Intervju
Vrjednovati svoje naslijeđe
Mnoge tradicijske prakse koje čine nematerijalnu kulturnu baštinu žive su i danas u Vojvodini. Brojna umijeća od starine, govorne osobitosti, folklorne, glazbene i druge tradicije naroda Vojvodine čine njen jedinstveni kolorit. Prenose se i čuvaju običaji, oživljuje i poneka zaboravljena baština. Koliko god je svakodnevni život nezamisliv bez suvremenih tekovina, a s time je povezana i kakvoća svih odnosa – spram sebe, okruženja, prirode, drugih i drugačijih, popudbina običaja i kulturnog naslijeđa koje njeguju pojedinci ili zajednice oblikuje identitet Vojvođana. Svijest o vlastitoj vrijednosti povećava se ukoliko sami sebi možemo nabrojiti što je sve to što nas čini jedinstvenima. Zato je u današnjem društvu potrebno sve to dokumentirati, predstaviti. Na koji način i u suradnji s kojim institucijama se očituje briga za zaštitu nematerijalnog kulturnog naslijeđa razgovarali smo s regionalnom koordinatoricom za nematerijalno kulturno naslijeđe, višom kustosicom, etnologinjom u Vojvođanskom muzeju u Novom Sadu dr. Tatjanom Bugarski.
Na koji način surađujete sa zavodima za kulturu manjinskih zajednica u Vojvodini?
Zavodi za kulturu mogu biti veoma važni u procesima očuvanja nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Ipak, UNESCO-ova Konvencija nije toliko poznata u javnosti da bi se ti poslovi organizirali na načine na koje ona upućuje. Nijedan prijedlog za upis elemenata na Nacionalnu listu nematerijalne kulturne baštine do sada nije stigao iz nekog od Zavoda – pri tome mislim na posljednje tri godine, koliko imam uvid u rad na ovom polju na području Vojvodine. Suradnja je uspostavljena u radu na elementima koji su već predloženi i na taj način smo surađivali sa zavodima za kulturu vojvođanskih Rusina, Slovaka i Mađara. Također, nismo imali ni zajedničke prijedloge više zavoda, a takve inicijative bi, uzimajući u obzir osobine nematerijalnog kulturnog naslijeđa u Vojvodini, mogle biti česti primjeri. To bi bilo u skladu s principima interkulturalnog dijaloga i osnaživanja međusobnog poštovanja, koji su u samoj srži primjene Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog naslijeđa.
Surađujete li sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata u vezi s očuvanjem nematerijalne kulturne baštine Hrvata Bunjevaca u Republici Srbiji i Vojvodini?
Do sada nismo ostvarili suradnju na očuvanju nematerijalnog naslijeđa, ali od prošle godine postoji dogovor da ćemo na tome aktivnije raditi.
Jesu li institucije ili pojedinci hrvatske zajednice podnijeli prijedlog za upis elemenata u Nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine?
Postoji prijedlog za upis Dužijance u Nacionalni registar, a značajnu podršku hrvatske zajednice, uz sve ostale zajednice koje taj element prepoznaju kao dio svog kulturnog naslijeđa, imali smo u inicijativi koja je potekla iz Muzeja Vojvodine i koja je, uz suradnju ostvarenu s brojnim institucijama, organizacijama i pojedincima, rezultirala upisom elementa Tamburaši, tamburaške prakse.
Što je potrebno da bi se mogao izvršiti upis u Registar?
