolira hranu koja se nalazi u svim fazama prometa, od proizvodnje pa do samog izlaganja u trgovačkim lancima. Inspekcije uzorkuju proizvod i šalju na labaratorijsku analizu sukladno svojim godišnjim planovima i pravilnicima kojima je propisano koje su maksimalne količine pesticida dozvoljene u proizvodima, kontrolira se je li korišten neki pesticid čija je uporaba zabranjena zakonom... Kada kažemo da je neophodno da su te kontrole strožije, prvenstveno mislimo na to da one budu učestalije i detaljnije. Za to je potrebno jačanje kapaciteta nadležnih inspekcija i generalno bolji tržišni nadzor. U posljednje vrijeme nam se često događa da svjedočimo primjerima da se voće i povrće vraća s granice Europske unije, jer su pronađene neke veće količine pesticida u odnosu na zakonom dozvoljene, što nam govori o tome da se kontrola baš ne provodi u mjeri u kojoj bi to trebalo. Mi u NOPS-u uvijek apeliramo da te kontrole budu učestalije i da se pojačaju kapaciteti tržišne inspekcije. Postoje trgovački lanci koji imaju vlastite sustave kontrole neovisno od državnih ustanova i institucija i u tim trgovačkim lancima je voće i povrće sigurnije, budući da prema nekim našim saznanjima neki posebni interni propisi i certifikati koji imaju ti trgovački lanci dozvoljavaju čak upola manju količinu pesticida u odnosu na zakonom propisanu. Upravo iz tog razloga NOPS planira da u nekom sljedećem razdoblju uradi opsežno istraživanje tržišta, gdje ćemo imati za cilj utvrditi koji trgovački lanci nude više od zakonskog minimuma. To je sve opet povezano s konkurencijom i da se potrošačima omogući sigurnija roba i proizvodi veće kvalitete. Uvijek smo se bavili time poštuje li netko zakon ili ne, a sad hoćemo da vidimo nudi li netko više od onog što je zakonom propisano potrošačima.

Kako je moguće zaštititi potrošače od robe za koju proizvođači kažu »ovo je za pijacu, ali ne i za mene«?

Sve dok postoji takav, loš, mentalitet kod naših proizvođača, teško je zaštititi potrošače u pravom smislu te riječi. Svatko bi trebalo da krene od samoga sebe. Ako je netko odgovoran prema sebi, svojoj obitelji i djeci, onda se očekuje da bude odgovoran i prema drugoj djeci i potrošačima koji će konzumirati njegove proizvode. Svijest o zdravoj hrani kod nas je na niskoj razini i zadatak naše organizacije je i da ju podignemo. »Ovo je za mene, a ovo za pijacu« je negativna pojava koja nas prati dugi niz godina. Ti proizvođači moraju postati svjesni da potencijalno ugrožavaju i svoje susjede i prijatelje ako prave značajne razlike u tretmanu svojih proizvoda, a ne daj Bože da koriste neke preparate koji su zabranjeni ili da ih koriste nesavjesno u većim količinama. Ako se takva pojava otkrije, trebalo bi to objaviti kao negativnu reklamu. To je i problem koji imamo sa suradnjom s nadležnim inspekcijama, jer kad se utvrdi da je u određenom kontingentu uzorkovana veća količina nekih nedozvoljenih supstanci mi ne dobijemo informaciju koji je proizvođač u pitanju, koja supstanca je u pitanju i koja količina. Potrošači zahtijevaju kompletne odgovore kako bi mogli te nesavjesne proizvođače kazniti tako što neće kupovati njihove proizvode. Kad god se obratimo nadležnim inspekcijama i ministarstvima, dobijemo odgovor da ne mogu dati više informacija dok je postupak u tijeku. To se zaboravi, ne znamo koliko traje taj postupak i na kraju ne dobijemo informaciju. Ono što često koristimo u svom radu jeste RASFF, Europski sustav za brzu razmjenu informacija o nesigurnoj hrani, gdje se informiramo koja je hrana porijeklom iz Srbije u Europskoj uniji podlegla nekoj kontroli pa je utvrđeno prisustvo nedozvoljenih tvari. To često objavljujemo na našem portalu kako bismo upozorili i naše potrošače.

Pojavljuje li se hrana proizvedena u Srbiji često na RASFF-u?

Želimo vjerovati da su to sporadični slučajevi. Voće i povrće u Srbiji su visoke kvalitete i traženi su u Europskoj uniji, naročito malina. Ovi izolirani pojedinačni slučajevi ostavljaju ružnu sliku o Srbiji kao zemlji izvoznici voća, povrća i biljnih kultura tako da bi svakako i njihovi proizvođači morali biti savjesniji kako bi imali kupce i na stranim tržištima i mogli bolje plasirati svoju robu.

Koliko su potrošači u Srbiji upoznati sa svojim pravima i zbog čega Vam se najčešće javljaju?

