Intervju

Težak i teško popravljiv demografski slom

Popis stanovništva pokazao je kako je Srbija za deset godina izgubila više od pol milijuna ljudi. Međutim, mnogi su suglasni da ovaj podatak i nije pouzdan i da je pad broja stanovnika znatno veći, čemu znatno doprinosi masovan odlazak ljudi prije svega u zemlje zapadne Europe. Koliko ljudi odlazi godišnje i koliko se financijski gubi zbog njihovog odlaska, što su razlozi masovnih odlazaka, u intervjuu za Hrvatsku riječ govori prof. dr. sc. Ognjen Radonjić s Filozofskog fakulteta u Beogradu.
► S Ivanom Ostojićem, stručnjakom za ekonomiju, tehnologiju i inovacije uradili ste istraživanje o odljevu mozgova. Često se o tome govori, piše, ali više su to bile uopćene procjene. U ovom istraživanju puno je podataka, usporedbe, analiza… Koliko godišnje stanovnika napusti Srbiju i kog su obrazovanja oni koji odlaze?
Radi se o procjenama na osnovu podataka Eurostata i porijekla doznaka prema podacima Narodne banke Srbije. Prema podacima Narodne banke Srbije, među 10 zemalja iz kojih dolazi najviše doznaka sedam je iz Europske unije (Njemačka, Austrija, Francuska, Hrvatska, Italija, Švedska i Slovenija) i Švicarska. Udio ovih osam zemalja u ukupnim doznakama je oko 70 posto. Na osnovu ovih podataka pretpostavili smo da u Europskoj uniji i Švicarskoj trenutačno radi 80 posto srpske emigracije. Nadalje, prema podacima Eurostata, u razdoblju od 2013. do 2021. godine, prvi puta je zatražilo i dobilo boravišnu dozvolu u zemljama Europske unije 343.700 srpskih državljana. Stoga, ukoliko pretpostavimo da je ovih 343.700  srpskih emigranata 80 posto ukupne registrirane srpske emigracije u naznačenom razdoblju, doćićemo do pretpostavljene brojke o ukupnom registriranom odljevu stanovništva u iznosu od 430.000 ljudi u promatranom razdoblju. Ne manje važno, prema nekim procjenama, broj emigranata iz Srbije bez boravišne dozvole je još upola toliko. U svakom slučaju, prema zvaničnim podacima i našoj procjeni, u razdoblju od 2013. do 2021. je iz Srbije emigriralo prosječno godišnje 48.000 ljudi. Što se obrazovne strukture emigracije tiče, pretpostavili smo da su jedna četvrtina visokoobrazovani (osnovne, master i doktorske studije) i da su ostatak građani s obrazovanjem do završene srednje i više škole pošto je prema zvaničnim podacima u Srbiji udio visokoobrazovanih u populaciji od 15 do 64 godina 22-25 %.
Ipak, to nije sve. Osim zbog odljeva mozgova, Srbija značajan dio proizvodne moći gubi kroz izrazito visoku stopu negativnog prirodnog prirasta. Srbija je 2021. bila druga na svijetu po stopi mortaliteta (broj umrlih na 1000 stanovnika) i treća po stopi negativnog prirodnog prirasta (višak umrlih nad rođenim na 1000 stanovnika). U razdoblju 2012. – 2022., višak umrlih nad rođenim je u prosjeku godišnje iznosio 43.000 ljudi. Kada se ovaj gubitak zbroji s odljevom stanovništva, dobivamo da nas je svake godine u prosjeku manje za 91.000, odnosno za blizu milijun u promatranom razdoblju. Prema zvaničnim podacima, u posljednjih 11 godina je broj stanovnika u Srbiji pao sa 7,2 na 6,7 milijuna, odnosno za 535.000 ljudi što se otprilike poklapa s negativnim prirodnim prirastom. Međutim, teško je reći koliko točno ljudi živi u Srbiji pošto su podaci o emigraciji izrazito neprecizni i pošto mnogi koji emigriraju ne odjavljuju prebivalište, zbog čega procjenjujemo da trenutno u Srbiji živi znatno manje od zvaničnih 6,7 milijuna stanovnika. 