Procedura za upis elemenata podrazumijeva izradu nominacije koja mora sadržavati nekoliko osnovnih elemenata: popunjen Obrazac za upis elemenata u Nacionalni registar, mišljenje stručne institucije, suglasnosti članova zajednice koja njeguje taj element, suvremene fotografije i video materijal. U nominaciji treba biti jasno predstavljen element, domena nematerijalnog naslijeđa kojem pripada, zajednica koja ga njeguje, mora biti predstavljeno što je urađeno na polju njegovog očuvanja i kako su definirane mjere očuvanja koje će se provoditi ubuduće, na koji način će predlagači i druge relevantne institucije i organizacije doprinijeti tom procesu. Godišnje ima nekoliko prijedloga za upis na listu, ali sama procedura najčešće traje nekoliko godina tako da u taj broj ulaze i oni koji su predlagani u prethodnom periodu. To naravno nije pravilo, ali je u posljednje tri godine bila takva situacija.
Kao koordinatorica za Vojvodinu mreže regionalnih koordinatora čiji je zadatak prikupljanje i prosljeđivanje elemenata nematerijalne kulturne baštine Centru za nematerijalno kulturno naslijeđe, imate li uspostavljenu suradnju s institucijama Hrvata u Srbiji u cilju prikupljanja, dokumentiranja, arhiviranja i očuvanja podataka o naslijeđu?
Budući da je posao regionalnog koordinatora samo dio posla koji obavljam kao kustosica u Muzeju Vojvodine, rad na očuvanju nematerijalnog naslijeđa se prepliće s dosadašnjim muzejskim poslom. Izrada nominacija je samo jedna moguća faza i dio svih aktivnosti usmjerenih očuvanju nematerijalnog naslijeđa. Zbog toga je suradnja koju u Muzeju imamo s predstavnicima mnogih zajednica znatno šira i dugotrajnija. Inicijativa za takvu suradnju nekada potječe od samih zajednica, a nekada i od stručnjaka. Međutim, kada je riječ o očuvanju nematerijalnog naslijeđa u smislu koji UNESCO-ova Konvencija propisuje, osnovni princip je da same zajednice vrjednuju svoju baštinu – nematerijalna kulturna baština može biti prepoznata kao takva tek onda kada je na taj način razumiju zajednice, skupine ili pojedinci koji je stvaraju, održavaju i prenose – bez njihovog priznanja, nitko drugi ne može umjesto njih odlučiti da je određeni izraz ili praksa njihova baština. Zbog toga su inicijative koje potječu iz samih zajednica ključne.
Krajem 2022. godine u Subotici je održana izložba na kojoj su prezentirana 22 elementa nematerijalne baštine Hrvata iz Vojvodine. Što je potrebno da se oni nađu na popisu Nacionalnog registra nematerijalne kulturne baštine u Republici Srbiji?
Mjere očuvanja se definiraju za svaki element posebno. Taj proces podrazumijeva da se elementi identificiraju i da se zajedno s njihovim nositeljima odredi što je to što treba poduzeti da bi se element očuvao, da bi se omogućilo njegovo prenošenje sljedećim generacijama. Te mjere najčešće podrazumijevaju: dokumentiranje, istraživanje, promociju, jačanje svijesti o značaju »živog naslijeđa«, prezentaciju. Ipak, u cijelom procesu su ključne mjere koje se tiču edukacije – prenošenja znanja i umijeća, vjerovanja, praksi... Dobro definirane mjere očuvanja i podrška zajednice su važan dio svake nominacije za elemente koji se predlažu za upis u Nacionalni registar.
Što je potrebno da se elementi upisani u Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog naslijeđa u Republici Srbiji nađu na UNESCO-ovoj listi svjetskog nematerijalnog kulturnog naslijeđa?
Postoji nekoliko UNECO-ovih lista i za nominaciju na svaku od njih postoje posebni kriteriji i načini upisa. Srbija je do sada upisala pet elemenata na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva. To su: porodična slava (2014.), kolo, tradicionalna igra (2017.), pjevanje uz gusle (2018.), zlakusko lončarstvo (2020.) i društvene prakse i znanja u vezi s pripremom i upotrebom tradicionalnog pića od šljive – šljivovice (2022.). Elemente za ovu listu predlažu države koje su priznale Konvenciju – same ili u suradnji s državama koje također njeguju te elemente.
