Intervju

Spremnost da razumijemo jedni druge ključni korak ka ravnopravnosti

Bez obzira na dob, spol, obrazovanje, imovinski status, nacionalnu ili vjersku pripadnost svi građani trebali bi biti ravnopravni. No, brojne kategorije stanovništva izložene su diskriminaciji, žrtve su neravnopravnosti, predrasuda. Sve njih treba štititi Povjerenik/povjerenica za zaštitu ravnopravnosti. Na toj dužnosti u drugom mandatu je Brankica Janković.

Za povjerenicu za zaštitu ravnopravnosti izabrani ste 2020. godine i to je Vaš drugi mandat, što znači da je iza Vas više godina angažiranja na zaštiti ravnopravnosti. Koji su najvažniji pomaci koji su napravljeni u tom razdoblju?

Godinama sam posvećena zaštiti ljudskih prava, posebno najugroženijih građana, djelujući s različitih pozicija i iz različitih perspektiva. Zato, sa sadašnje pozicije mogu kazati da su napravljeni veliki pomaci i veoma značajne intervencije, posebno u zakonodavnom okviru. Ispravljene su mnoge pogreške nastale u radu tijela na koje smo ukazivali. Upućeno je više stotina preporuka i inicijativa, koje su utjecale na kvalitetu života građana. Teško ih je izdvojiti po značaju, ali ukazat ću na nekoliko: unaprijeđen je položaj žena u pogledu ostvarivanju prava u vezi s trudnoćom i porođajem bez obzira jesu li zaposlene kod poslodavca ili se samozapošljavaju; spriječili smo nejednak tretman žena i muškaraca zaposlenih u javnom sektoru u pogledu odlaska u mirovinu po sili zakona; omogućeno je djevojčicama da upišu vojnu školu. Unaprijeđena je, također, pristupačnost brojnih objekata osobama s invaliditetom; omogućeno im je korištenje faksimila kada se ne mogu svojeručno potpisati; određeni lijekovi i terapije novije generacije su uvršteni na pozitivnu listu lijekova koji se plaćaju na teret Fonda za zdravstveno osiguranje... Spriječena su pojedina prinudna raseljavanja romskih naselja protivno standardima; unaprijeđena je potpora romskoj djeci u području obrazovanja; pravo na uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina se poštuje; stariji sugrađani su dobili mogućnost putnog zdravstvenog osiguranja bez obzira na godine života, dok su cijene dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja izjednačene za žene i muškarce. Ističem i da je važno to što smo stekli povjerenje građana, a kvaliteta rada institucije prepoznata je od Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe, OSCE-a, organizacija civilnog društva i drugih, ali prije svega institucija države.

Europa se bori protiv diskriminacije, Srbija je deklarativno na putu europskih integracija. Gde je Srbija u borbi protiv diskriminacije?

Ne bih rekla da je Srbija deklarativno na putu europskih integracija već da smo se za taj put opredijelili i da smo tom procesu posvećeni. Kada je riječ o zaštiti od diskriminicije, možemo se pohvaliti da smo po nekim pitanjima lideri u regiji. Primjera radi, u pogledu uspjeha u strateškim parnicama za zaštitu od diskriminacije i u pogledu zaštite najstarijih sugrađana – odnosno u pogledu posvećenosti zaštiti od diskriminacije na osnovu starosne dobi kao osobnog svojstva. Ove godine smo, drugi puta, domaćini Sedme regionalne konferencije institucija za ravnopravnost Jugoistočne Europe – mreže koja je osnovana na našu inicijativu 2016. godine potpisivanjem izjave u Beogradu. Nažalost, u ovoj regiji vrlo dobro znamo kolika je cijena nepoštovanja prava na ravnopravnost i različitost. I mi svi znamo da ta borba mora biti kontinuirana i da ne daje uvijek rezultate preko noći, pogotovo ne u kriznim vremenima. Za to je potreban kontinuirani i predani rad institucija za ravnopravnost, ali i sudova i drugih pravosudnih tijela i, naravno, svih društvenih i državnih aktera, naročito medija. Također, nemjerljiva je važnost i organizacija civilnog društva koji su naši važni partneri u izgradnji pravednijeg i tolerantnijeg društva. Izazovi u borbi protiv diskriminacije su sve složeniji u čitavoj Europi, tako da posao institucija za ravnopravnost nije ni malo jednostavan, a to najbolje znaju moje kolege iz regije, kao i drugih europskih država, koje veoma poštujem. Štiteći prava manjinskih grupa često smo u prilici ukazivati i govoriti ono što ponekad veliki broj stanovnika u našim državama ne želi čiti. Nas koji štitimo ljudska prava to ne smije pokolebati, posebno u osudi govora mržnje i drugog neprihvatljivog govora i ponašanja kojima se vrijeđaju pripadnici nacionalnih i drugih manjina.

