Intervju

Gledala sam kako se povijest piše

Već dvanaestu godinu Seminar bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu okuplja polaznike/ce iz različitih zemalja, uglavnom iz susjednih europskih država. Ove je godine seminar privukao i jednu polaznicu iz Sjeverne Amerike, točnije Kanade. Ana Katalinić rođena je i odrasla u Kanadi, savršeno govori hrvatski jezik i voli i bavi se folklorom od mladosti što ju je i dovelo u Tavankut. Ali ono što ju veže uz domovinu njenih roditelja nije samo jezik i folklor već i pravnička profesija koja ju je odvela do Tribunala u Den Haagu gdje je bila »case manager«, a nakon toga je radila i u odvjetničkom timu generala Ante Gotovine i Mladena Markača.   

Otkuda Vi na seminaru u Tavankutu?

U Tavankut sam došla s razlogom. Već dosta godina se bavim folklorom, još kad sam bila cura u zapadnom dijelu Kanade a sada kao odrasla i malo već u godinama, bavim se i dalje folklorom. Kada smo plesali bunjevačke plesove prije sedam godina, malo sam bolje upoznala nošnje i perlice koje su me i dovele u Tavankut. Kada sam saznala za seminar, te godine nisam došla, pa ni druge. Ove sam godine konačno rekla da dolazim.

Znači, podrijetlom niste iz ovih krajeva i niste obiteljski vezani za Tavankut, Vojvodinu?

Moja prabaka vuče bunjevačke korijene, rodom je bila s Bune kod Mostara. Moj pokojni otac je podrijetlom iznad Senja kod Vratnika, malo mjesto Melnice, a mama pokojna je iz Brinja u Lici. Tata je ona generacija koja je pedesetih napustila bivšu Jugoslaviju i otišao u Kanadu, a mamu je doveo za sobom 1960. 

Vi ste rođeni u Kanadi i tamo se školovali?

Da, rođena sam u provinciji British Columbia na zapadnom dijelu Kanade, 800 km sjeverno od Vancouvera, a mjesto se zove Prince George. Tu je tata došao i otpočeo svoj život. Na fakultetu UBC u Vancouveru sam studirala međunarodne odnose i kasnije završila za pravnicu.   

Profesionalni put Vas je ipak doveo u Europu i povezao s bivšom domovinom. Kada ste se zaposlili u Tribunalu za bivšu SFRJ?

Zaposlila sam se i radila jedno vrijeme u odvjetničkoj firmi u Vancouveru, ali kako je Tribunal u Den Haagu već bio osnovan ja sam to pratila.  Jednostavno sam bila zainteresirana za to i pratila sam i onda sam se prijavila na natječaj za posao 2001. godine. Svi moji su bili iznenađeni i pitali me kuda? kako?, ali ja sam imala taj neki pravac i bila sam uporna. Primili su me prvo u Tajništvo da radim kao prevoditeljica s hrvatskog, bosanskog i srpskog jezika na engleski i radila sam pismene prijevode. To je bilo prvih par godina, a zatim sam položila posljednja dva ispita kada sam već bila u Haagu, i prijavila sam se da radim u Tužiteljstvu kod glavne tužiteljice Carle del Ponte. Primili su me da radim kao »case manager« i radila sam na nekoliko predmeta. To je otvorilo jednu čitavu novu dimenziju za mene. Doslovno, gledala sam kako se povijest piše, i stvarno je to bilo jedno dinamično razdoblje mog života.

Što je konkretno bio Vaš posao?

Posao je bio priprema dokumenata za svakog svjedoka. Odvjetnički tim priprema strategiju svakog svjedoka i onda se priprema i sva dokumentacija. Kako svaki slučaj teče, onda se povezuju i druga svjedočenja od prijašnjih svjedoka i njihovi dokazni materijali u jednu mrežu dokumenata. Tada već nije sve bilo na papiru već elektronički i mogli smo dosta brzo to povezivati, na primjer kada je unakrsno ispitivanje ili ispitivanje svjedoka mi smo morali biti spremni za to. Ne samo s našim timom koji su bili u uredu, već sam bila i u sudnici u vrijeme svjedočenja i pomagala odvjetnicima Tužiteljstva. U slučaju Miloševića sam bila rijetko, ali u slučaju Vojislava Šešelja sam bila glavni »case manager« na samom početku, a taj početak je dugo trajao. Bila sam prisutna u sudnici svakoga dana i imala pripremljen dokazni materijal zajedno s prijevodima. Ovisi tko je na kojem jeziku govorio, morali smo i s prevoditeljima u kabinama biti u vezi. Stalno se radila sinkronizacija, ali uhvatiš taj tempo i funkcioniraš na svim tim razinama.

Do kada ste radili na predmetu Šešelj?

Na predmetu Šešelj sam radila do 2007. On je išao u svom smjeru i dosta je opstruirao proces. Odlučio je pisati svoje podneske vlastoručno, nekada i po stotinu stranica koje je trebalo prevesti na engleski kako bi vijeće moglo to čitati. Tako je zatrpavao službu za prevođenje. Nakon ne znam koliko tih podnesaka, na kraju su mu vraćali nazad te podneske jer u njima nije substantivno bilo ništa vezano uz predmet nego samo monolog. Dodijelili su mu branitelja za dalje vođenje njegovog predmeta, ali to nije dugo trajalo. Na koncu su neke točke u njegovom predmetu pale jer nije bilo dovoljno dokaza, a pušten je ranije na osnovu toga što je bio bolestan. Treba podsjetiti da su još danas na snazi optužnica i uhidbeni nalog za dvoje Šešeljevih suradnika, članovi njegovog tima obrane, za navode o prijetnjama, zastrašivanju, nuđenju mita ili na drugi način vršenju utjecaja na dva svjedoka Tužiteljstva. Uz to, Šešelj je tri puta osuđen za nepoštivanje suda zato što je otkrio identitet zaštićenih svjedoka Tužiteljstva, i za ta djela je osuđen na ukupnu kaznu od 4 godine i 9 mjeseci zatvora. Iako je pretresno vijeće oslobodilo Šešelja, Žalbeno vijeće ga je osudilo na 10 godina zatvora. Proglašeno je da je kazna odslužena za vrijeme koje je proveo u pritvoru tijekom suđenja od 24. veljače 2003. do 6. studenog 2014.