Potrošači iz godine u godinu sve više poznaju svoja prava, ali i dalje u nedovoljnoj mjeri. Najveći problemi zabilježeni su s odjećom i obućom i komunalnim uslugama. Zakonski rok u kojem trgovac odgovora za robu je dvije godine. U tom roku potrošači mogu reklamirati robu, s tim što u prvih šest mjeseci imaju mogućnost da biraju između zamjene, popravka ili povrata novca. Poslije ovog roka, a do isteka dvije godine, ostaje im pravo na popravak ili zamjenu, s tim što se popravak ne može izvršiti bez suglasnosti potrošača.

Kako biste ocijenili prava naših potrošača i u kojem sektoru su najugroženija?

Prava potrošača u nekim segmentima gotovo da i ne postoje, a najveći problemi zabilježeni su u području usluga od općeg ekonomskog interesa. To su usluge čije uređivanje kontrolira država i neki drugi imalac javnog ovlaštenja. Najčešće su to komunalne usluge kao što je opskrba toplotnom energijom, pitkom vodom, kanalizacija, održavanje čistoće javnih površina, odnošenje smeća, usluge javnog gradskog prijevoza... tj. usluge čije pružanje uređuje država. Ovdje imamo prilično veliki broj problema zato što je izuzetno loša komunikacija s nekim javnim poduzećima i ne poštiva se u dovoljnoj mjeri Zakon o zaštiti potrošača koji ima cijelo jedno poglavlje posvećeno ovim uslugama.

Susreću li se potrošači s teškoćama prilikom ostvarivanja svojih prava?

Potrošači se i dalje susreću s brojnim poteškoćama, a sustav je tako uspostavljen da je put do ostvarenja prava u praksi izuzetno težak. Zakon detaljno uređuje na koji način se usluge pružaju, kako račun treba izgledati, kako se vrši očitavanje potrošnje, kako se taj račun ispostavlja, u kojim razdobljima se to radi... U području usluga od općeg interesa smo evidentirali najveći broj slučajeva nepoštivanja zakona u praksi i jako je teško izboriti se s tim sektorom. Imamo problem i sa sudskim tijelima koji nisu u nekoj mjeri ni prepoznali da uopće postoji Zakon o zaštiti potrošača nego primjenjuju neke druge propise. Jako je teško izboriti se za prava kada su u pitanju javna poduzeća.

Smatrate li da bi ulaskom u Europsku uniju prava potrošača u Srbiji bila veća?

Svakako. Europska unija podrazumijeva ne samo da se propisi kojima su regulirana različita područja života i koji se implementiraju putem europskih direktiva samo usvoje nego se zahtijeva i kontrola primjene tih propisa. Mehanizmi kontrole su znantno strožiji i podrazumijeva se ako ste usvojili neki zakon da ga morate primijeniti u punoj mjeri, jer ste ga valjda zato i usvojili. Cijeli sustav zaštite potrošača u Europskoj uniji je prilično razvijeniji u odnosu na Srbiju. Rigoroznija su pravila, rigoroznije su kontrole i svi mehanizmi koji su usvojeni sukladno zakonskom regulativom se zaista u praksi primjenjuju. Tako sustav funkcionira. Srbija kad bi ušla i da bi ušla u Europsku uniju mora dokazati da je ona te propise i implementirala i da je uspjela uspostaviti određene standarde kada je u pitanju ne samo usvajanje već i primjena europskog zakonodavstva u praksi.

Je li ostalo puno posla Srbiji u ovome području kada je u pitanju ispunjavanje uvjeta za ulazak u Europsku uniju?

Zaštita potrošača i zaštita zdravlja predstavljaju jedan zajednički klaster, što je izuzetno široko područje. Zaštita potrošača je ono sve što nas okružuje – komunalne i turističke usluge, usluge prodaje robe, nepoštena poslovna praksa, dijelom i financijske usluge... Sve ono što kupujemo i što konzumiramo na tržištu, bilo da je riječ o robama ili uslugama, naše je područje. Postoji još niz mehanizama koji se moraju urediti, a neki dobri koraci su već postignuti. Imamo novi Zakon o zaštiti potrošača, imamo izvansudsko rješavanje sporova, uveli smo prekršajne naloge te novi Zakon o trgovini koji također predviđa prekršajne naloge. Postoje još neka područja koja se moraju urediti. To je pitanje konkurencije – moraju se ojačati kapaciteti za zaštitu konkurencije koja je slabo reagirala na brojne negativne pojave na tržištu. Imamo i Ministarstvo trgovine koje mora jačati svoje kapacitete za borbu protiv nepoštene poslovne prakse. Mi kao NOPS se zalažemo da se nepoštena poslovna praksa izmjesti iz nadležnosti Ministarstva i da se ona prebaci u Komisiju zaštite konkurencije po ugledu na neke europske države kao što je Italija, jer su tamo postignuti značajno bolji rezultati u ovom području.

Intervju vodila: Jelena Dulić Bako