Dosta je područja u kojima susrećemo primjere diskriminacije. Krenimo od rada. Koliko su česte pritužbe na kršenje prava iz tog područja? Koja se prava krše i tko je najugroženiji?

Razumljivo je što je područje rada i zapošljavanja godinama među najčešće navođenim područjima društvenog života u pritužbama građana. Tržište rada se dosta izmijenilo, a pod utjecajem novih oblika radnog angažiranja iskrsli su i novi izazovi na koje nije lako odgovoriti. Ne čudi da je ovo područje u većini zemalja u vrhu po broju podnijetih pritužbi jer, razumljivo, građani u svim državama su najspremniji prijaviti diskriminaciju na radu, zbog njenog utjecaja na njihov život i egzistenciju, kao i članova njihovih obitelji. Moram reći da su najčešće diskriminirane žene i stariji radnici, kao i osobe s invaliditetom, ali bilo je i slučajeva diskriminacije LGBTI+ osoba, Roma, osoba koje žive s HIV-om i drugih manjinskih grupa. Većina slučajeva je uspješno riješena, a u nekim slučajevima se tijekom postupka utvrdilo kako nije bilo diskriminacije. Često građanima nije lako razlikovati mobing od diskriminacije.

Strah je najčešća riječ koja se čuje kada govorimo o kršenju prava iz područja rada. Strah od poslodavca, strah od gubitka posla… Tko je tu zatajio, odnosno jesu li oni koji se ohrabre prijaviti kršenje prava iz područja rada i dovoljno zaštićeni?

Razumljiv je i prirodan strah svakog čovjeka od gubitka posla i taj strah ih odvraća i od traženja zaštite. Naš cilj je upravo ih svojim djelovanjem i praksom ohrabriti da zaštitu uvijek zatraže, naravno ne potcjenjujući razloge za strah. Zato čak i kada ne nađemo povredu prava, mi poslodavcima obvezno ukazujemo na zabranu viktimizacije zbog obraćanja Povjereniku. Primjera radi, u cilju podizanja svijesti, povjerenja u instituciju i otklanjanja strahova, vodili smo i dobili značajnu stratešku parnicu, između ostalog i zbog viktimizacije porodilje i otkaza za vrijeme trajanja odsustva zbog njege deteta. U cilju unaprjeđenja položaja zaposlenih u pogledu nediskriminatornog tretmana izradili smo Kodeks ravnopravnosti za poslodavce – vodič koji sadrži smjernice za provođenje antidiskriminacijske politike u području rada i zapošljavanja. Naišli smo na veliki odziv i podršku, naročito velikih tvrtki koje su potpisale našu Povelju ravnopravnosti i u svojim radnim okruženjima njeguju kulturu različitosti i tolerancije. Na mjestu okupljanja glavnih gospodarskih i društvenih aktera kod nas, na Kopaonik biznis forumu, tema ravnopravnosti i njenog značaja za gospodarstvo postala je redovna i veoma važna.

Kada već govorimo o zaštiti, nameće se pitanje zaštite uzbunjivača. Znamo kako su prošli uzbunjivači. Jesu li oni dovoljno zaštićeni i zašto se usprkos Zakonu o zaštiti uzbunjivača događa da su uzbunjivači izloženi napadima, medijskom linču, prijetnjama, otkazima...?

