Intervju
Kao kršćani ne gubimo nadu i vjeru u bolje sutra
Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca, u suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem, Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, Mostarsko-duvanjskom biskupijom i Gradom Mostarom organizira Dužijancu u Mostaru koja će biti održana od 21. do 23. srpnja. Povod je to za razgovor s biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem. Mostarsko-duvanjska biskupija pokriva nekoliko županija i dva entiteta, dok je Trebinjsko-mrkanjska biskupija jednim dijelom u entitetu Federacija BiH, a drugim u entitetu RS, gdje je zapravo i sjedište biskupije. Hrvati su u Bosni i Hercegovini kostitutivni narod, ali se broj katolika smanjuje i sada je u BiH tek 15 posto katolika. O Katoličkoj Crkvi u BiH, te dolasku bunjevačkih Hrvata u Mostar razgovarali smo s biskupom Palićem.
Ove godine bit će tri godine kako ste preuzeli službu mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanske biskupije. Koliko je župa i vjernika u biskupijama čiji ste biskup, odnosno upravitelj?
Na blagdan Uzvišenja svetoga križa, 14. rujna, bit će tri godine od preuzimanja službe mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog, na koju sam imenovan 11. srpnja 2020.
Prema statistici za 2022., na području obje biskupije imamo oko 185.000 katolika, od toga je oko 15.000 katolika na području Trebinjsko-mrkanske biskupije, čije je sjedište u Trebinju.
Prisutnost katolika u BiH bila je u porastu do 1971. godine, od kada je u stalnom opadanju. Istodobno, porast drugih vjerskih zajednica bila je sve veća, pa je broj katolika 1991. godine pao na 17 posto, a prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva, u BiH živi samo 15 posto katolika. Kolika je značajna uloga Katoličke Crkve u čuvanju hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta u Bosni i Hercegovini?
Statistika nam, nažalost, po pitanju iseljavanja ne ide na ruku, barem ne Hrvatima u BiH, ali čini se ni ostalima. Prema nekim podacima, BiH je u 10 godina napustilo oko 600.000 ljudi. Važno je stvaranje uvjeta za život dostojan čovjeka, ali to može biti moguće samo ako postoji vladavina prava i poštivanje zakona. Na tom području je pred društvom u kojemu mi ovdje u Bosni i Hercegovini živimo dug i dalek put. No, kao kršćani ne gubimo nadu i vjeru u bolje sutra. Što se uloge Katoličke Crkve u čuvanju nacionalnog i vjerskog identiteta u Bosni i Hercegovini tiče, poznata je ta uloga kroz povijest, ali i danas. Međutim, Crkva bi okrnjila svoju ulogu i zadaću kad bi se smatrala samo čuvaricom vrijednosti. Papa Franjo govori da trebamo biti Crkva u izlasku, odnosno da svi mi, jer smo po krštenju članovi Crkve i udovi otajstvenog Tijela Kristova koje je Crkva, pozvani izaći iz sebe i svjedočiti pred drugima. To je evanđeoski poziv. Isus govori o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti da bi donijelo plod. Tako su i svi članovi Crkve pozvani umirati sebi, svojim interesima, da bi živjela Crkva sutra. Jedino je to sigurno zagarantiran uspjeh, iako možda plodovi nisu na prvu vidljivi.
Crkva nije aktivni politički sudionik, ali značajna je u društvu. Imate li susrete i suradnju s političkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH?
Crkva živi u određenom vremenu i na određenom prostoru i dio je društva i svih društveno-političkih zbivanja. Ona ne pretendira sudjelovati aktivno u izbornim procesima i aktivnom vođenju politike u jednom društvu. Ali, činjenica je da Crkva sa svojim socijalnim naukom, drugim iskustvima angažiranosti u društvenom životu ima što ponuditi u rješavanju određenih problema s kojima se danas u društvu susrećemo. U tom smislu, smatram da su susreti i suradnja s onima koji nose političku odgovornost za Bosnu i Hercegovinu, a osobito za hrvatski narod, važni i potrebni.
Kako ocjenjujete situaciju u Bosni i Hercegovini?