► Ako promatramo desetogodišnje razdoblje, što kažu brojke, povećava li se broj ljudi koji napuštaju Srbiju ili ne?
Opet, prema prethodno pomenutim podacima Eurostata vi možete vidjeti da je u 2019. skoro trostruko veći broj građana zatražio i dobio boravišnu vizu – 2013. ih je bilo 23,8 tisuća i 2019. 62,4  tisuća. U 2021. ih je bilo 44.000 što je na razini koja je iznad svih godina u razdoblju 2013. – 2018. Dakle, generalno se može zaključiti da ovaj broj raste i da je vrlo značajan. 
► Koje su to zemlje koje oni koji odlaze biraju za zemlje u kojima će živjeti i raditi?
Prema nekim procjenama, ukoliko isključimo Republiku Srpsku, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju, u iseljeništvu živi 2,5 do 3 milijuna srpskih građana. Oni su dominantno, oko 90 %, izabrali da žive u EU ekonomijama, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji. 
► U analizi koju ste uradili izračunali ste i koliko Srbija gubi zbog odljeva mozgova. Koje sve troškove treba uračunati i što pokazuje krajnja računica?
Prvo treba izračunati eksplicitne troškove, odnosno koliko su obitelj i država, odnosno njeni građani kroz plaćene poreze, uložili u odgoj i obrazovanje osobe sa završenom srednjom školom i osobe sa završenim fakultetom. Dvije trećine ovih troškova podmiruje obitelj i jednu trećinu država. Zatim smo izračunali implicitne troškove, odnosno troškove propuštene zarade jer netko tko je emigrirao sa završenom srednjom školom dok je završavao školu nije bio uposlen i propustio je da zaradi četverogodišnju bruto zaradu, a netko tko je završio fakultet propustio je da zaradi bruto zaradu u prethodnih jedanaest godina. Potom smo pretpostavili da Srbiju godišnje napušta 45.000 građana od kojih su tri četvrtine odnosno njih 33.750 sa srednjom školom i jedna četvrtina, odnosno njih 11.250 sa završenim fakultetom. Kada se saberu svi troškovi obrazovanja i odgoja (eksplicitni i implicitni) u razdoblju 2012. – 2022. za ljude koji su napustili zemlju, došli smo do procjene da se naša izgubljena ulaganja kreću od 5,8 do 6,7 mlijardi USD godišnje, odnosno u kumulativnom iznosu za promatranih 11 godina iznose 67,6 milijardi USD. Potom smo od ovih izgubljenih ulaganja u odgoj i obrazovanje oduzeli doznake naših radnika u inozemstvu, pošto one predstavljaju jednosmjerni priljev novca u zemlju podrijetla, odnosno možemo ih promatrati kao, uvjetno rečeno, povrat dijela prinosa na investicije u odgoj i obrazovanje koje su podnijeli građani Srbije. I na kraju smo procijenili izgubljenu proizvodnju, odnosno koliko bi emigranti godišnje doprinijeli proizvodnji Srbije da nisu emigrirali. Konačne brojke su zapanjujuće. Dakle, kada se od izgubljenih ulaganja u odgoj i obrazovanje oduzmu doznake i potom doda izgubljena proizvodnja, naša procjena  je da se čist gubitak zbog emigracije kreće od 22 do 34,6 milijardi USD godišnje. U prosjeku 26,2 milijardi USD godišnje, što je na razini godišnjeg bruto domaćeg proizvoda Cipra. Kumulativan čist gubitak za promatrano razdoblje 2012. – 2022.  iznosi 288 milijardi USD. 
► Osim gubitka onoga što je uloženo u obrazovanje tome svakako treba dodati i gubitak toga što su otišli kvalificirani i stručni ljudi. Koliko to utječe na gospodarske aktivnosti, zdravstvo, dalji razvoj?