Što ste radili nakon toga?

U međuvremenu sam odlučila zbog sebe profesionalno da ne želim više raditi na tom predmetu, a kako se spremalo suđenje generalu Gotovini javila sam se odvjetničkom timu generala Gotovine odvjetniku Luki Mišetiću, te sam napustila Tužiteljstvo i otišla raditi s gospodinom Mišetićem. 

Znači, tada više niste radili za Tribunal?

Jednostavno rečeno, prešla sam s jedne strane sudnice na drugu i radila sam isti posao. Znala sam kako svaki odjel suda funkcionira, poznavala sam pravila i sve procedure. To je zbilja bila velika prednost. Priprema dokumentacije, suradnja s Tajništvom, službom za svjedoke, sa sucima i njihovim osobljem. Odvjetnik Mišetić i ja smo rekli da je sam Bog imao posla u sastavljanju našeg tima. I radila sam u timu do same oslobađajuće presude.

Kako je bilo moguće da se prvo donese presuda na 24 godine za Gotovinu i 18 godina za generala Markača, a onda se donese oslobođajuća presuda?

Oni su bili nevini i dokazi su to pokazali. I sad ne mogu ja moje mišljenje iznositi šire zašto i kako je bilo moguće da su bili prvo tako osuđeni. To je bilo mračno doba za nas. Mi smo taj dan kad je ta presuda pročitana 2011. godine sto posto bili sigurni da će generali biti oslobođeni. U žalbenom postupku forenzički su odvjetnici pročistili presudu i vrlo brzo saznali da je bila puna netočnosti i krivo interpretiranih činjenica. Zahvaljujući gospodinu Mišetiću taj je predmet i povijest Hrvatske spašena.

Treba li sud presuđivati tko je kriv ili nije kriv u nekom ratu ili treba presuđivati za konkretne ratne zločine?

Neka se samo pogleda čitava kronologija. Ne može se samo suditi za zločine od 93-će do 95-te na primjer, već se treba pogledati i što je bilo 1991. i 1992. Vraćam se na Knin. Pretresno vijeće je sudilo hrvatskim generalima za operaciju Oluja i »neselektivno granatiranje«. Taj isti sud je ranije sudio Milanu Martiću. Znači, isto područje, iste činjenice, sasvim drugi zaključak. I zato kažem, sud je odradio neke dobre stvari ali onda je zgazio sve kad su pokrewnuli neke nebulozne teze.

Što je na Vas ostavilo najveći dojam tijekom desetogodišnjeg rada u Tribunalu? 

Na početku kad sam bila prevoditeljica radila sam sa svjedocima i prevođenje na sastancima. Ne želim ulaziti u detalje, ali je ostao u meni jedan ogroman respekt i pijetet prema svakom čovjeku koji je odlučio svjedočiti istinu.

Koliko ljudi je prošlo kroz Haag? Optuženih i svjedoka.

Optuženih je bilo ukupno 161. Svjedoka, žrtava, eksperata... broj je ogroman i ne znam tu informaciju. 

Gdje ste se uposlili po povratku u Kanadu?

Imala sam jedno kratko vrijeme svoj ured, a danas radim u pravnom odjelu jedne korporacije. Živim pokraj Toronta i uključeni smo u život i aktivnosti velike hrvatske zajednice na tom području.   

Veoma dobro govorite hrvatski jezik. Kako ste ga naučili?

Hvala mojim roditeljima za to. Govorili smo hrvatski u kući, a veliki broj prijatelja istog je profila kao ja: hrvatskog podrijetla rođeni u Kanadi.

U Hrvatsku dolazite često?

Često dolazimo posljednjih godina. Moj suprug je iz Osijeka. Željeli smo imati nešto svoje u Hrvatskoj na moru i to nam se ostvarilo prije tri godine. Ove godine radim svoj posao dva mjeseca online iz Hrvatske, i to mi je zbilja predivno. Zbog toga sam i mogla odvojiti vremena da dođem u Tavankut na seminar.

Radi li se inače online u Kanadi nakon korone?

Ne baš da se ide ovako daleko dva mjeseca, ali ja svakako radim od kuće. To je ostalo i nakon korone, postalo je sasvim normalno raditi od kuće. I čak i efikasnije.

Kako vam se svidjelo u Tavankutu i na seminaru?

Nosim sa sobom divne uspomene. Ljude koje sam upoznala, od organizatora seminara preko polaznika, pa naših domaćina, onih koji su spremali sve za nas: svi su ljubazni i dragi. Iskreni. Neiskvareni. To znači puno u današnje doba.  A to što sam naučila o bunjevačkim običajima, plesovima, nošnjama, sve to je jedno bogatstvo koje ja nosim u Kanadu sa sobom i podijelit ću.

Hoćete li doći ponovo u Tavankut? Kakvi su Vam dojmovi nakon svega?

Vrlo rado! Iskreno, mislim kako je važno da mi u dijaspori podržimo ovu zajednicu i upoznamo njenu bogatu ljepotu.

Intervju vodila: Jasminka Dulić