Jedan mi je prijatelj rekao da u nekim afričkim zemljama za neriješena stanja koriste riječ: Balkan. Što se situacije u Bosni i Hercegovini tiče, odgovorit ću jednom riječju: konfuzno! Državna administracija je prevelika (u BiH postoji pet razina vlasti: država BiH, dva entiteta – Federacija i Republika Srpska, Distrikt Brčko, kantoni/županije, općine i gradovi), a pojedini su kantoni/županije, gradovi i općine tako uređeni da predstavnik jednog konstitutivnog naroda može blokirati odluke drugog naroda, pa dok se ne dogovore, ako se dogovore. Sve to pridonosi tome da ljudi gube povjerenje u političke strukture i političke predstavnike, a predstavnici međunarodne politike se još uvijek traže i kao da ne znaju što bi s nama. Treba podsjetiti da su biskupi Bosne i Hercegovine u vrijeme potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, tzv. Daytonskog sporazuma potpisnicima poslali »otvoreno pismo« u kojemu su izrazili svoje bojazni. Iako se tada glas Crkve smatrao suvišnim, danas vidimo da su primjedbe i bojazni biskupa bili utemeljeni. Čak i neki međunarodni političari govore da su pogriješili u Bosni i Hercegovini. Tim se okvirnim sporazumom, osim zaustavljanja rata, nije postiglo puno, a neke su se stvari, što se tiče jednakopravnosti i konstitutivnosti, konkretno hrvatskoga naroda, pogoršale i zakomplicirale. Budući da sam po prirodi optimist, a kršćanin drugo i ne može biti, vjerujem u boljitak. A za to trebamo biti i bolji ljudi.
Hrvati u Bosni i Hercegovini konstitutivan su narod. U Srbiji Hrvati su nacionalna manjina s nešto manje od 40.000 pripadnika. Koliko pratite hrvatsku zajednicu u Srbiji?
Iako mi ne nedostaje obveza i posla u dvjema biskupijama koje su povjerene pastirskoj skrbi mostarsko-duvanjskog biskupa, budući da sam pohađao sjemenište i klasičnu gimnaziju u Subotici, s vremena na vrijeme pratim događaje. Tu su i poznanstva s biskupima i svećenicima, što mi, također, pomaže biti u tijeku događaja.
Mons. Petar Palić porijeklom je iz Janjeva, najstarije hrvatske dijaspore na Kosovu. Rođen je 3. srpnja 1972. u Prištini, tadašnjoj Skopsko-prizrenskoj biskupiji. Nakon osnovne škole pohađao je Klasičnu gimnaziju u Skoplju i Subotici te od 1990. do 1995. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. U listopadu 2005. godine upisao je poslijediplomski studij na teološkom fakultetu sveučilišta Karl-Franzens u Grazu, na kojem je postigao doktorat iz teologije 2009. godine. Za svećenika Dubrovačke biskupije zaređen je 1. lipnja 1996. godine.
Na izvanrednom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije 25. siječnja 2017. izabran je za generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije. Papa Franjo imenovao ga je hvarskim biskupom 9. ožujka 2018., a za biskupa je zaređen 30. travnja 2018. u hvarskoj katedrali.
Na blagdan sv. Benedikta, 11. srpnja 2020. godine, papa Franjo imenovao ga je mostarsko-duvanjskim biskupom i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim. Službu je preuzeo na blagdan Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 2020. godine.
Prošle godine ste nazočili proslavi Dužijance u Subotici i bili predvoditelj euharistijskog slavlja, te ste mogli vidjeti ovaj stoljetni čin zahvale Bogu i pohvale čovjeku. Ne ovise obitelji bačkih Hrvata više od toga koliko će im roditi žita, ali je u tom narodu ostala zahvala Bogu za novi urod, kruh. Kako ste Vi doživjeli Dužijancu?
Dužijanca u sebi sažima dva važna elementa: jedan je vjernički, a drugi narodni identitet, koji je sastavni dio zemlje u kojoj živite. Dužijancom, hrvatskim narodnim običajem i slavljem, naš hrvatski narod na ovim prostorima više od 100 godina na svečan i prepoznatljiv način zahvaljuje Bogu za svoje salaše, za dobru žetvu i za kruh svagdašnji. Bilo mi je drago vidjeti mlade i djecu, bandaša i bandašicu kako ponosno svjedoče svoj identitet. To budi nadu u budućnost, koliko god se ona činila neizvjesnom. Čuvajte i njegujte Dužijancu.