Kao što ste i sami naveli, ovdje se radi o primjeni Zakona o zaštiti uzbunjivača, što nije u nadležnosti Povjerenika. Međutim, s aspekta naše nadležnosti mogu istaknuti da je za svako društvo važna pravovremena, neselektivna i dosljedna primjena zakona. Podsjetit ću da je na ovo ukazivao i Europski sud za ljudska prava. Na primjer, u postupcima povodom predstavki građana iz različitih europskih država u vezi s neopravdano lošijim postupanjem poslodavca prema zaposlenom uzbunjivaču, kada je donosio presude u kojima je konstatirao da postoji povreda prava na slobodu izražavanja kao veoma važnog ljudskog prava koje također štiti Konvencija.

Žene su posebno ugrožena kategorija. I Vi ste se toga dotaknuli u prethodnim odgovorima. Dosta organizacija je angažirano u podizanju svijesti, kako zajednice tako i samih žena. Možemo li govoriti o pozitivnim pomacima?

Bojim se da globalno postoji tendencija stagnacije ostvarenih prava kada su žene u pitanju. O tome smo razgovarali i na nedavnoj konferenciji u Tetovu koju je organiziralo Ministarstvo vanjskih poslova Sjeverene Makedonije u sklopu predsjedanja OSCE-om. Važno je očuvati, ali i unaprijediti postignuto kada je riječ o položaju žena. Postoje vidljivi pomaci na nacionalnoj razini – gdje su žene znatno više zastupljene u političkom životu, uvedeno je rodno odgovorno budžetiranje, brojni su projekti na lokalu koji targetiraju određene grupe, kao što su na primjer žene na selu ili poduzetnice. Međutim, još je posla pred nama. Mora se još puno raditi na postizanju pune ravnopravnosti, pogotovo kada je riječ o zapošljavanju i položaju žena na tržištu rada, jer samo ekonomski neovisna žena može biti zaista ravnopravna. Posebnu pažnju treba posvetiti unaprjeđenju položaja i zaštiti trudnica, porodilja i zaposlenih majki, kao i žena s invaliditetom i starijih žena, ali i unaprjeđenju reproduktivnog zdravlja i prava koja iz toga proističu. Ne treba zaboraviti ni na problem rodno zasnovanog nasilja, koje predstavlja ogroman izazov ne samo za naše već i društva koja važe za najnaprednija kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti. Srbija je među prvima ratificirala Istambulsku konvenciju, ima zakone, strategije i protokole o suradnji institucija kada je u pitanju zaštita od nasilja u obitelji i partnerskim odnosima, ali svjedočimo kako u praksi nerijetko nešto ne funkcionira, što samo potvrđuje ono što često ističem, a to je da ne mogu zakoni i strategije učiniti društvo pravednim i izmijeniti kulturu vrijednosti i ponašanja oblikovane na tekovinama patrijarhata. Rodno zasnovano nasilje je kompleksan i težak problem, a rješenje podrazumijeva ozbiljan, posvećen i neprekidan rad.

Uskoro će 1. listopada, Međunarodni dan starih. Sjetimo se onda i starih, koji čine značajan dio naše populacije. Biti star, bolestan, siromašan, sâm... to sigurno sve umnogostručuje probleme s kojima se suočava ovaj dio stanovništva?

