Kolumne

Poruka duhovnom ocu

Šovinizma i šovinista ima posvuda, ali praksa je pokazala da najbolji primjerci te opake bolesti uspijevaju u nacionalno heterogenim sredinama. Ne treba ići duboko u povijest niti daleko izvan svojih granica pa se uvjeriti u to: najgore epizode šovinističkog orgazma događale su se između susjeda, bili oni Židovi, Armeni, Kurdi, Romi, Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili Albanci. Naravno, razvoju šovinizma i uzgoju šovinista pogoduje klima oboljelog društva u kom se i s državnog vrha, i putem medija, i u crkvi, i u školi i na stadionu veliča sebe, a prokazuje, optužuje i ponižava onaj različit od tebe.

Živimo li mi u takvom društvu? Ako vam je do sada glava bila u pijesku (a zanima vas odgovor), uključite radio ili tv, kupite novine, pogledajte udžbenike, poslušajte o čemu pričaju susjedi... i zaključite sami. Ako ste i nakon toga uvjereni da većinu društva čine zdravi i normalni primjerci, moguće da ste u pravu. Ali, nije zgorega podsjetiti se i stare istine da je u društvu od sto ljudi dovoljno dvije-tri budale, pa da nastane kaos.

Upravo takve bolesne budale protekloga vikenda svoj su šovinizam demonstrirale na mađarskim natpisima Szabadka, obojenim u mađarske nacionalne boje, na Paliću i kod bikovačke petlje. Ne podnose budale ni mađarski jezik ni mađarske boje, čime izravno šalju poruku da ne podnose ni svoje susjede Mađare, a vrlo je vjerojatno ni ostale različite od sebe koji ovdje žive. Uzalud, naravno, osude koje su promptno stigle i s vrha države i iz Gradske kuće – oni su svoj cilj postigli: rušenjem unijeli nemir kod većine normalnih građana.

U pozadini ovoga prostačkog čina krije se, naravno, i njegova suština, odnosno uzrok koji je doveo do ovakve posljedice. U gradu (i državi) u kojem grafiti i murali osuđenim ratnim zločincima svakodnevno bodu oči pristojnom svijetu, u gradu u kom neprefarban na zidu stoji grafit »Smrt Ciganima«, u gradu u kom se takve i slične pojave toleriraju do ruba normalnosti, drugo teško da se moglo i očekivati. Novo u svemu je jedino način na koji se sve odvi(ja)lo, a koji je nedavno počeo s natpisima »Milica lažljivica« na subotičkim pločnicima: akt barbarizma poprimio je oblik koordinirane akcije bolesnih budala, o čemu podjednako svjedoče i srušeni natpisi na mađarskom jeziku, kao i grafiti na mađarskom »Bálint kis knini Nindzsa« (Bálint mali Knindža) na više lokacija u gradu.

Nakon šovinističkog divljanja u noći između subote i nedjelje normalnom čovjeku ostaje jedino nada da će policija brzo i efikasno obaviti posao, odnosno identificirati i uhapsiti odgovorne za ovaj ogoljeni akt mržnje. Ali, čak i nakon toga (ako se eventualno dogodi) ostaje zebnja: što dalje? Hoće li bolesne budale koje treba ili hospitalizirati ili poslati u zatvor kada im imena osvanu u javnosti i kada nestane mrak nepoznatih počinitelja u kom se skrivaju – poput svojih kolega »navijača« Dinama – odjednom postati »naša djeca« iza kojih će – baš poput predsjednika i kompletne Vlade Hrvatske – stati i oni koji ih sada deklarativno osuđuju?

A nije da nema razloga za takva nagađanja. Rijetki pojedinci i organizacije i nedavno su – uoči nastupa u Novom Žedniku – i danas na Trgu slobode prozivali i lokalnu samoupravu i predsjednika Skupštine grada Bálinta Pásztora zbog nastupa Mirka Pajčina, poznatijeg kao Baja Mali Knindža. Dok Pásztor na sve ovo mudro šuti, gradonačelnik Subotice odgovara kako mu nije jasna ta »geneza i analiza« je li Baja Mali Knindža podoban ili ne da nastupi u okviru manifestcije Zavičajni dani, i to posebno ako se u obzir uzme da je riječ o jednom od najpopularnijih izvođača u Srbiji, »koji je napisao više od 240 pesama za sebe, ali i za druge izvođače«. Dok mlađi Pásztor (izgleda) nije upoznat s »genezom i analizom« Pajčinovog repertoara, Bakiću je to (izgleda) potpuno svejedno: bitno je da je Baja Mali Knindža »jedan od najpopularnijih izvođača u Srbiji«, pa zašto kao takav ne bi večeras nastupio i u središtu grada? Zaboravlja (izgleda) gradonačelnik jednu jednostavnu činjenicu: povijest (a i današnjica) je puna »najpopularnijih likova« kojih su se, nakon što su se neke okolnosti promijenile, prvi odricali upravo oni koji su ih takvima učinili ili stajali u njihovu obranu. Problem je, međutim, u tome što taj dan treba i dočekati. I do tada živjeti s bolesnim budalama, a da ni ne znaš da su ti susjedi. Stoga je i strijelica predsjednika Saveza vojvođanskih Mađara Istvána Pásztora da je rušenje natpisa Szabadka poruka upućena njegovom prijatelju i koalicijskom partneru, predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću samo dijelom točna. Drugi dio poruka je predsjednikovom duhovnom ocu da i danas ne manjka onih koji mu se dive i koji su spremni nastaviti ono što je on prije više od trideset godina započeo.

Z. R.