Ovog vikenda Dužijanca će biti slavljena i u Mostaru, prapostojbini ovdašnjih Bunjevaca Hrvata. Kako to doživljavate i tumačite?
Ideja o organiziranju Dužijance u Mostaru došla je od vodstva Udruge Bunjevačkih Hrvata Dužijanca. Ovime se zapravo htjelo po uzoru na organiziranje Dužijance u drugim mjestima izvan Subotice upoznati ljude s ovom lijepom manifestacijom, odnosno zahvalom Bogu za završetak žetve, a onda i za kruh naš svagdašnji. Bit će to prilika pokazati i običaje koji žive među našim Bunjevcima Hrvatima više od stotinu godina.
Kakve su reakcije tamošnjih ljudi i vjernika. Kakvo je ozračje u pripremama?
Drago mi je da se uz Mostarsko-duvanjsku biskupiju u organizaciju ovoga događaja uključio i Grad Mostar sa svojim gradonačelnikom gosp. Mariom Kordićem, zatim Ured Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kao i članovi raznih kulturno-umjetničkih društava s područja Mostara i okolice. Sa svoje ćemo strane učiniti sve da to bude lijepa manifestacija u Mostaru.
Jeste li već imali ovakvih velikih i, usudila bi se reći, dirljivih pohoda u biskupiji?
Postoje različiti kulturni događaji u samom gradu Mostaru, ali i u drugim dijelovima biskupije, koja se prostire na tri županije/kantona. Međutim, ovaj događaj je poseban, jer u sebi spaja vjersko i narodno, liturgiju i kulturni identitet jednog dijela hrvatskoga naroda.
Ovom prigodom bit će obnovljena i otkrivena spomen ploča koja govori o prošlosti naših predaka. Pisani tragovi jasno govore o njihovom identitetu. Koliko je važno i danas ga sačuvati?
Papa Franjo je jednom rekao da je »čovjek bez korijena, čovjek koji zaboravlja svoje korijene, bolestan čovjek« (Homilija u Domu sv. Marte, 5. listopada 2017.). Identitet je za čovjeka važan, a on se definira podrijetlom i različitim oblicima tradicije. Živimo u svijetu i društvu koje ponekad želi nametnuti ili izbrisati nešto što je sastavni dio čovjeka, ljudske osobe. Ne treba jedno društvo biti utemeljeno isključivo na univerzalnim vrijednostima kao što su različitost i tolerancija. To bi doista bilo nepovijesno i nerealno. Važno je biti Hrvat, Srbin, Nijemac, Mađar, kao što su važni spol, dob, biografija, obrazovanje, socioekonomski položaj, podrijetlo i slobodna volja. Postoji mnogo načina kako bi se opravdao i sačuvao vlastiti identitet. Pisani trag je jedan od njih.
Bunjevački Hrvati u Bačkoj suočeni su s kontinuiranim pritiscima i negiranjima njihove pripadnosti hrvatskom narodu. Pokušava se prisvojiti mnogo toga pa i Dužijanca. Koliko Crkva može biti zid obrane, čini li dovoljno?
Demokracija jednog društva je jaka i zdrava koliko čuva i štiti manjine. Identitet treba »drugoga«, kako bi sačuvao »vlastito«. Dok nije bilo samostalne hrvatske države, Crkva je odigrala nezamjenjivu ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta i u domovini i u svijetu djelovala kao faktor koji ujedinjuje. Država polako preuzima ili bi trebala preuzeti neke djelatnosti koje nisu u vezi s izravnim poslanjem Crkve, a Crkvi, osobito svećenicima hrvatskog podrijetla, ostaje zadaća okupljati katolike hrvatskoga govornoga područja i čuvati u njima iskru onog specifično hrvatskog u krilu i u zajedništvu sveopće Crkve i među različitim narodima. Povezanost s Hrvatskom, kao i s Hrvatima u Bosni Hercegovini može biti od mnogostruke pomoći u očuvanju identiteta bunjevačkih Hrvata.
Intervju vodila: Željka Vukov