Gubici u proizvodnom, obrazovnom, zdravstvenom, demografskom i demokratskom kapacitetu su ogromni. Masivna emigracija vodi urušavanju domaćeg tržišta radne snage pa samim tim i domaćeg gospodarstva. Takav su slučaj, na primjer, Gruzija i Jermenija, kojima se, i pored pozitivnog prirodnog prirasta, uslijed masovne emigracije radna snaga smanjila za 15 i 27 posto u posljednjih 25 godina. Nadalje, odlazak kvalificirane i inovativne radne snage vodi gubitku njihovih znanja koja povećavaju produktivnost, unaprjeđuju organizaciju i upravljanje i koristi od prenošenja njihovog znanja na kolege, studente i druge građane. Isto tako, izgubljeni su porezni prihodi koje bi prihodovala zemlja podrijetla da nisu emigrirali. Ne manje važno, odlazak ljudi koji su kvalificirani za posebno osetljive vrste usluga kao što su obrazovanje i zdravstvo, trajno ugrožava njihovu raspoloživost za građane zemlje podrijetla. Na primjer, u proteklih 20 godina Srbiju je napustilo preko 10.000 liječnika. Njemačka naše medicinske radnike regrutira još u srednjoj školi jer im je to jeftinije nego školovati vlastite kadrove. Dodatno, zemlja gubi na demokratskom kapacitetu zbog odlaska visokoobrazovanih jer oni inzistiraju na svojim građanskim pravima i predstavljaju izvorište kvalitetne ponude za važne državničke poslove. Postoje istraživanja koja su utvrdila da se ljudi politički pasiviziraju kada primaju doznake i kada im je uvijek otvorena mogućnost odlaska u inozemstvo. Skupa gledano, u takvom okruženju opada potencijal promjena i stvara se politički plodno tlo za političku represiju i korupciju. Na primjer, na posljednjoj globalnoj listi Indeksa percepcije korupcije (Corruption Perceptions Index) Transparency International-a iz 2022. Srbija spada među najkorumpiranije zemlje svijeta sa zauzetim 101. mjestom i ispred nje su Tanzanija, Lesoto i Obala Slonovače. 
► Koliko su oni koji su otišli iz Srbije »korisni« u zemljama u koje su emigrirali i stiže li dio njihovih prihoda i u Srbiju?
Prema brojnim procjenama, svjetski emigranti u zemlju podrijetla na godišnjoj razini generiraju svega oko 8 % proizvodnje koju generiraju u zemlji destinaciji. Tako smo došli do procjene da su u razdoblju 2012. – 2023. naši emigranti u inozemstvu ostvarili proizvodnju vrijednu 475,4 milijardi USD od kojih je 434 milijardi USD ostalo u inozemstvu dok se znatno manji dio vratio u Srbiju kroz doznake. Dakle, korist zemalja destinacija je ogromna, što istodobno vodi produbljivanju ekonomskog jaza između nerazvijenih i razvijenih zemalja.
Tako, prema zvaničnim podacima iz 2022., udio četiri najveća svjetska gospodarstva; Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Japana i Njemačke, u svjetskoj proizvodnji iznosi 52 % i svjetskom izvozu roba 35 %. Ništa manje nije impresivna, ali i zabrinjavajuća činjenica, da je u 2019. udio ovih zemalja u ukupnom svjetskom izvozu visokotehnoloških roba 53 %. Također, u 2022. godini je udio 25 najvećih ekonomija na svijetu u svjetskom BDP iznosio 84 %, dok je preostalih 167 ekonomija u svjetskom BDP sudjelovao sa svega 16 %. Dakle, udio nerazvijenih zemalja u globalnom BDP se smanjuje jer, nasuprot zemljama destinacijama, ove zemlje kroz emigraciju ostaju bez radne snage, posebno one kvalificirane što vodi padu produktivnosti koji, poput poročne spirale, u sljedećem koraku stimulira novi val emigracije.   
► Što su razlozi odlaska? Osim ekonomskih mogu li se razlozi tražiti i u težnji ljudi da žive u uređenom sistemu?
Jedna studija Fiskalnog savjeta Republike Srbije iz 2020. je utvrdila da je emigracija iz Letonije i Litvanije upola manja od emigracije iz Hrvatske iako je prosječna plaća u Hrvatskoj nešto veća nego u ove dvije baltičke države. Dakle, ne moraju ekonomska pitanja biti od prvorazrednog značaja, već se radi i o žudnji za uređenim sistemom, sigurnošću, kvalitetnim javnim uslugama, izvjesnosti, procedurama, zakonima i vladavini prava. 