Da, starije osobe su često diskriminirane po više osnova. Tijekom protekle godine, kao i niz godina unazad, starosno doba je bilo u vrhu osnova po broju pritužbi Povjereniku, i to najčešće u području pružanja javnih usluga, zdravstvene, socijalne zaštite, ali i drugim postupcima pred tijelima javne vlasti. Najugroženiji su stariji u ruralnim sredinama, koji su često sami, s minimalnim primanjima, neki čak bez ikakvih primanja, koji ne mogu doći do liječnika. Također, dok digitalizacija javnih usluga za mnoge predstavlja olakšenje, za starije sugrađane to je često prepreka. Demografska struktura se promijenila, što zahtijeva niz promjena u načinu funkcioniranja mirovinskog sustava i sustava zdravstvene i socijalne zaštite. Treba promijeniti narativ o starijima »kao teretu za društvo« i ne dozvoliti da tzv. ejdžizam postane dominantan oblik diskriminacije u 21. stoljeću. Od izuzetne je važnosti izgradnja društva koje starije vidi kao ravnopravne građane, uz njegovanje međugeneracijske solidarnosti kao temeljnog principa. Drago mi je što su svi moji kolege iz regije prihvatili da nam upravo ovogodišnja tema regionalne konferencije u Beogradu bude položaj starijih građana u našim državama s obzirom na to da se suočavamo s vrlo sličnim izazovima nastalim kao posljedica demografskog starenja.

Pravo na liječenje trebalo bi biti nešto što je jednako dostupno svima. Ali nije. Problemi s listama čekanja, zakazivanjima pregleda, snimanjima, operacijama postoje. Koliko su česte pritužbe vezane za zdravstveni sustav?

Zdravstveno stanje se kao osnov diskriminacije nerijetko navodi u kombinaciji s još nekim osobnim svojstvom, i to najčešće invaliditetom i starosnom dobi. Potrebe za zdravstvenom zaštitom i dalje su uvećane, posebno kao posljedica krize izazvane pandemijom covida. Pokazalo se da je neophodno osigurati medicinsku opremu i lijekove novije generacije, pristupačne objekte i usluge posebno u nerazvijenim i ruralnim sredinama, gdje je često i prijevoz neadekvatan. Izgrađen je određeni broj bolnica i ambulanti, izdvojena su značajnija financijska sredstva za zdravstvenu zaštitu građana, a posebno za liječenje oboljelih od rijetkih bolesti, kao i djece u inozemstvu; kontinuirano se radi na unaprjeđenju zdravstvene zaštite, međutim i dalje za neke intervencije postoje liste čekanja i nedovoljno novih inovativnih lijekova koji bi bili osigurani na teret Fonda za zdravstveno osiguranje, preventivnih pregleda i sl. Jedan od dobrih primjera važnosti povezivanja zdravstvenog s drugim sistemima, kao što je obrazovni, jest i nedavna akcija usmjerena na unaprjeđenje položaja djece oboljele od dijabetesa i drugih kroničnih nezaraznih i rijetkih bolesti, kroz mjere prevencije, ranog otkrivanja i dodatne potpore u odgojno-obrazovnim ustanovama. Također, kontinuirano radimo na tome da se našim sugrađanima koji boluju od teških i rijetkih bolesti osiguraju suvremene terapije o trošku RFZO-a i tu su vidljive pozitivne promjene. U pojedinim slučajevima građani su ukazivali i na nesenzibiliziranost zdravstvenog osoblja za rad s pacijentima koji boluju od određenih vrsta bolesti, na primjer s pacijentima koji žive s HIV-om, zbog čega je neophodna i stalna edukacija.

Nedavno ste reagirali na slučaj u Subotici kada su polupani mađarski nazivi mjesta na nekoliko ulaza u grad. Zakoni daju određena prava nacionalnim manjinama, ali koliko je prepreka da se ta prava i koriste? Koja prava je najčešće teško ostvariti i koje manjine imaju najviše poteškoća u tome?

Ne samo u slučaju Subotice nego i u drugim sličnim slučajevima, jer kao povjerenica reagiram sukladno zakonom propisanim ovlastima i uz najoštriju osudu pojedinačnih incidenata ukazujem da je zabranjeno iznošenje ideja i stavova koji raspiruju nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju ili netrpeljivost. Brojne nacionalne manjine u Srbiji su naše bogatstvo i zato uvijek i svuda naglašavamo važnost multikulturalnosti, međusobnog poštovanja i razumijevanja. Pojedinačni incidenti ne odražavaju realno stanje, niti su to standardi ponašanja, jer je Srbija država svih njenih građana i građanki bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, u kojoj svi imaju pravo na jednak tretman i pravnu zaštitu. Takve incidente uvijek treba osuditi i voljela bih da to bude standard u svim državama u regiji. Najviše poteškoća da ostvare neka svoja prava imaju pripadnici romske nacionalne manjine, koji nam se i najčešće obraćaju kada se radi o nacionalnim manjinama. Na izvjestan način to je i odraz postojećih stereotipa i predrasuda s kojima se Romi i Romkinje često suočavaju u svakodnevnom životu. Ako se svemu pridoda i izraženo siromaštvo jednog dijela romske populacije, jasno je da postoji niz prepreka za kvalitetniji život Roma i Romkinja.