Što podrazumijeva UNESCO-ova Reprezentativna lista nematerijalnog kulturnog naslijeđa?
Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva čine oni elementi nematerijalnog naslijeđa koji pomažu da se pokaže raznolikost ovog naslijeđa i podigne svijest o njegovom značaju, u cilju poticanja dijaloga koji poštuje kulturnu raznolikost. Na ovoj listi se do sada, za 15 godina koliko ona postoji, našlo 677 elemenata iz 140 zemalja iz raznih krajeva svijeta. Međutim, ne treba zaboraviti da je do sada Konvenciju ratificirala 181 država, te da nisu sve države potpisale i priznale ovu Konvenciju i zbog toga se ne može reći da su zastupljeni elementi iz cijelog svijeta.
Ima li Srbija u cjelini potencijala još nešto uvrstiti u ovu listu?
Mehanizam upisa elemenata na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva podrazumijeva niz pravila koja se povremeno usuglašavaju s tendencijama primijećenim u praksi. Budući da je Konvencija usvojena 2003. godine, a zahvaljujući i činjenici da se odnosi na »živo« naslijeđe, iskustva koja su do sada prikupljena mnogo utječu na procese nominacija i upisa na listu, što se detaljno razmatra na redovitim zasjedanjima različitih UNESCO-ovih tijela koja su uključena u ove poslove. Srbija aktivno sudjeluje u svim aktivnostima koje su predviđene za države potpisnice, uključujući i nominacije za upis elemenata na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva, te svakako ima potencijala da u budućnosti uvrsti i druge elemente svog naslijeđa na ovu listu.
Postoje li elementi nematerijalnog kulturnog naslijeđa kojima je potrebna hitna zaštita?
Svi poslovi i odluke vezani za očuvanje nematerijalne baštine u Srbiji provode se preko mreže stručnih tijela i institucija, na čelu s Nacionalnim komitetom za NKB, tijelom Ministarstva kulture Republike Srbije. Kao što je već spomenuto, sve se provodi kroz stalnu suradnju sa zajednicama koje njeguju nematerijalno kulturno naslijeđe. Ako govorimo o hitnosti zaštite nematerijalnog naslijeđa uopće, mislim da ćemo se svi složiti da je u suvremenom društvu svaka vrsta naslijeđa koja podrazumijeva čvrstu suradnju unutar zajednica, direktno međugeneracijsko prenošenje i kontinuitet sve ugroženija, a svaka naša aktivnost hitna. S druge strane, promjene su te koje nematerijalno naslijeđe i čine »živim« i prilagodljivim suvremenim potrebama i zbog toga ne treba raditi na zaštiti ove vrste naslijeđa na način koji će ga »okameniti« i time učiniti dijelom prošlosti, nego potaknuti same zajednice da žele njegovo očuvanje i da rade na tome.
Koji su problemi i prepreke u vezi upisa Dužijance kao manifestacije u Nacionalni registar i uopće vrjednovanja kao nematerijalne kulturne baštine?
Kao što je slučaj i s drugim nominiranim elementima, Dužijanca je prošla kroz nekoliko faza u procesu upisa. Jedna od najranijih aktivnosti koje sam provela kao koordinatorica za Vojvodinu bila je vezana upravo za upis Dužijance, međutim nismo imali uspjeha u definiranju osnovnih okvira u kojima bi se nominacija završila, te smo zaključili da upis Dužijance nadilazi ovlaštenja i mogućnosti regionalnog koordinatora. Paradoksalno, iako nismo imali uspjeha u ovom upisu, a možda baš i zbog toga, Dužijanca nije stagnirala nego su čak aktivnosti proširene na druge mjere očuvanja, što naravno utječe na vitalnost ovog naslijeđa i osigurava njegovo prenošenje u budućnosti.
Intervju vodila: Nela Skenderović (Preuzeto iz Revije Dužijanca)