Užasavajući su rezultati istraživanja ministrice bez portfelja zadužene za demografiju i populacijsku politiku, u suradnji s Ministarstvom prosvjete i Republičkim zavodom za statistiku iz 2018. – na uzorku od 11.013 srpskih akademaca utvrđeno je da njih trećina želi napustiti zemlju zbog nemogućnosti nalaženja posla u struci, slabo plaćenog posla i niskog životnog standarda pri čemu njih 70 % očekuje pomoć rodbine i prijatelja koji već žive u inozemstvu.
Odlazak mladih i obrazovanih i niska stopa rađanja dovode do postupnog gašenja društva – od 1990. do 2022. prosječna starost stanovništva je porasla s 35,7 na 43,9 godina. Također, u promatranom razdoblju je porastao i koeficijent ovisnosti (koji nam govori koliki je udio ovisnog stanovništva do 14 i preko 64 godina starosti u radno sposobnom stanovništvu) s 43 na 53,8 %. Naš demografski slom je težak i teško popravljiv. 

► Koliko su migracije radne snage normalna pojava, a ne samo specifikum Srbije? 
Nisu one specifičnost Srbije. Štoviše, uobičajene su u manje razvijenim zemljama. Velikim dijelom one su izazvane upravo sve većim divergencijama u razvoju, političkom represijom, ratovima, ali i klimatskim promjenama koje najviše pogađaju upravo najsiromašnije zemlje. Prema nekim procjenama, od ukupne emigracije njih 50 % radi u razvijenim zemljama i podrijetlom su iz nerazvijenih područja.
► Sudionik ste prosvjeda Srbija protiv nasilja. Kako vidite budućnost tih prosvjeda? Hoće li se razvodniti, sami od sebe ugasiti?
Ljeto je neminovno učinilo svoje. Vidjet ćemo što će se dešavati u rujnu. Izuzetno se pribojavam početka nove školske godine. Nitko ne zna što nas čeka. U svakom slučaju, prosvjedima nedostaje politička artikulacija, a politička artikulacija zahtijeva ujedinjenje svih sudionika prosvjeda u neku vrstu pokreta. 
► Ima li Srbija stranke i ono što je važno lidere koji mogu stati pred ljude na ulicama, dodatno ih pokrenuti, artikulirati zahtjeve, postaviti rokove?
Krenimo od kratke dijagnoze društva u kojem živimo. Vlast je autoritarna i koncentrirana je u rukama predsjednika koji je blisko povezan s organiziranim kriminalom. Institucije (parlament, Vlada, sudstvo, tužiteljstvo, javna poduzeća, policija, vojska, kvazi-državna tijela poput REM-a, Narodne banke Srbije, ombudsmana itd.) su samo paravan koncentrirane moći koja u sadejstvu s povezanim biznisom i organiziranim kriminalom usmjereva javne resurse u privatne džepove onih koji su na vlasti i vlastima bliskih ljudi. Očuvanje koncentrirane moći zahtijeva istiskivanje javne debate i okupaciju medijskog prostora. Bilo kakva oporba ovim težnjama se guši različitim institucionalnim i vaninstitucionalnim pritiscima. Kroz agresivnu propagandu, svoje političke neistomišljenike vlast prikazuje kao neprijatelje naroda, dok brojne afere zataškava i prepušta zaboravu. Koncentracija moći i nezakonito prisvajanje javnih resursa zahtijeva partijske kadrove koji se postavljaju na ključna mjesta u državnoj upravi i javnim poduzećima. Država se promatra kao plijen, a ne kao mehanizam za redistribuciju društvenog blagostanja. Država koja je partijski plijen je netransparentna – javne procedure su samo predstava, dok se ključne odluke donose u privatnim aranžmanima. Zakonska regulativa se često mijenja i retroaktivno primjenjuje kako bi se nezakonito djelovanje naknadno ozakonilo. Na ovaj način organizirano društvo neizbježno ide u smjeru siromašenja, intezivnog raslojavanja, korupcije i rasta egzistencijalnih strahova. Korupcija i rast egzistencijalnih strahova predstavljaju moćan mehanizam mobiliziranja birača.  
Nažalost, ova korumpirana, kriminogena i destruktivna vlast ima potporu Zapada koji nije zaintersiran za stanje političkih sloboda u našem društvu. Zapad je zainteresiran za održavanje mira i vojnosigurnosnu bezbednost, za emigraciju radne snage (prije svega obrazovane), ekološki deponij, pranje novca i jeftinu domaću radnu snagu za njihove strane izravne investicije. Sve u svemu, naš diktator je istovremeno i kolonijalni upravnik. 
Posljedični gospodarski, obrazovni, zdravstveni i kulturološki slom vodi daljoj depopulaciji i masivnom odljevu mozgova. Tako kreiran sistem više troši nego što proizvodi. Ova razlika se akumulira kroz kontinuiran rast dugova čime izostaje međugeneracijska solidarnost – danas trošimo na račun budućih generacija. 
Stoga, ne verujem da je vlast koja je u bliskim vezama s organizirnim kriminalom moguće institucionalno smijeniti. Možda nisam u pravu, vidjet ćemo. U svakom slučaju, kada za svog protivnika imate mafijaško-partijsku strogo hijerarhijski uređenu organizaciju vi nemate izbora osim da se udružite, pri čemu ne mislim na desnicu za koju smatram da je logistički i financijski podržana od strane režima. Dakle, potrebna je hijerarhijski strogo uređena organizacija koju čini širok front građana, studenata, javnih ličnosti, proeuropskih partija, različitih manjih pokreta i udruženja građana onih sindikalnih, profesionalnih itd. Takva superstruktura bi trebala formirati zajedničke organe, odbore po gradovima i partijsku infrastrukturu. Samo kroz proces unutarnje sinergije moguće je računati na širu političku mobilizaciju građana koji većinom politiku percipiraju kao ogavnu djelatnost.   
► Iza nas je jedan dug period apatije, šutnje, ohrabruje li to što su se, kako su pokazali ovi prosvjedi, građani ohrabrili? I kakve su Vaše procjene – hoće li oporba znati to iskoristiti?
Nisam siguran. Kada su bez posljedica prošle afere poput pada helikoptera, Savamale i ubojstva Olivera Ivanovića, ova vlast je shvatila da može raditi što hoće i da je samo nebo granica. Slijedile su Vulinova tetka iz Kanade, Krušik, Jovanjica, Mini-hidroelektrane, iskopavanje litija u dolini Jadra, raspad EPS-a, jedna od najvećih smrtnosti na svijetu od virusa korona, smjena dvije savjesne tužiteljice, reakcije zvaničnika na dva svibanjska masovna ubojstva itd. Nešto slično nam se dešava ovih dana. Na primjer, trenutačno je na čekanju usvajanje prijedloga izmjena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju kojim je predviđeno  ozakonjenje diplome osnovnih studija fakulteta koji nisu upisivali studente u skladu sa zakonom i nisu imali akreditirane studije. Ili, Skupština je prije nekoliko dana usvojila, a predsjednik brzinski potpisao, zakon kojim se omogućava besplatna konverzija građevinskog zemljišta u privatno vlasništvo. Na pomolu je nova pljačka građana Srbije epskih razmjera, a opet, javnost je nekako tiha. 
► Može li se napraviti usporedba s prosvjedima iz 1996. godine kada je Milošević u međunarodnoj zajednici percepiran kao garant mira. Ima li Aleksandar Vučić sada takav »status«?
Ni tada međunarodna zajednica nije vjerovala Miloševiću, što se na kraju završilo bombardiranjem Srbije. S druge strane, u to vrijeme je srpska oporba imala masivnu financijsku i logističku potporu Zapada koje, nažalost, danas nema ni u tragovima. Predsjednik je došao na vlast da isporuči Kosovo. U zamjenu za to, Zapad žmuri na sve nepodopštine ovog režima. Opet, upravo zbog veza s organiziranim kriminalom on je ucijenjen čovjek koji mora isporučiti obećano. Nema tu ljubavi i mržnje, već samo interesa za koje znamo da su promjenljivi. A mi smo, kao građani, dopustili, s vrlo slabašnim otporom, da nas ti interesi pregaze poput parnog valjka. 

Intrevju vodila: Zlata Vasiljević
FOTO: Radenko Topalović / Danas