U javnom prostoru govor mržnje, diskriminacija postali su uobičajena i raširena pojava. Tu bi najveću odgovornost trebale imati javne ličnosti, političari, mediji. Ne čini li Vam se suprotno: da oni često i šire i potiču govor mržnje i diskriminaciju? Kako to zaustaviti?

Mnogo je buke i kakofonije u javnom prostoru u kojem jedni druge često ne čujemo. Naravno da su najodgovorniji nositelji javne vlasti, javne ličnosti i mediji koji imaju posebnu odgovornost zbog utjecaja na širu javnost. Oni moraju imati svijest o tome da njihovo djelovanje treba biti podređeno ne samo zakonu i profesionalnim kodeksima, već i javnom interesu i visokim etičkim vrijednostima. Nažalost, svjedoci smo da je javni prostor često zagađen zbog neprimjerenog govora i neodgovornih izjava nekih društvenih aktera, na što, kada se radi o diskriminatornom govoru reagiramo u skladu s nadležnostima. Nepoštovanje tuđeg dostojanstva, uvrede, seksizam i vulgarnosti u javnom prostoru mogu potaknuti negativne društvene obrasce i poslužiti kao inspiracija za govor mržnje, netoleranciju, mizoginiju i nasilje prema svakome tko misli drugačije.

Koliko je institucija povjerenice za zaštitu ravnopravnosti prepoznata i koliko su česta obraćanja pojedinaca, udruženja…?

Svake godine obrati nam se veliki broj građana, kao i organizacija civilnog društva i predstavnika medija. Naravno, mjesta za unaprjeđenje uvijek ima, zbog čega smo otvorili različite kanale komunikacije. Svaku konstruktivnu kritiku i sugestiju shvaćamo vrlo ozbiljno i dobronamjerno, a trudimo se što više biti na različite načine u direktnom kontaktu s građanima. Također, predstavnici javne vlasti uglavnom uvažavaju našu ulogu korektivnog faktora u društvu o čemo svjedoči postotak postupanja po našim preporukama, koji je iznad europskog prosjeka.

Koliko su određeni stereotipi, predrasude još uvijek prepreka da određene kategorije stanovništva uživaju sva prava koja imaju drugi građani?

Stereotipe i predrasude je najteže prevladati. Sve druge barijere, u odnosu na one u glavi, čini se, lakše je premostiti. A znamo i da institucije čine ljudi, pa je zato neophodno prvo se suočiti s vlastitim predrasudama. Zato se uvijek ponavlja važnost edukacije i prevencije. Očuvanje i unaprjeđenje ljudskih prava podrazumijeva razumijevanje, koje pak zahtijeva i pažljivo slušanje drugih i drugačijih. Ne postoji društvo u kom se svi zalažu i bore za iste vrijednosti, ali spremnost da razumijemo jedni druge predstavlja ključni korak ka ravnopravnosti. Zaštita ljudskih prava podrazumijeva svakodnevni rad i borbu, i to ne samo institucija već svih građana i građanki. Izazova je bilo i bit će, ali nas oni ne plaše. Naprotiv, predstavljaju motiv za punu posvećenost u zaštiti i bez kalkulacije koga, kada i kako štitimo. Mi u instituciji volimo reći: »dobrodošli u digitalno doba novih oblika kršenja ljudskih prava«. Taman kada pomislimo da smo nešto svladali, eto novog slučaja, novog izazova.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević